Igor Rudan objasnio što korona virus čini u tijelu čovjeka i kako se nositi s njim

Sve što čovječanstvo do sada zna o virusima sugerira nam da trenutno nismo suočeni ni s kakvom kataklizmom koja će nas desetkovati. Na žalost, bit će ipak i umrlih. U globalnom zdravstvu najčešće, na žalost, bude umrlih – mi se pritom trudimo tek da ih bude što je moguće manje. No, teško će biti izbjeći preranu smrt najprije nekoliko stotina, a vremenom moguće i nekoliko tisuća ljudi u Kini i ostatku svijeta. Većinom će se raditi o starijim i vrlo starim ljudima koji već pate od plućnih i drugih bolesti. Stvari bi mogle postati gorima, ili čak bitno gorima, tek kada bi sada virus neočekivano mutirao šireći se među desecima tisuća zaraženih – a vremenom možda i stotinama tisuća. To nije sasvim nemoguće, ali srećom za sve nas, nije ni previše vjerojatno. Također, virus će se nastojati prilagoditi svojim novim domaćinima, a ne ih ubijati, jer to mu nije u interesu, piše ugledni hrvatski znanstvenik prof. dr. sc. Igor Rudan na svojoj Facebook u tekstovima pod nazivom “Karantena Wuhan”. U nastavku Večernji je prenio najzanimljivije dijelove tog Rudanovog serijala.

Rudan se osvrće i na osjećaj straha koje virusi izazivaju u ljudima.

– Kada o virusima razmišljamo isključivo iz naše vlastite perspektive, tj. antropocentrički, mi ih se bojimo. Kako i ne bismo? Radi se o nevidljivom neprijatelju, koji nam može ući u stanice i hakirati naš genom. Naš vlastiti imunološki odgovor na njegovu podlu invaziju može ubiti nas same, iako smo inače relativno mladi i zdravi. Međutim, zadnje što virus želi jest učiniti nam neku veliku štetu. Dapače, čim nauči kako skočiti na neku novu vrstu i širiti se u njoj, on nastavlja mutirati, nadajući se da će time domaćinima činiti što manju štetu, ostati neprimijećen, te čitavu tu novu vrstu koristiti dugoročno kao svoj novi rezervoar – piše akademik Rudan. Jer virusi vole svoje rezervoare.

– Jako ih vole, jer u čitavom svemiru, rezervoari su jedina mjesta gdje se osjećaju sigurnima, barem do daljnjega. Baš kao što se i mi, ljudi, osjećamo sigurnima samo na dovoljno toplim kopnenim površinama Zemlje. Naime, nigdje drugdje u Svemiru ni ne možemo preživjeti, rasti i razmnožavati se. Virusi, dakle, ne samo da vole svoje rezervoare, nego stalno nastoje stvarati nove. Naime, oni se prilagođavaju drugim vrstama kako bi preživljavali u njima. Ali te vrste stalno izumiru, ne zaboravimo ni to. Zato virusima rezervoara, zapravo, nikad dosta. Pritom, kada mi, ljudi, uništavamo okoliš i smanjujemo broj jedinki drugih vrsta, dok mi sami rastemo u broju, treba znati da postajemo sve zanimljiviji svim mogućim virusima kao rezervoar. Virusi biraju pobjedničke vrste na Zemlji, jer parazitiraju u njihovim stanicama i u njihovu genomu, pa onda i oni opstaju – stoji u tekstu.

A kako je virus dospio do čovjeka?

– Odradivši skok s neke životinjske vrste na koju ste već bili prilagođeni – neki su isprva pretpostavili da se radilo o zmijama, ali puno vjerojatnije se radi o šišmišima, a sve su to delicije na tržnicama u Wuhanu – eto vas u prvom ljudskom organizmu. U Kini je taj skok vjerojatniji no u npr. Europi ili sjevernoj Americi. U Kini, zemlji s milijardu i četiri stotine milijuna ljudi, dakle četiri cjelokupne Europe ili četiri SAD-a, ništa se ne baca. Da biste, kao neki virus, mogli zaraziti čovjeka, morate nekako ući u njega – udisanjem u pluća, ili dodirom kroz spojnicu oka, ili ubodom komarca izravno u krv, a onda se tamo vezati na protein na staničnoj membrani nekog tipa ljudskih stanica. Zajedno s tim membranskim proteinom na koji ste se vi, koronavirus, vezali – tj. vašim odabranim “receptorom” – bit ćete “usisani” kao mjehurić u unutrašnjost stanice. Tamo ćete “hakirati” staničnu gensku uputu, tj. DNK u jezgri, kako biste korištenjem ljudske stanične mašinerije za proizvodnju proteina i replikaciju genske upute proizveli masu svojih potomaka. Oni će, raspadom zaražene stanice, izletjeti natrag u krv i vezivati se na nove stanice, i opet sve u krug.

Ključno je, dakle, u prvom koraku, bilo da koronavirus, preživljavajući u šišmišima, mutira tako da se može privezati na neki receptor negdje na površini neke ljudske stanice. Većina virusa ne može učiniti ništa takvo, ali ovaj je, eto, nekako uspio – Zato svaki virus koji napada ljude ima tzv. tropizam, ovisno na koju se vrstu stanica uspije vezati. Virusi hepatitisa vezuju se samo za površinu stanice jetre, a virusi poliomijelitisa – dječje paralize – samo za motorne neurone koji prenose impuls za pokretanje udova. Virusi prehlade napadaju sluznicu nosa, a ovaj koronavirus, čini se, prilagodio se stanicama pluća i tamo izaziva gadnu novu vrstu upale. – Na nju nitko od nas ljudi do sada još nije bio u prilici steći imunost pa smo mu, u nedostatku cjepiva, svi podložni – objašnjava akademik Rudan, prenosi Večernji.

Znanstvenik Đikić dao osam savjeta oko korona virusa: Virusi ne poznaju granice i već su se proširili u gotovo sve zemlje EU

Facebook Komentari