Britanski Donji Dom komuna u Parlamenta potvrdio je jučer nacrt zakona koji dovodi u pitanje neke obveze Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Sporazuma o razdruživanju s EU-om, unatoč prijetnji sudom iz Bruxellesa i nesuglasicama unutar vladajuće britanske Konzervativne stranke.
Britanci su nedavno rekli kako žele izmijeniti uvjete ugovora o izlasku iz EU-a po cijenu da ugroze pregovore s Europljanima o budućim trgovinskim svezama čiji se deveti krug održava u Bruxellesu, javlja francuska novinska agencija AFP.
Sporan i kontroverzni nacrt zakona dovodi u pitanje neke obveze UK-a iz ugovora koji uređuje njegov izlazak iz EU-a 31. siječnja ove godine.
Tekst preispituje neke odredbe o britanskoj pokrajini Ulster, odnosno Sjevernoj Irskoj predviđene kako bi se spriječila ponovna uspostava granice s Republikom Irskom, a koje su ocijenjene presudnima za očuvanje mira na otoku.
Bijesni zbog takvog zaokreta koji, priznaju same britanske vlasti, krši međunarodno pravo, Europljani su Londonu dali rok do kraja mjeseca da povuče svoj nacrt, rekavši u protivnom da će se obratiti Sudu.
Nacrt zakona je usvojen s 340 glasa za i 256 protiv u trećem čitanju i sada ide na raspravu u Dom Lordova – Gornji dom Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, javlja bitanski BBC.
Kako bi smirila duhove u svojem taboru, Vlada Ujedinjenog Kraljevstva je prihvatila amandman koji daje više ovlasti Parlamentu u kontroli kontroverznih odredbi, ali time nije zadovoljila službeni Bruxelles.
Za britanskog premijera Alexandera Borisa de Pfeffel Johnsona, cilj nacrta zakona je obraniti teritorijalni integritet Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, ali za Europljane, to je udarac međusobnom povjerenju u ključnoj fazi pregovora o budućim odnosima.
Dvije strane jučer su u Bruxellesu nastavile su s devetim krugom pregovora koji bi trebao završiti u ovaj petak. Osam prethodnih nije dovelo ni do kakvog bitnog dogovora.
Vrijeme za dogovor curi: britanski premijer Alexander Boris de Pfeffel Johnson si je dao krajnji datum 15. listopada, a Europska unija do kraja mjeseca.
Zeleno svjetlo britanskog Donjeg Dom komuna u Parlamentu nije veliko iznenađenje s obzirom na većinu kojom premijer Alexander Boris de Pfeffel Johnson raspolaže u Donjem Domu, unatoč kritikama pet bivših premijera i dijela vladajućih konzervativaca.
Nakon razvoda na početku ove godine, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i Europska unija odredile su cilj da postignu trgovinski sporazum u listopadu kako bi izbjegle da na kraju završe bez sporazuma 1. siječnja 2021.godine što bi bilo potencijalno ekonomski pogubno za obje strane.
GLOBALNO UJEDINJENO KRALJEVSTVO
No, malo tko, gotovo nitko od analitičara, a bojim se i mnogih političara te običnih ljudi kod nas ne razumije da pravi cilj BREXIT-a nije puko napuštanje Europske unije. Druga strana tog procesa je ono što na geopolitičkom planu želi u budućnosti postići službeni London, a to je tkzv. „Globalno Ujedinjeno Kraljevtvo“.
Razumljivije rečeno, riječ je o britanskoj agendi povratka ne toliko na stare imperijalne pozicije i izgradnje nekakve suvremene replike negdašnjeg „Britanskog carstva u kojem sunce nikada ne zalazi “ već da nakon sprovedenog BREXIT-a Ujedinjeno Kraljevstvo reafirmira svoju globalnu ulogu s jedne strane, a s druge uspostavi specijalne tj. posebne odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama i svim državama koje ulaze u tkzv. Anglosferu, koja uključuje i Australiju, Novi Zeland i Kanadu te čak i sve zemlje Commonwealtha, njih 53 koje jesu neovisne države, ali koje imaju specijalne odnose s Ujedinjenim Kraljevstvom te priznaju britanskog monarha kao suverena. Specijalni saveznički odnosi na Azijsko-pacifičkom području već su uspostavljeni s postojećim saveznicima iz obrambenog sustava „Five Power Defence Arrangmetts“ (FPDA) u koji, pored Australije i Novog Zelanda, ulaze i Malezija i Singapur, te s ključnom regionalnom silom – Japanom.
