Grad heroj 28 godina: Kronologija herojskog otpora, stradalo je 2717 hrvatskih branitelja i civila; U koncentracijske logore u Srbiji odvedeno je oko 7 tisuća branitelja i civila, iz Vukovara je prognano oko 22.000 ljudi

Ad

Tri mjeseca trajala je bitka za Vukovar. Grad je od desetaka tisuća pripadnika srpskih paravojnih postrojbi i tzv. JNA branilo samo 1800 hrvatskih branitelja. Višestruko brojniji agresori – na grad su dnevno bacali i više od 10.000 granata, bombi i raketa.

Tijekom herojskog otpora stradalo je 2717 hrvatskih branitelja i civila, grad je praktički sravnjen sa zemljom. U koncentracijske logore u Srbiji odvedeno je oko 7 tisuća branitelja i civila, iz Vukovara je prognano oko 22.000 ljudi.

Krajem kolovoza 91. Vukovar dobiva prve udarce. Izložen je teškom bombardiranju sa zemlje i iz zraka.Grad je razoren i pust. Branitelji daju sve za slobodu. Samo na Trpinjskoj cesti uništeno je na desetke neprijateljskih tenkova. A bolnica, utočište ranjenicima i civilima – glavni je cilj napada i ubrzo ruševina.

Glas koji probija opsadu, glas hrabrosti i nade onaj je Siniše Glavaševića s Hrvatskog radija Vukovar. Među 2000 branitelja je i Jean Michel Nicolier – dao je život za obranu dotad mu nepoznate Hrvatske.

Agresor nije imao milosti. Stanovnici u koloni napuštaju rođeni grad, u nadi da će se jednoga dana vratiti. Drugi pak završavaju u masovnim grobnicama i logorima smrti. Vukovar je razrušen, ali nikada neće biti zaboravljen, piše HRT.

JNA je uoči Domovinskog rata raspolagala s 489 borbenih zrakoplova, 214 naoružanih helikoptera, oko 230 različitih ratnih brodova, 1863 tenka, oko 3760 oklopnih transportera i BVP, 19.029 topničkih cijevi – od toga 1799 protutenkovskih topova, 4200 netrzajnih topova, 64 minobacača, 1934 oruđa “teškog” topništva, 250 samohodnih topova, 4286 protuavionskih topova, 160 dalekometnih višecjevnih bacača (Oganj, Plamen i Orkan) te velikim brojem osobnoga naoružanja. Hrvatska je bila razoružana.

Kronologija 1991. godina

(2.V.) Nakon što su prethodnog dana zarobili 2 hrvatska policajca, srpski teroristi su u Borovu Selu kod Vukovara ubili 12 i ranili dvadeset i jednog hrvatskog policajca; istodobno kod Polače pokraj Zadra srpski teroristi su iz zasjede ubili hrvatskog policajca Franka Lisicu.

(VI.) U selima istočne Slavonije (Mirkovci, Markušica, Tenja, Bijelo Brdo, Borovo Selo, Bršadin, Pačetin, Trpinja, Bobota, Vera, Negoslavci) uspostavljene su terorističke baze srpskih ekstremista za napade na Osijek, Vinkovce i Vukovar te okolna sela.

(3.VII.) Tenkovi JNA ušli su u Baranju i istočnu Slavoniju; druga kolona od oko 380 vozila JNA rasporedila se oko Šida, spremna za napad na Hrvatsku. Nakon što su dobili izravnu pomoć od JNA, srpski teroristi započeli su razarati hrvatske gradove i sela (osobito vjerske i kulturne spomenike u njima); pojedinačni incidenti i napadi prerasli su u otvoreni rat Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjenih Srba iz Hrvatske (i BiH) protiv Republike Hrvatske.

(4.VII.) Topničko-pješački napad srpskih snaga iz Borova Sela i Srbije na Borovo Naselje; hrvatski branitelji protjerali su srpske teroriste i četnike iz Borova Naselja

(VIII.) Srpske postrojbe okupirale su Dalj, Aljmaš i Erdut (1.-3.VIII.), mjesta su uglavnom su razrušena i spaljena, a prilikom okupacije srpske postrojbe protjerale su Hrvate i nesrpsko stanovništvo te počinile brojne zločine.

