Zbog Milanovićevog ispada svi sad guglaju: Tko su to narikače?

Screenshot: N1

Jučer sam tim samodopadnim narikačama propustio reći što ih stvarno ide, izjavio je predsjednik Zoran Milanović nakon što su saborske zastupnice Dalija Orešković i Marijana Puljak ispred notornog kluba Dragana Kovačevića nalijepile tablu s natpisom Ured predsjednika RH.

Milanović je sam priznao da je bio u tom klubu i to za vrijeme ‘lockdowna’, kad su svi ostali legalni klubovi bili zatvoreni.

Osim što su se korisnici društvenih mreža raspisali o seksističkom i neprimjerenom ispadu predsjednika RH, Puljak je podijelila na svom Facebook profilu Googleovu statistiku, koja je pokazala da svi pretražuju pojam narikača.

Tko su narikače?

Od civilizacija Mezopotamije pa sve do danas naricanje je osnovni dio rastanka s preminulima, piše Express.hr.

Širi mediteranski kulturni krug, kao i narodi i religije koje unutar njega spadaju, smrt svojih bližnjih stoljećima se ispraćaju uz zvukove naricanja, a poznat je i običaj profesionalnih narikača. Narikače i naricanje spominuju se i u kontekstu kultura Mezopotamije te starog Egipta. Naricanje se, u nekoj svojoj formi, spominje u Ilijadi, Bibliji i Shakespeareu, a narikače imaju i određeni djelovi Indije, posebno Radžastan. Udaranje po prsima, čupanje kose, ‘zavijanje’ te ritmičko ponavljanje određenih stihova i stalnih epiteta prisutno na Siciliji, Sardiniji, jugu Italije, zaleđu Dalmacije, Srbiji, Makedoniji i Grčkoj.

Spona je to koja veže, vjeruje se, ne samo ovaj i onaj svijet već i same početke povijesti zapadne civilizacije. Na samom jugu Peloponeza relativno je nedirnuta regija gdje još preživljava tradicija profesionalnog naricanja. Spisateljica i novinarka Ro Kalonaros zvuk opisuje kao ‘neki primordijalni zvuk gdje, da nisam vidjela izvor glasova, nikada ne bih vjerovala da je riječ o tri žene’.

Izboranih lica, u poznim godinama, sitne, krhke i nježne ali jakih glasova i koncentrirane narikače svoj zanat ‘vuku’ još iz doba klasičnih grčkih tragedija kada bi glavni pjevač krenuo sa žalovanjem ili početkom tragedije, a kor bi slijedio. Korijeni ‘moirologie’ sežu u osmo stoljeće prije Krista, a tko i kako nariče ovisi o tradiciji mjesta. S vremenom su žene koje bi mogle podnijeti emocionalni pritisak posla i savladati improvizaciju, koja se danas uspoređuje s rap bitkama, bile angažirane kako bi to radile na sprovodima.

To je čitav život radila i 89-godišnja Eleni Rozakeas. Uvijek odjevena u crno ova starica je uz tijelo umrlog znala provesti i do tri dana plačući, naričući i recitirajući. To je popraćeno udaranjem o vlastita prsa, i natezanjem kose. To su garancije da će duša pokojnika ili pokojnice sigurno stići na krajnje odredište. Niti jedna religija koja je prošla Mediteranom i neovisno o tome koliko se zadržala nije izbrisala naricanje. Stariji su se običaji samo modificirali kako bi se uklopili u nove. Kada se Eleni rodila njezino je selo brojalo 1.200 duša, a sada ima jedva osamdeset stanovnika. Kontinuirano je naseljeno više od tri tisuće godina, a Eleni je posljednja koja naricanje kombinira uz grčke ritualne pogrebne lamentacije (Klama). Ritual se tijekom stoljeća malo mijenjao, ali uvijek bi uključivao ritualno pranje tijela, zamatanje u fine tkanine i novčić za Harona koji bi u podzemnom svijetu Hadu prevozio tijeka preko rijeke Aheront (ili u drugim izvorima rijeke Stiks). Donosi se cvijeće i pale se mirisno bilje.

Uvečer se svi koji žaluju okupljaju u kući pokojnika, a narikače započinju s ponavljanjem riječi ‘brat’ ili ‘sestra’. Najbliži članovi obitelji i narikače stoje kraj tijela i najstarija narikača započinje. Uskoro joj se prodružuju druge narikače, a ponekada i sve žene koje su prisutne. Sporim pokretima skidaju šalove, natežu vrhove kose i njišu se u ritmu naricanja koje započinje ili kao napjev o preminulom, ili pozdrav sa svijetom i obitelji iz njegove perspektive. Ona čija je glavna riječ kada jednom rukom dodirne tijelo a drugom drugu narikaču, to je znak da sljedeća kreće sa svojim dijelom priče, dok ostale nastavljaju s naricanjem i jecanjem. Narikače prije svega moraju biti precizne jer ako dođe do prekida u lamentaciji to je loš znak ne samo za dušu preminulog već i za okupljene. Ritual se također ne smije započeti odmah nakon smrti jer duša može ostati zatočena u tijelu.

Kada naricanje i žalovanje napokon stane žene moraju biti u potpunoj tišini sve do sljedeće zore, a jedna od narikača ostaje uz tijelo. U zoru, ožalošćeni se vraćaju, i tijelo se odnosi na groblje gdje se naricanje nastavlja, samo iz druge perspektive – one već mrtvih duša koje daju savjet pridošlici i pričaju o onom svijetu.

Obitelj, prijatelji i narikače tijekom ceremonije prinose i darove poput ulja, pramena kose, parfema, vina, meda ili drugih sitnica. Žalovanje prestaje nakon tri dana kada se tijelo napokon polaže u grob, a duša, kažu narikače, napokon završava svoj prelazak u drugi svijet.

– Vidjevši ovu tradiciju po prvi puta na sprovodu moga djeda to mi je omogućilo da se puno lakše i bez predrasuda suočim s vlastitom tugom. Naricanje je zaista ispunilo svoju tisućljetnu ulogu – ispraćaj duše na drugi svijet, ali i pomoć onima koji ovdje ostaju da se suoče sa svojom tugom – kaže Kalonaros, prenose 24sata.

Facebook Komentari