Usporedno s diplomatskim i gospodarskim naporima, kako piše Geopolitika NEWS, u tom smjeru politika Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske namjerava osigurati i potrebne vojne instrumente koji bi podržavali novu konstrukciju globalnoga utjecaja. Prema dokumentima vodećih britanskih thik-tankova i izjavama političkih dužnosnika tkzv. tvrda moć sve više treba dobiti na značaju u projekciji britanskih geopolitičkih i geo-ekonomskih interesa, sada sažetim u doktrini „Globalnog Ujedinjenog Kraljevstva“. To se prije svega ogleda u najavljenim programima kvantitativnog i kvalitativnog jačanja Kraljevske ratne mornarice Royal Navy, tj. britnaske pomorske moći i povećanja kapaciteta djelovanja britanske ratne mornarice na svim svjetskim morima, odnosno na ključnim pomorskim komunikacijama kojima teku energenti i trgovina.
Također se planira jačanje postojećih vojnih baza i otvaranje novih baza i uporišta u Azijsko-pacifičkoj regiji i na Karibima. Povećanjem nazočnosti britanske Kraljevske ratne mornarice – Royal Navy, ratnog zrakoplovstva – RAF i kopnenih snaga – British Army po bazama s istočne i zapadne strane Sueza, kao standardne odrednice zone nazočnosti britanske vojne moći, osigurala bi se, u suradnji s američkim i azijskim saveznicima globalna pomorska nadmoć i kontrola najznačajnijih pomorskih trgovačkih i energetskih pravaca. Slikovito rečeno novo Globalno Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske proširilo bi svoj svkodnevni utjecaj na Atlantik, Indijski ocean i Pacifik i praktički uspostavili nadzor nad pravcima projekcije utjecaja kontinentalnih europskih sila, prije svega SR Njemačke i njezine Europske unije. To je pojednostavljeni prikaz ključnih motiva napuštanja Europske unije od strane Ujedinjenog Kraljevstva.
Kako Europska unija svakim danom postaje isključivi poligon realizacije njemačkih interesa, pri čemu Francuska pokušava manje ili više uspješno participirati, britanska politička elita koja je podržala razlaz s takvom Europskom unijom, ističe da se u njoj ne mogu ostvariti strateški interesi Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske. Jednostavno rečeno, službeni London ne može stvarati svoje carstvo unutar carstva na koje Europska unija strukturom i efektivnim djelovanjem sve više podsjeća. Londonska gospodarska i politička elita ne želi dijeliti svoju moć s Francuskom Republikom i SR Njemačkom, jer procjenjuje da bi nastavak razvoja Europske unije u smjeru u kojem je krenula sve manje pojačavao njezin globalni utjecaj, a sve mu više štetio. Istovremeno i Savezna Republika Njemačka i Francuska sve manje žele britanski utjecaj u svojoj kontinetalnoj imperiji kakvu grade.
Britanski Foreign and Commonwealth Office (FCO), nekadašnji Foreign Office, tj. Ministarstvo vanjskih poslova ambicije stvaranja Globalnog Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske na svojim službenim stranicama sasvim otvoreno iskazuje. U svome izvješću, objavljenom još 1. ožujka 2018. godine, FCO tvrdi: „Iako ćemo napuštanjem EU izgubiti neke elemente prednosti multiplikatorske snage utjecaja koja proizlazi iz članstva, dobit ćemo veću fleksibilnost i agilnost reakcija, a naša sposobnost vanjske politike osigurat će nam ulogu jednog od glavnih globalnih igrača“.
Pierre-Alain Coffinier, analitičar „Thomas More Institute“, takvu procjenu britanske politike smatra krajnje rizičnom, navodeći da su davno prošla vremena kada je Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske sa svojim carstvom dominiralo svijetom i da je veliko pitanje je li u današnjim uvjetima moguće obnoviti nešto što bi imalo na geopolitičkom planu moć prohujale Britanske imperije. Prema njemu je više riječ o grčevitom traženju pravca održanja britanskog globalnog utjecaja u trenucima kada Europska unija ulazi pod potpunu dominaciju SR Njemačke i postaje čimbenik svjetskog utjecaja. BREXIT bi, prema njemu, mogao završiti kao loš pokušaj rebrendiranja Ujedinjenog Kraljevstva. No s druge strane, isto bi se moglo kazati i za američke napore održanja globalne pozicije, pokušaje reinkarnacije Osmanskog carstva, Ruskog carstva, ali i pretvaranja Europske unije u imperijalnu silu u obliku povijesne reminiscencije Svetog Rimskog Carstva, što Berlin, Pariz i Bruxelles sve otvorenije iskazuju, pa i kroz nedavni njemačko-francuski sporazum upravo u Aachenu – davnoj prijestolnici carstva Karla Velikog.