(3.VIII.) Hrvatske postrojbe protjerale su srpske teroriste iz vukovarskoga naselja Lužac.

(25.-26.VIII.) Žestok napad JNA i srpskih postrojba na Vukovar i Borovo Naselje

(4.-10.X.) Napadi hrvatskih postrojbi na Marince, radi deblokade Vukovara nisu uspjeli. U teškim borbama hrvatske postrojbe zadržale su selo Nuštar (5./6.X.).

(5.X.) Srpske postrojbe (JNA i četnici) krenule su u opći napad na svim hrvatskim bojištima, s ciljem da za 20 dana slome obranu Republike Hrvatske; NATO je procijenio da hrvatski branitelji neće uspjeti izdržati više od dva tjedna

(5.IX.) Četnici i JNA okupirali Sotin kraj Vukovara

(10.X.) Četnici i JNA okupirali su sela u okolici Iloka – Lovas (10.X.), te Šarengrad, Mohovo, Opatovac i Bapska (14.X.), Ilok (17.X.)

(11.X.) U namjeri da dovede pomoć zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković – Jastreb probio se s manjom skupinom branitelja iz opkoljenoga Vukovara u Vinkovce.

(13.X.) Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru nije uspio; hrvatske postrojbe zaustavljene su, uz gubitke, na ulasku u Marince. EZ je zatražila prekid akcije zbog slanja konvoja humanitarne organizacije Liječnici bez granica u Vukovar; konvoj je tek u drugom pokušaju (19.X.) izvukao dio ranjenika (113) iz vukovarske bolnice, a njegov ulazak u Vukovar srpske postrojbe iskoristile su da poprave i učvrste svoje položaje i poziciju na
vukovarskom bojištu.

(16.X.) U borbama za obranu Vukovara poginuli su Blago Zadro, legendarni zapovjednik obrane Borovog Naselja (posmrtno promoviran u general bojnika) i bojnik Alfred Hill, zapovjednik satnije Vojne policije 204. vukovarske brigade.

Njihovim imenima nazvana su visoka učilišta HV-a: Zapovjedno-stožerna škola Blago Zadro i Nastavno središte za obuku vojne policije Bojnik Alfred Hill. Zapovjednik obrane Vukovara M. Dedaković postao je zapovjednik Operativne skupine Vukovar – Vinkovci – Županja, sa zadatkom razbijanja opsade Vukovara, a vodstvo obrane Vukovara preuzeo je Branko Borković – Mladi Jastreb.

(17.X.) Iz Iloka i okolice Srbi su, uz nazočnost predstavnika EZ-a, protjerali između 8000 i 10.000 Hrvata i ostalih stanovnika

(20.IX) Hrvatski branitelji nanijeli su znatne gubitke jugovojsci kod Tovarnika, a zatim (21./22. – 23.IX.) kod Ilače. Hrvatske postrojbe deblokirale su Vukovar (15.IX. odsječen od Vinkovaca) pravcem Nuštar – Marinci – Bogdanovci – Vukovar.

(23.X.) Srpske postrojbe raketirale su i zapalile bolnicu u Vukovaru.

(25.IX.) Vijeće sigurnosti (VS) UN-a prihvatilo je Rezoluciju (713) o uvođenju potpunog embarga na isporuku oružja i vojne opreme na područje Jugoslavije; time je srpskom agresoru omogućeno lakše osvajanje teritorija u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH. Embargo je predložio Budimir Lončar.

(25./26.X.) Akcija hrvatskih postrojbi za oslobađanje sela Tordinci nije uspjela.

(2.XI.) Akcija hrvatskih postrojbi za oslobađanje sela Cerić i stvaranje uvjeta za deblokadu Vukovara, nije uspjela.

