Znanstvenik Gordan Lauc rezmirao je što dosad znamo o pandemiji. Pita se jesmo li se malo pogubili.
Jesmo li se malo pogubili?, pita se na početku svoje objave na Facebooku znanstvenik Lauc.
“Nekako mi se čini da smo i u ovoj koronavirus situaciji sada došli u fazu da smo zaboravili o čemu se zapravo ovdje radi i da na svim razinama imamo sukob pobornika „borbe do zadnjeg virusa“ i onih koji kažu da je to ipak samo blaža gripa koja ionako ubija samo stare i bolesne. I sada se i jedni i drugi trude dokazati da su upravo oni u pravu (i oduvijek su bili u pravu), a to zašto raspravljamo i što nam je stvarni cilj koji kao društvo želimo postići smo pomalo zaboravili. Nekako mi se ne čini da bi itko želio živjeti u društvu koje traži „covid-putovnice“ da pređemo državnu granicu, odemo u susjedni grad, ili možda uđemo u trgovinu (ne vidim veliku razliku između to troje). Također ne mogu zamisliti da odem na ljetovanje u hotel, ako znam da mi prijeti dva tjedna zatvora u nekakvoj karanteni ukoliko se u tom hotelu slučajno pojavi netko zaražen virusom, ili da mi netko propisuje da ako sam na trećem katu mogu koristiti samo lift br 3, kupati se od 11 do 1 i večerati od 6 do 7. Nažalost trenutno se o sličnim mjerama ozbiljno razgovara na najvišim razinama”, navodi znanstvenik te rezimira dosadašnju situaciju s pandemijom:
“U veljači se pojavio nepoznati virus u Italiji (Kinu smo svi ignorirali jer je daleko, a oni ionako jedu šišmiše pa su si sami krivi) i svi smo u nevjerici gledali kolaps zdravstva u bogatoj Lombardiji. Broj mrtvih se udvostručavao svakih par dana i nitko nije znao na kojem broju umrlih će stati. U tom trenutku većina svijeta je uvela razne oblike karantene kao jedinog sredstva za koje smo znali da pomaže. I doista je pomogla i zaustavila je virus. Hrvatska je reagirala brzo i jako, te smo među najuspješnijim zemljama u zaustavljanju virusa. To je tada bila jedina opcija. Da to nismo uopće napravili, u Hrvatskoj bi do danas umrlo desetak tisuća ljudi. Da smo napravili dva tjedna kasnije, imali bismo par tisuća umrlih. U to danas možemo biti poprilično sigurni.
No u zadnja dva mjeseca smo naučili nešto jako važno: covid-19 nije opasan jer je jako teška bolest od koje umire puno ljudi, već zbog toga što se jako brzo širi. Na razini pojedinca covid-19 je opasan kao prosječna gripa. Neke gripe (tipa „španjolske“ ili „svinjske“) su bile puno smrtonosnije i teže bolesti od covid-19, a druge su bile blaže (iako je zapravo glupo uspoređivati dvije različite bolesti). Bilo koja osoba koja se zadnjih 10 godina nije redovito cijepila protiv gripe, ne bi sada trebala paničariti (ili moralizirati drugima), jer ukoliko se stvarno toliko boji bolesti onda se trebala redovito cijepiti protiv gripe za koju znamo da je jako opasna i proširena bolest. Ako je netko tek sada shvatio da su bolesti opasne i da su cjepiva korisna, neka tu slobodu izbora vremena kada će doživjeti osobno prosvjetljenje dozvoli i drugima. (analogija je ista i za pušenje, prekomjernu težinu, nedovoljnu aktivnost i sl)
Druga važna stvar koju smo naučili je i da je covid-19 jako opasna bolest koja može dovesti do raspada zdravstvenih sustava u Lombardiji i New Yorku, a to su jedni od najbogatijih dijelova svijeta. S druge strane, zdravstveni sustavi brojnih zemalja (među kojima je i Hrvatska) su preventivno zaustavljeni, što također ima ogromne posljedice po zdravlje (tipa 2000 neotkrivenih karcinoma mjesečno, lošije reguliran dijabetes i hipertenzija i sl. sve to ima svoju javnozdravstvenu cijenu koja je iznimno velika).
I kako sada te dvije kontradiktorne stvari spojiti? Prema mom osobnom mišljenju, vrlo jednostavno. Na razini pojedinca se ne trebamo panično bojati za vlastito zdravlje, već trebamo prilagoditi svoje ponašanje na način da smanjimo vjerojatnost da ćemo zaraziti druge (puno ljudi koji su zarazni to niti ne znaju, pa krećemo s pretpostavkom da smo možda i mi među njima). Dakle ako smo u nekom javnom prostoru stavimo masku, ne kopamo nos, ne šmrčemo i pljujemo okolo i često peremo ruke. Osim ovoga s maskom, to bismo ionako trebali raditi, a te mjere će vjerojatno biti dovoljne da se epidemija širi puno sporije i ne izazove kolaps zdravstvenog sustava. A na razini države pratimo koliko je ljudi zaraženo i ako je potrebno uvodimo mjere poput zabrane utakmica, javnih okupljanja, izolacije pojedinih regija ako je baš panika i sl., no sve s ciljem kontroliranja brzine epidemije, a ne borbe do zadnjeg virusa.
Covid-19 nije apokaliptični virus kojeg moramo iskorijeniti, to je neugodni respiratorni virus koji će ubiti određeni dio ljudi. To je strašno, no ne zaboravimo da u Hrvatskoj svaki mjesec iz raznih razloga umire oko 4,000 ljudi, a svi bi oni poživjeli još dosta godina da ih nisu ubili gripa, srčani udar, karcinom, saobraćajna nesreća i sl. (npr covid-19 je dosta manje opasan od ospica protiv kojih neki jako agresivno odbijaju cijepiti svoju djecu). Ovo nam je zapravo jako dobra priprema za neki puno gori virus koji će sigurno doći jednog dana (za 3, 50, 100, ili 200 godina, tko zna). Idemo zato zakopati ratne sjekire i mudro dalje broditi kroz ovu edukativnu pandemiju u kojoj smo puno toga naučili, kako o virusu, tako i o sebi samima”.
