Gostujući u emisiji Hrvatskog radija “Intervju tjedna” znanstvenik Ivan Đikić, član Američke akademije znanosti i umjetnosti, objasnio je zašto se u Italiji u kratkom razdoblju tako mnogo ljudi zarazilo, odnosno zašto ima toliko žrtava te zašto to nije izgledan scenarij u Hrvatskoj.
Je li se zakasnilo s prevencijom, je li se ipak podcijenio početak? Kako smo došli do toga da sad Italija bude jedna od najzaraženijih zemalja na svijetu?
– Sve je u znanju. Kada čovjek zna što se dogodilo u Kini, gdje se virus pojavio na tržnici u Wuhanu. Ljudi su donijeli virus na tržnicu i zarazili druge ljude i s tržnice je buknula ta jedna eksponencijalna, nekontrolirana epidemija. I tek je onda zdravstveni sustav Kine shvatio opasnost i reagirao, pojasnio je. Naglasio je ipak da se u početku mislilo da se virus pojavio na tržnici, da bi se saznalo da se pojavio puno prije, u okolnim mjestima oko grada.
– Vi se borite protiv neprijatelja, a u biti ne znate gdje je. To se dogodilo u Kini. Onda su rigoroznim mjerama uspjeli napraviti nešto u čemu im se mnogi dive. Uspjeli su zaustaviti opasnost na svom teritoriju. U Italiju je virus donesen iz Kine. I on je donesen, ne s jednim nultim pacijentom, nego s njih desetak ili čak stotinu. Italija nije znala za njih jer nitko nije radio pravu epidemiološku analizu ljudi koji rade u Kini, objasnio je Đikić problem Italije.
– Bolest će se širiti, mi znamo da ju ne možemo zaustaviti. Nema granica ni oružja. Možemo samo imunološkim odgovorom, tzv. prirodnim procjepljivanjem javnosti, uništiti daljnje širenje virusa i virus će prirodno nestati, rekao je.
O lažnim informacijama
– Jako je važno pravilno, točno i pravovremeno informiranje javnosti. Opravdan je strah, opravdana je neizvjesnost i zato je važno filtrirati informacije koje su stručne, koje su provjerene i koje dolaze od ljudi i ustanova koje imaju povjerenje građana. Tako ćemo izbjeći ono što se često događa na internetu, a to su lažne informacije, naglašava.
Kontradiktorne informacije
Odgovarajući na pitanje jesu li se znanstvenici malo “zatrčali” u početku, kada su s jedne strane podcjenjivali opasnost od koronavirusa, a s druge strane bilo je onih koji su je precjenjivali, odgovara:
– Bilo je dosta šumova u komunikaciji. Ono što je, nažalost, tipično kod medija je da se ne sluša cijeli intervju, cjelokupna poruka, nego se izbacuju vrlo kratke rečenice koje su bombastične. Onda je dolazilo do toga da su građani bili zatrpani kontradiktornim informacijama. Ali, što se tiče struke i ljudi koji se bave ovom bolešću, pogotovo epidemioloških službi u Hrvatskoj i stožera, nije bilo razilaženja i nije bilo krivih poruka. Javnost mora znati da se poruke mijenjaju, kaže.
O sličnosti s gripom
Je li koronavirus sličan gripi, opasniji od nje ili blaži, pitala je voditeljica.
– Po epidemiološkoj slici je blaža forma bolesti koja se pojavljuje, ali je opasniji jer se širi kod ljudi koji nemaju nikakvih simptoma. Ta neizvjesnost, širenje oko nas, stvara taj virus opasnim, smatra Đikić.
– Mora postojati povjerenje prema stručnjacima jer je to jedini način da se borimo. Znanjem, oprezom i pravilnim djelovanjem, rekao je.
Kontakt sa životinjama
Ljudi su donijeli virus iz okolnih mjesta u Wuhan. Imali smo informacije da je došao od zmija, pa šišmiša i ljuskavaca. Zna li se od kuda je virus?
– Ne zna se sto posto, ali se zna da je prešao s jedne od te tri životinje. Sigurno je bio direktan kontakt između životinja i ljudi, smatra.
Ni za SARS ni MERS nije bilo i nema cjepiva. Đikić smatra da oni koji financiraju znanost nisu vidjeli financijsku isplativost u tome.
Epidemija i profit
U ovoj situaciji se zarađuje, dižu se cijene za antiseptičke gelove, maske, govori se o mogućem privatnom testiranju…
– To je slika materijalističkog društva u kojem je najvažniji profit, a manje je važan benefit solidarnost i zdravlje, odgovorio je.
Imamo li moralno pravo dopustiti da sve cijene na našem tržištu zdravlja budu liberalizirane do tog nivoa da proizvođač definira cijenu?, pita Đikić.
Kolektivni imunitet
– Što se više ljudi zarazi to je viši kolektivni imunitet. To znači da moramo shvatiti realnu opasnost. Ako bih se i sam zarazio, ja bih prebolio tu bolest, tj. vjerojatnost je 99,5 posto. A ta vjerojatnost je izrazito visoka. Što nas više preboli tu bolest, time stvaramo kolektivni imunitet, objasnio je.
– S pravilnim radom epidemiološke službe virus se može kontrolirati, ne može se kontrolirati njegovo širenje u široj populaciji ali može se kontrolirati smrtnost, rekao je Đikić.
– Mi ne znamo kakve će to posljedice ostaviti na mlađe generacije, na njihovu psihu, razmišljanje i strahove. Najveća opasnost je hoćemo li mi išta iz ovoga naučiti, da za dva mjeseca nemamo kolektivnu amneziju. Novi virusi će sigurno doći i moramo se bolje pripremiti, zaključio je.