(9.XI.) Radi rasterećenja linije bojišta oko Vukovara, pripadnici ZNG-a i policije krenuli su u oslobađanje jakog četničkog uporišta Karadžićevo (istočno slavonsko bojište, nedaleko od Vinkovaca); nakon početnog uspjeha, hrvatske postrojbe povukle su se uz gubitke.

(10.XI.) Srpske postrojbe okupirale su i razrušile Bogdanovce, čime je obruč oko Vukovara još čvršće stegnut;

(12.-13.XI.) Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru i otvaranje koridora Nuštar – Marinci – Bogdanovci – Vukovar nije uspio; velika snaga neprijateljske vatre prouzročila je gubitke u ljudstvu i tehnici HV-a

(18.XI.) U Vukovaru je prestao organizirani otpor hrvatskih branitelja (u Borovu Naselju organizirani otpor prestao je dan kasnije); jedna bojna hrvatskih branitelja nastavila je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20.XI., a neki branitelji povukli su se iz Borova Naselja tek 23.XI.

Bitka za Vukovar

(24.VIII. – 18.XI. 1991.) bila je presudna za obranu Hrvatske, a Vukovar je postao simbol hrvatskoga otpora srpskoj agresiji.

Iako su i u općini i u gradu Vukovaru Hrvati bili najbrojniji narod, zbog velikog postotka Srba u ukupnom broju stanovništva i zbog ogromnog nesrazmjera u naoružanju i vojnoj opremi u korist JNA, velikosrpski stratezi su na vukovarskom području očekivali laganu i brzu pobjedu. Branitelji Vukovara bili su organizirani po mjesnim zajednicama, a obrana se temeljila na otpornim točkama – “punktovima” – uspostavljenima na liniji dodira s neprijateljem. Mnogi će posebno istaknuti Sajmište kao ključ obrane grada te selo Bogdanovce kao “najistureniju tvrđavu” obrane Vukovara, a njihove branitelje, među kojima su bili hosovci iz svih hrvatskih krajeva, opisat će kao nevjerojatno smione borce.

Najveći dio branitelja i njihovih zapovjednika nije imao potrebnu vojnu naobrazbu ni ratno iskustvo. Obrana grada ovisila je o njihovoj domišljatosti i hrabrosti.

Neki od njih, primjerice zapovjednik obrane Borova Naselja Blago Zadro, koji je poginuo 16. listopada, postali su legendom obrane Vukovara i Hrvatske.

Činjenica da su u velikom broju, uz borce ginuli i zapovjednici: Velimir Đerek – „Sokol“, Ivan Poljak – „Sokol“ te Petar Kačić – „Bojler“ – zapovjednici na Sajmištu, Ivan Šoljić – „veliki Joe“ na Mitnici, Alfred Hill – zapovjednik Vojne policije, Nenad Sinković – „Legija“ – zapovjednik inženjerijske jedinice i brojni drugi, govori o žestini sukoba i hrabrosti ljudi koji su predvodili vukovarske branitelje.

Prema nekim podacima, koji uključuju cjelokupnu logistiku te liječnike i medicinsko osoblje vukovarske bolnice, tijekom srpske opsade u neprijateljskom okruženju grad Vukovar (uključujući i selo Bogdanovce) branilo je oko 4020 branitelja. Snage branitelja s oružjem u samom gradu ni u jednom trenutku nisu prelazile broj od 1800 do 2000 pripadnika policije te ZNG-a, HOS-a i dragovoljaca iz raznih krajeva Hrvatske ustrojenih u 204. brigadu HV-a, razvučenu na više od 10 kilometara dugoj fronti.

Uz Hrvate, grad su branili i pripadnici ostalih narodnosti u Hrvatskoj – Srbi, Mađari, Rusini, Slovaci, Nijemci i druge narodnosti. Dakako, obrana Vukovara provodila se uz zajedničku podršku i doprinos civilnih struktura grada: Medicinskog centra Vukovar, Vodovoda grada Vukovara, Kombinata
Borovo, Dobrovoljnog vatrogasnog društva, Komunalca, Hrvatske elektroprivrede, Pošte.

