Katedrala stradala u potresu, Kuhtić: Nevjerojatno da je Stepinčev grob neoštećen i da jedino Marijin kip nije pao s oltara

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić bio je već budan prošlonedjeljnoga jutra kada se zatresla zemlja ispod Zagreba i Kaptola i kada je nakon nekoliko sekundi kamenje sa zagrebačke katedrale poletjelo s visine od stotinu metara prema krovu Nadbiskupskoga dvora, u kojemu živi i radi zagrebački nadbiskup, piše Večernji list.

“Bio sam na nogama kad se dogodio potres, molio sam Boga”, otkrio je kardinal Bozanić u razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu (HKM) opisujući što se toga jutra događalo na Kaptolu, gdje je uz zagrebačku katedralu u potresu teško oštećen i Nadbiskupski dvor koji je, kako je rekao kardinal Bozanić, u prilično lošem stanju.

“Statika je loša. Trebamo najprije čuti mišljenje stručnjaka prije svake druge odluke”, rekao je nakon potresa kardinal Bozanić, a netom nakon toga uslijedila je odluka stručnjaka da je boravak u dvoru iznimno opasan, pa se nadbiskup Bozanić preselio u susjedno Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište.

Stabilne sakristija i kapelica

„Zahvaljujem Bogu da ovaj potres nije donio ljudskih žrtava. Bog nas je od toga sačuvao. Ovo je izazov i znak za sve nas, ali i poziv na solidarnost, zajedništvo i blizinu. I ja sam jedan od onih koji ovih dana nisu u svojoj kući ili stanu. Nisam mogao ostati u Nadbiskupskom dvoru jer je oštećen. Ali, živimo zajedništvo“, komentirao je novonastalo stanje kardinal Bozanić, a Večernjem listu pet dana nakon potresa otvorena su vrata zagrebačke katedrale, koja je, također, pretrpjela znatnu štetu.

„Najstabilniji je dio sakristija i kapelica u njezinu nastavku, jer je to najstariji dio katedrale, pa je između njih razbijeno samo pregradno staklo, no stradali su vitraji u apsidi i njih ćemo morati zamijeniti. Posve su popucali, ali su već sami po sebi bili dotrajali“, rekao je Večernjem rektor katedrale mons. Josip Kuhtić, koji je među prvima došao do zagrebačke prvostolnice za koju je zadužen još od 2008. kada je imenovan na to odgovorno mjesto. „Hajdemo prvo vidjeti ono što nije oštećeno“, rekao je Večernjem mons. Kuhtić i pokazao grob bl. kardinala Alojzija Stepinca, koji nije pretrpio nikakvu štetu.

„Pogledajte, grob našeg blaženika nije ni taknut! Također, pogledajte oltar, sve je popadalo osim kipa Blažene Djevice Marije, što je naprosto nevjerojatno“, govori mons. Kuhtić i pokazuje Ladislavov oltar, s kojega je pao Gospin kip točno ispred Meštrovićeva spomenika kardinalu Stepincu, pritom nimalo se ne oštetivši. U unutrašnjosti katedrale zbog udara potresa otpala je žbuka sa zidova, pa redovnice koje skrbe za katedralu imaju pune ruke posla. „One su prave svetice! Vjerujem da će ovo za pet-šest dana biti posve uređeno. A najvažnije nam je da nisu oštećene orgulje“, govori rektor Kuhtić, a povijest orgulja zagrebačke katedrale bogata je i seže u povijest, pa tako vijesti o orguljama nalazimo već u 15. i 16. st.

Zabilježeno je kako ih nabavio ih biskup Osvald, a već u 16. st. popravljao ih je A. Flauenstein. Katedralni orguljaš G. Štrukl, podrijetlom iz Štajerske, gradi 1647. novi instrument s trinaest registara. Oko 1690. ljubljanski orguljar I. Faller pregrađuje i povećava orgulje u kojima se očituje utjecaj južnonjemačke i talijanske orguljaške tradicije.

