Posuđe u kojem kuhamo ima veliku ulogu u kvaliteti hrane koju jedemo, a pritom valja imati na umu da je najzdravije staklo, pa su tako najbolji odabir vatrostalne posude. Naime, štetne kemikalije iz premaza posuđa lako mogu ući u hranu i tako u naš organizam – pojašnjava dipl. nutricionist Branimir Dolibašić iz Nutriskopa.
Dolibašić nastavlja kako staklo nema nikakvih zaštitnih premaza ni kemikalija, pa je tako hrana sigurna. Istovremeno, cijenom je prihvatljivo i lako dostupno te podnosi visoke temperature i idealno je za pečenje. Dugotrajno je i na njemu ne nastaju oštećenja, a baciti ga trebate tek kad se razbije.
– Za kuhanje pak inoks je standard kojeg bi se trebalo pridržavati. Ljudi koji imaju problema sa nakupljanjem željeza u organizmu moraju pritom paziti da je posuđe koje kupuju kvalitetno te da nema znakova hrđe ili oštećenja kako zbog eventualnog ispuštanja željeza ne bi dolazilo do akumulacije u tijelu – pojašnjava nutricionist dodajući kako je riječ o materijalu koji je stabilan na visokim temperaturama i idealan je za kuhanje namirnica.
Dobro provodi toplinu i ima debelo dno pa je time i opasnost od zagorijevanja manja, a već pripremljenu hranu ne treba čuvati u posuđu od inoksa radi mogućeg prijenosa teških metala, nego je treba pohraniti u staklenim posudama.
– Mnogi kod kuće imaju i stare porculanske ili keramičke posude koje su naslijedili od baka, no i tu valja biti oprezan. Čim je zaštitna caklina popucala, hrana dolazi u kontakt sa nutarnjim materijalima, i tu postoji opasnost od kontaminacije. Keramika podnosi visoke temperature, ali ako je caklina popucala, vrijeme je da se baci. Posebno valja pripaziti na zemljane posude za koje mnogi ističu kako su idealne za pripremu hrane, no to nije točno. Zemlja, čak i pečena, sadrži teške metale i druge štetne spojeve koji utječu na naše zdravlje i nikako ne bih sugerirao da se koristi pri pripremi hrane – nastavio je Dolibašić.
Ističe kako hrana koju jedemo nakon termičke obrade nije jednaka onoj koju smo ubrali svježu jer kroz visoku temperaturu upija i različite spojeve iz posuda u kojima se priprema. Što je materijal u kojem se kuha postojaniji, to je posuđe bolje za naše zdravlje.
Tako su, primjerice, emajlirani lonci također dobar izbor pogodan za pripremu hrane, ali valja pripaziti na oštećenja.
– Emajl je zapravo zaštitni sloj koji priječi unutarnje željezo u kontaktu s hranom. No često ljudi na takvom posuđu imaju ogromne crne rupe jer su ga dobili u nasljedstvo ili su im prirasli srcu pa ga koriste i po 15 godina i više. Vjerojatno ne znaju da hrana pripremljena u takvom posuđu nije za konzumaciju jer se u nju otpustilo željezo iz samog lonca. Stoga valja pripaziti na oštećenja, a ako ih ima, posuda se treba baciti – kazao je.
O zdravstvenim učincima materijala poput teflona govori se godinama, a svako oštećenje, pa makar i toliko sitno da ga ne vidite golim okom, može rezultirati prijenosom kemikalija u hranu.
– Posebno treba biti oprezan kad je u pitanju plastika. U kuhanju se koristi u silikonskim kalupima. To su zapravo polimeri građeni od lanca ugljikovodika. Ti lanci pucaju i odvajaju se od matične strukture, a što je viša toplina to su i promjene veće. Kad je riječ o skladištenju hrane, ljudi su skloni također koristiti plastiku. To je mekan materijal koji i kod najmanje temperature otpušta kemikalije i odvajaju se mikro i nanočestice koje ulaze u hranu i mi ih konzumiramo. Imunokompromitirani i iznimno osjetljivi ljudi s alergijama svakako ne bi trebali jesti hranu pripremljenu ni pohranjenu u takvim posudama. Za njih je staklena posuda bolji izbor, a postoje i one s plastičnim poklopcem koje nisu štetne jer hrana ne dolazi u izravan kontakt s tim materijalom – savjetuje Dolibašić.
Kaže kako posebno treba paziti na jednokratne plastične artikle i u njima nikako ne treba čuvati hranu, a to se odnosi i na stare kutije od sladoleda, ambalažu drugih proizvoda i slične predmete.
– Plastika nije otporan materijal i čim se naruši struktura zbog utjecaja vremena ili fizikalnih sila, nastaju oštećenja. Neki jedu iz plastičnih posuda, pa zagrebu nožem ili vilicom. Drugi ih peru abrazivnim sredstvima i oštrim spužvicama, pa i tako nastaju oštećenja. Oštećeno plastično posuđe nije za uporabu, a za otpad je i ono na kojem se pojavila bjelkasta patina. To znači da se površinski sloj počeo ljuštiti, a u takvim mikro porama zadržavaju se bakterije te hrana pohranjena u takvim posudama više nije higijenski ispravna – savjetuje sugovornik dodajući kako je posebno opasno višekratno korištenje plastike za jednokratnu uporabu.
– Često vidim kako ljudi koriste bočice za vodu, djeci u njima rade sokove. Treba znati da je takva jednokratna plastika premazana bisfenolom, tvari koja djeluje kao endokrini destruktor. Čim takve boce malo izložite izvoru topline, pa makar i samo suncu, on se oljušti i ulazi u tekućinu koju pijete stvarajući temelj za ozbiljne zdravstvene tegobe u budućnosti. Jednokratna plastika ne bi se trebala koristiti – pojasnio je.
Također, jednokratna plastika koju koristimo za čaše za kavu i pribor za jelo, kao i pojedini artikli od bambusa, također mogu biti opasni, pišu 24sata.
– U takvim se artiklima kao ljepilo koristi melamin, spoj koji je toksičan. Pa iako je čaše, žlice i vilice od bambusa deklariraju kao ekološke, a sadrže melamin, mogu biti opasne. Valja imati na umu i problem mikroplastike koja ulazi u stanice kroz staničnu membranu stvarajući štetu o kojoj tek učimo. Zato je najbolje hranu što manje termički obrađivati, koristiti staklo i inoks i općenito kupovati što manje plastike – zaključio je stručnjak.