Sve spomenute organizacije bile su pod koordinacijom Kriznog štaba koji je vodio povjerenik Vlade RH za Vukovar Marin Vidić – Bili. Svakodnevno su surađivali sa zapovjedništvom obrane grada, kojim je zapovijedao Mile Dedaković, a potom Branko Borković te s Policijskom upravom, čiji je zapovjednik bio Stipe Pole.

Istodobno, GS HV-a i Operativna zona HV-a Osijek planirali su akcije za deblokadu grada, a radi vojne pomoći Vukovaru angažirane su snage u njegovoj okolici, posebno topništvo. U tom cilju, 16. listopada ustrojena je i Operativna grupa HV-a Vinkovci, Vukovar i Županja, koja je prema procjeni njezina zapovjednika Mile Dedakovića, u tijeku završnih borbi za grad na raspolaganju imala oko 6800 ljudi, 15 tenkova, 11 oklopnih transportera, 52 topa kalibra 20-100 mm, 32 topa kalibra veća od 100 mm, 1 VBR i 68 minobacača. Pokazalo se da s tim snagama nije bilo moguće obraniti grad od napada višestruko brojnijeg i bolje naoružanog agresora.

Prema nepotpunim podacima, u borbama za Vukovar srpski agresor koristio je više od 1000 borbenih oklopnih vozila, zrakoplove i brodove, više stotina cijevi svih vrsta topničko-raketnoga oružja iz kojih je sustavno i bez izbora ciljeva ispalio na grad na stotine tisuća projektila (prema nekim procjenama i više od milijun, pa čak i milijun i pol projektila). Grad je u početku neprestano napadalo više od 27.000, potom, prema nekim procjenama, i više od 60.000, pa čak i 80.000 vojnika.

Drži se da su vukovarski branitelji pogodili oko 300 do 400 oklopnih vozila, prema nekim izvorima čak 500 – od toga oko 200 tenkova, te da su srušili više od 20 zrakoplova (neki navode broj 25).

S obzirom na to da se navedene brojke čine preuveličane, treba ih uzeti s rezervom sve dok se ne provede znanstvena raščlamba
gubitaka, utemeljena na izvorima s obje strane.

Agresor je, u odnosu na branitelje, raspolagao i s više nego deseterostruko većim brojem topničkog oruđa i više nego stostruko većim brojem granata i mina te ostalog streljiva, a branitelji nisu imali ni ratne zrakoplove. S obzirom na navedene podatke, fascinantan je i sam podatak da je obrana Vukovara gotovo puna tri mjeseca odolijevala napadima toliko brojnijeg i bolje opremljenog neprijatelja.

Tako ogroman nesrazmjer između agresora i branitelja u kvaliteti i broju tehnike te obučenosti i broju vojnika, u odnosu na borbene rezultate postignute u bitci za Vukovar, potvrđuje da niti jedna vojna doktrina ne smije zanemariti domoljublje, odnosno motivaciju vojnika.

U najkritičnijim trenucima obrane Vukovara, logistička pomoć, ponajviše lijekovi i sanitetski materijal za bolnicu u nekoliko je navrata dostavljan zračnim putem, manjim zrakoplovima tipa Cessna-172 i UTVA-75 te većim dvokrilnim poljoprivrednim zrakoplovima An-2. Njima su upravljali neizmjerno
hrabri hrvatski piloti Samostalnog zrakoplovnog voda, utemeljenog početkom listopada 1991. pri Operativnoj zoni Osijek.

Dakako, bila je to samo kap u moru potreba branitelja i djelatnika bolnice, no noćni letovi četveročlanih posada hrvatskih zrakoplova u moralnom su smislu značili više od same pomoći. Njihova hrabrost, domišljatost, sposobnost improvizacije i vještina letenja te odlučnost da se, usprkos snažnoj protuzrakoplovnoj vatri neprijatelja, braniteljima Vukovara pomogne zastarjelim i sporim, za ratne uvjete svakako neprimjerenim zrakoplovima, zaslužuje jednako divljenje kao i nadljudski napori branitelja Vukovara, djelatnika bolnice, vatrogasaca i ostalih službi koje su se brinule
za održavanje barem minimalnih uvjeta za život u opkoljenom i razrušenom gradu.