Pierre-Alain Coffinier je svjestan i već postojećeg velikog utjecaja Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske na svjetska zbivanja, koji uistinu otvara vrata mogućoj uspješnoj realizaciji projekta stvaranja Globalnog Ujedinjenog Kraljevstva nakon provedenog BREXIT-a. U svojoj raščlambi iz travnja 2018. godine za Institut Thomas More, on ukazuje kako je „ Velika Britanija i dalje peta svjetska ekonomija, London je i dalje vodeći financijski centar i uistinu grad globalnog karaktera, a britanske oružane snage ubrajaju se među najsposobnije na svijetu“. Dalje navodi: “Osim tradicionalnih komponenti moći (diplomacija, ekonomija, industrija i vojna moć) Velika Britanija nadmašila je mnoge druge u novim instrumentima utjecaja u globaliziranom svijetu, koji spadaju u okvir njezine „meke moći“, poglavito na području istraživanja inovacija, digitalne ekonomije i osiguranja poslovnih uvjeta na svom terenu“. Raščlamba Instituta Thomas More zaključuje: „BREXIT je povjesni događaja bez presedana – nikada prije nijedna država nije odlučila zaustaviti proces europske i nadnacionalne integracije kako bi se vratila tradicionalnom obliku svog nacionalnog suvereniteta. Ujedinjeno Kraljevstvo je to učinilo, uvjereno da oslobođeno birokratskih okova Europske unije i kontinuiranih EU kriza (euro, migranti….) može svojim snagama, koje su se u prošlosti iskazale u najtežim trenucima, ponovo postaviti Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, zajedno s novim saveznicima, na prijestolje globalne geopolitičke moći“.
Nova vizija „globalnog Ujedinjenog Kraljevstva“ u britanskom političkom životu i među britanskom političkom elitom sve jače se iskazuje od početka ovoga stoljeća, a posebice nakon 2016. godine, kada je lužbeni London, prema odluci o napuštanju EU trebao definirati novu ulogu države na globalnoj razini. Povratak na stare, imperijalne pozicije u obliku izgradnje globalnog Ujedinjenog Kraljevstva, koje na svjetskoj pozornici djeluje i instrumentima „meke“ ali i „tvrde moći“ posebice inzistiraju u britanskoj Vladi danas. Korijeni takvih promišljanja mogu se pratiti još iz ranih 60.-ih godina kada su postale očite namjere britanske politike za vojnim povlačenjem iz prostora nekadašnjeg carstva. Tako već 1962. godine, predviđajući što namjerava britanska politika, Dean Gooderham Acheson, američki državni tajnik za vrijeme predsjednikovanja Harrya S. Trumana izjavljuje da je „Ujedinjeno Kraljevstvo izgubilo carstvo, ali nažalost još nije pronašlo svoju novu ulogu“, sugerirajući da se Ujedinjeno Kraljevstvo ne bi trebalo povlačiti sa svojih globalnih pozicija i svoje geoekonomske i geopolitičke opcije vezivati uz Europu i njezinu integraciju koja se je tada tek počela stvarati.
Nakon Wilsonovog povlačenja britanskih snaga s položaja „istočno od Sueza“ britanska politika nastavila je održavati živom opciju globalnog britanskog utjecaja, pa je 1975. godine tadašnji britanski premijer Leonard James Callaghan britansku ulogu u svijetu opisao kao silu koja svoju volju promiče elementima „meke moći“ temeljem iskustava iz dugog kolonijalog razdoblja. Bivši britanski premijer Anthony “Tony” Charles Lynton Blair 1999. godine ponovo je ukazao da Ujedinjeno Kraljevstvo ima globalni utjecaj kojega se ne želi odreći i otvorio mogućnost povratka britanske vojne sile na prostore s kojih se povukla. Zajednička vojna intervencija u Republici Iraku sa SAD-om za Blairove vladavine potvrdila je s jedne strane očitu volju za povratom britanske vojne moći na stare pozicije, a s druge strane strateško partnerstvo s Washingtonom.
Igra je to visokog rizika jer već sada ugovoreni modaliteti razvoda Ujedinjenog Kraljevstva i Europske unije ograničavaju njezino djelovanje po agendi stvaranja Globalnog Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske. Savezna Republika Njemačka i njena Europska unija, uz asistenciju Francuske, čini sve što je u njenoj moći da oslabi izglede Ujedinjenog Kraljevstva nakon napuštanja europske integracije.