U povijesti orgulja Zagrebačke katedrale zanimljiva je 1834., kada u prvostolnicu stiže novi dotad najveći instrument u Hrvatskoj, mađarskoga graditelja F. Fochta, ali su te orgulje, zbog pogrešaka u konstrukciji ubrzo su prodane crkvi u Pregradi. Bile su to tromanualne orgulje s četrdesetak registara.

Zašto samo južni toranj?

I danas se još nalaze u Pregradi, a 1852. Kaptol naručuje orgulje kod ugledne njemačke tvrtke Walcker iz Ludwigsburga s četiri manuala, pedalom i pedeset registara, koje su postavljene 1855., a tvrtka Walcker u to vrijeme poznata je i cijenjena u cijelome svijetu, a njezine su velike orgulje tada već stajale u crkvama u Hamburgu, Ulmu, Bostonu i, one najveće, u Rigi.

Zagrebačke orgulje ubrajaju se među pet najvrednijih ostvarenja spomenute tvrtke. No nakon potresa 1880. i one su teško stradale te su u razdoblju koje je dolazilo bile izložene učestalim intervencijama kojekakvih orguljaških majstora sve do 1912. kad sve loše intervencije uklanja tvrtka Walcker, koja ih je i gradila, te ih i modernizira. Posljednji veći restauratorski zahvat na njima bio je 1978. Inače, orgulje zagrebačke katedrale pripadaju u red koncertnih orgulja romantičnih zvukovnih osobina s više od 6000 svirala te sedamdeset osam registara i četiri manuala. Orguljaši kažu da je to instrument na kojemu je moguće izvoditi doslovno svu orguljašku literaturu od stare glazbe pa sve do najsuvremenijih skladbi te da je sjaja kako za solističke koncerte tako i za komorno muziciranje. Drže se vrhunskim dostignućem orguljarskog umijeća i danas su jedne od najvećih u Europi i svijetu a ujedno se svrstavaju među deset najljepših i najkvalitetnijih orgulja u svijetu. Svirale su smještene u monumentalnom neogotičkom kućištu koje se izvrsno uklopilo u prostor katedrale. Spomenik su kulture nulte kategorije, registrirane pri Ministarstvu kulture RH kao zaštićeno kulturno dobro, pa je od izuzetne važnosti da su ostale neoštećene u ovom posljednjem potresu.

Međutim, stradao je teško južni toranj zagrebačke katedrale, kojemu se zajedno s križem odlomilo 10-ak metara betonskoga vrha, koji se razlomio i padao po dvorištu i krovu Nadbiskupske palače.

Križ je, inače, težak tonu i pol, visok oko dva i pol metra te širok oko 1,5 metar, a obnovljen je i pozlaćen te stavljen na vrh tornja pred Uskrs 2013. Nekoliko sati nakon potresa Kaptolom su počele kružiti priče da je križ s tornja pao ravno pred odaje kardinala Bozanića, što je on kasnije opovrgnuo rekavši kako križ još nije pronađen.

Nakon toga snimljeni su dronom dijelovi koji nalikuju upravo na one od križa, i to u krovu same katedrale, dok oni dobro upućeni vele da je probio krov Nadbiskupskog dvora i zabio se iznad prostorija u kojima je boravio zagrebački nadbiskup. No, sada su te priče doista sporedne jer je najvažnije da nije bilo žrtava.

Dok se čekaju procjene stručnjaka zašto se odlomio samo vrh južnog, a ne, primjerice, i sjevernoga tornja, ima nekoliko verzija laika, po jednoj od njih to se južnom tornju dogodilo zbog skela kojima je opasan, a koje teže oko 250 tona i one su, praktički, fiksirale toranj, koji se nije mogao zaljuljati i biti fleksibilan u potresu, pa mu je vrh puknuo. Druga teorija kaže da se sjeverni toranj sačuvao zato što je o križ obješena duga čelična sajla, na kojoj visi više stotina kilograma teška kugla (ispod koje se nalazi čelična košara), koja stabilizira i sam križ i vrh tornja. U sjevernom tornju ta je sajla reparirana, a navodno u južnome nije, pa je otpustila s vremenom i kugla na njezinu kraju nije dovoljno opteretila silom težom križ te ga je potres odlomio zajedno s vrhom tornja. U svakom slučaju, skele koje su sada na sredini tornja ponovno će se morati protegnuti do vrha.