Ugovoreno prijelazno razdoblje onemogućava realizaciju strateških trgovinskih sporazuma s budućim ključnim saveznicima u provedbi plana stvaranja Globalnog Ujedinjenog Kraljevstva. Tako sredinom ožujka ove godine američki predsjednik Donald John Trump otvoreno kritizira sporazume o istupanju Ujedinjenog Kraljevstva iz članstva EU, ocjenjujući, kako oni predstavljaju prepreku sklapanja planiranog posebnog trgovinskog sporazuma između Londona i Washingtona. Predhodno je Donald John Trump naglasio da se njegova administracija „raduje pregovorima o velikom trgovinskom sporazumu s Ujedinjenim Kraljevstvom Velike Britanije i Sjeverne Irske. Potencijal je neograničen“ – napisao je američki predsjednik Donald John Trump na Twiteru. „Moramo ozbiljno razmotriti je li Londonu uopće dozvoljeno samostalno trgovati na globalnoj sceni“ , kazao je Donald John Trump i upozorio kako vjeruje da „Britancima neće biti dozvoljena samostalna trgovina sa SAD-om, a ja mislim da London ne želi takav ishod“.
Očito, vezivanje Londona u prijelaznom razdoblju za formalnu strukturu EU, što je u pregovorima tobože popuštajući Britancima postigao Berlin, zapravo je prepreka američko-britanskom strateškom povezivanju koje bi moralo usljediti odmah po BREXIT-u, a ne za dvije ili tri godine. Samo brza zamjena britanske pozicije unutar EU s novim strateškim savezništvom sa SAD-om osigurava mogućnost uspjeha plana novog Globalnog Ujedinjenog Kraljevstva, a što je pravi cilj BREXIT-a.
Američki veleposlanik u Londonu, Robert Wood “Woody” Johnson to je jasno iskazao još u siječnju ove godine, kada je za BBC izjavio da planirani „novi trgovinski sporazum između SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva nije izgledan zbog trenutnog nacrta Sporazuma o BREXIT-u i njegovih odredbi koje je još britanska premijerka Theresa Mary May dogovorila s Bruxellesom“. Na pitanje, ostavlja li trenutni prijedlog Sporazuma o BREXIT-u dovoljno prostora za novi američko-britanski trgovinski sporazum, aktualni britanski premijer Alexander Boris de Pfeffel Johnson je odgovorio kako dogovorene postavke nacrta s Bruxellesom isključuju mogućnost potpisivanja posebnog, strateškog sporazuma Londona i Washingtona.
U priopćenju za tisak britanske vlade Ujedinjenog Kraljevstva, od 14. veljače 2019. godine, u središte zbivanja nakon provedbe BREXIT-a stavljaju se upravo pregovori o novom strateškom sporazumu sa SAD-om. Priopćenje navodi: “Zadovoljstvo nam je što ćemo sjediti za pregovaračkim stolom s Amerikancima nakon što napustimo Europsku uniju, kako bismo postigli ambciozan novi sporazum o slobodnoj trgovini. SAD je već sada naš najveći trgovinski partner izvan EU. Trgovina između dviju zemalja tijekom 2018. godine iznosila je 184 milijarde funti. SAD je i najveći pojedinačni izvor vanjskog ulaganja u Ujedinjeno Kraljevstvo“.
Propćenje britanske vlade zaključuje:“ Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske daje prednost novom sporazumu o slobodnoj trgovini sa SAD-om nakon što napustimo EU, te ćemo uskoro objaviti odrednice našeg pregovaračkog pristupa“.
Time se nedvojbeno iskazuje jedan od ključnih smjerova djelovanja britanske politike nakon BREXIT-ta – stvaranje strateškog partnerstva sa SAD-om i osnaživanje davno uspostavljenih posebnih odnosa. Učinci pregovora o razlazu s EU direktno ometaju plan ekskluzivnog trgovinskog gospodarskog i političkog povezivanja sa SAD-om, a što je, najvjerojatnije, bila namjera političke elite EU, dovodeći Ujedinjeno Kraljevstvo u stanje podređenosti i ulogu strane koja nešto moli. Takoer, i aktualna svjetska situacija u i iko COVID-19 ometa detaljnu provedbu ekskluzivnog trgovinskog gospodarskog i političkog povezivanja Ujedinjenog Kraljevstva s sa SAD-om.
No, politiku Ujedinjenog Kraljevstva nikada, baš nikada, pa ni sada ne treba podcjenjivati, posebice kad su prekoatlantsko Anglosaxonsko-američko savezništvo, geopolitika i gospodarski interesi u pitanju. (Theo Ljubić, BBC, Geopolitika NEWS, AFP, Channel News, Politics, DW)