Nadbiskupski dvor, kao i Nadbiskupski duhovni stol, nakon potresa, vele svjedoci, izgledali su kao nakon raketnog napada. Posvuda je bilo kamenja i žbuke, zidovi su ispucali, isprevrtani su kipovi po hodnicima, popadale su slike… Budući da mu je statika ozbiljno narušena, u njemu se više neće moći ni boraviti ni raditi, pa će se Nadbiskupski duhovni stol preseliti u prostorije u Branjugovoj ulici koje, premda su s druge strane nadbiskupskoga dvorišta, ostale posve neoštećene.

Stradale su, također, gotovo sve kaptolske kurije, u kojima žive kanonici Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga, i to najviše zbog starih dimnjaka, koji su se srušili i razbili krovove na njima. A popucali su i zidovi. Zagrebačka je katedrala, zapravo, ovoga puta bolje prošla nego u potresu koji ju je pogodio 1880., kada je pretrpjela tako veliku štetu da joj je bila potrebna temeljita obnova. Potres je tada srušio svodove u katedrali, smrvio oltare, probio pod i oštetio (tada jedini) zvonik. Obnovio ju je tada i sagradio dva zvonika graditelj Hermann Bollé iz Kölna, a obnova je trajala do 1906., pa katedrala zahvaljujući njemu ima današnji izgled. „Svaka crkva, a posebno ona monumentalnih dimenzija, kakva je zagrebačka katedrala, nesvakidašnji je inženjerski problem i izazov. Stare su gotičke crkve specifične zidane građevine koje se u konstrukcijskom pogledu razlikuju od svih drugih. Njihove su lađe redovito nadsvođene svodovima i lukovima oslonjenima na vitke stupove. Vanjski su zidovi oslabljeni visokim uskim prozorima. Tornjevi sazidani uz crkvu unose u sklop nesimetriju masa i krutosti. Prostorna povezanost nosivih elemenata redovito je slaba. Iako je gradnja takvih građevina trajala desetljećima, kvaliteta ugrađenog materijala obično je bila uvijek bolja od one u ‘običnih’ zgrada. Ipak je s vremenom smanjena djelovanjem vlage, mraza ili agresivne atmosfere.

Zagrebačka katedrala u tom pogledu nije izuzetak. Na njezinu današnju otpornost utječu sva ranija oštećenja, oslabljenja i pregradnje, kao i svi (s današnjeg stajališta) nestručni popravci kojima su oštećenja popravljana ‘kozmetičkim’ postupcima“, objašnjava Dražen Aničić, znanstvenik iz područja potresnog inženjerstva i član Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, u svome radu „Zagrebačka katedrala u potresu 1880. i njezina današnja obnova“. On navodi i slabe točke zagrebačke katedrale, a to su ponajprije, prema njezinu mišljenju, „svodovi i lukovi koji se razupiru jedni o druge, a nemaju horizontalnih čeličnih spona“.

„Već manjim razmicanjem ležajeva kod lučne ili svođene konstrukcije dolazi do pomicanja ‘tlačne linije’, do otvaranja pukotina, a zatim do rušenja. Postoji, naravno, mogućnost da lučna konstrukcija djeluje kao sustav u kojem se zglobovi kod potresnog opterećenja otvaraju i zatvaraju na nekoliko, ne uvijek istih, mjesta, no takav sustav prelazi okvire jednostavnog inženjerskog rasuđivanja i nije ga moguće kontrolirati ili predvidjeti.

Ugrađivanjem čeličnih spona (zatega), one preuzimaju horizontalne sile koje se javljaju u tim elementima. One sa zidanim dijelovima čine tada zatvoreni sustav sila koji je na djelovanje potresa znatno otporniji“, objašnjava Aničić te dodaje kako je „povezanost krovne konstrukcije s nosivim ziđem osnovni uvjet za smanjenje štete u potresu“. Sudeći prema svemu, zagrebačka katedrala mogla bi biti uskoro otvorena nakon što se saniraju manje štete, dok će obnova Nadbiskupskoga dvora trajati znatno dulje, piše Večernji list.

Facebook Komentari