Prema podacima Ministarstva zdravstva, 19. studenoga 1991. na području Vukovara bilo je oko 14.100 civila: oko 10.000 u Vukovaru, oko 4000 u Borovu Naselju i oko 100 u Lušcu, a hrvatskih branitelja bilo je oko 900: oko 450 u Vukovaru i oko 450 u Borovu Naselju. U vukovarskoj bolnici je na dan okupacije bilo oko 420 ranjenika i bolesnika, a u skloništu – stacionaru “Borovo Commercea” bilo je oko 250 ranjenika.

Prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti RH iz studenoga 2007., tijekom srpske agresije 1991. u Vukovaru je poginulo najmanje 1739 osoba, među kojima nekoliko desetaka djece, a prognano je oko 22.000 građana, uglavnom
nesrpskog podrijetla, ali i Srba koji nisu željeli ostati pod okupacijskom vlašću. U Vukovarskosrijemskoj županiji pronađene su 52 masovne i više stotina pojedinačnih grobnica iz kojih su do 22. studenoga 2007. ekshumirani posmrtni ostaci 1982 žrtve srpskih zločina.

Od ukupnog broja ekshumiranih do tada su identificirani posmrtni ostaci 1717 hrvatskih branitelja i civila. Pri Upravi za zatočene i nestale u studenom 2007. još se vodio postupak traženja za 486 nestalih i nasilno odvedenih osoba na području Vukovarsko-srijemske županije; od toga je u općini Vukovar (uključujući Lipovaču, Sotin i Grabovo) evidentirano 315 nestalih i nasilno odvedenih osoba. U srpskim logorima i zatvorima u
Srbiji i Jugoslaviji, pod kontrolom JNA bilo je zatočeno te zlostavljano i podvrgnuto strašnim mučenjima najmanje 2796 osoba zarobljenih 1991. na području Vukovara, a više od 4000 osoba iz Hrvatskog Podunavlja nasilno je odvedeno na područje Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije,
odakle su deportirane na tada neokupirane dijelove Republike Hrvatske.

Najmlađi zatočenik imao je nepunih 15 godina, a najstariji 81 godinu. Prema podacima koje su 1996. prikupili vukovarski branitelji, 204. brigada HV-a je u bitci za Vukovar imala 879 poginulih i nestalih te 777 ranjenih branitelja. Procjene hrvatske strane o neprijateljskim gubicima na vukovarskom bojištu kreću se od oko 5000 do 6500, pa čak do oko 15.000 poginulih vojnika.

Nasuprot tome su podaci iz srpske literature “da je u borbama za Vukovar iz redova jedinica JNA i dobrovoljaca poginulo nešto manje od 1200 vojnika i starešina”. S obzirom na ogroman nesrazmjer u procjenama i ovi podaci zahtijevaju znanstvenu raščlambu, temeljenu na izvorima s obje strane.

Tijekom napada na grad, JNA i srpske paravojne postrojbe razrušile su ili oštetile gotovo sve vukovarske građevine, ne poštedjevši pri tome ni bolnicu, ni vjerske, kulturne i povijesne spomenike, ni gospodarske i stambene objekte. Upravo primjer namjernoga razaranja Vukovara, a posebice vukovarske bolnice, svjedoči o bešćutnosti agresora i zapovjedništva JNA, koje je iracionalnom, rušilačkom taktikom nastojalo ostvariti cilj velikosrpskih ideologa – etnički čistu, veliku srpsku državu, tzv. Veliku Srbiju.

Zbog neočekivano jakoga i uspješnoga otpora vukovarskih branitelja znatno nadmoćnijem srpskom agresoru te zbog razaranja kakva u Europi nisu zabilježena od Drugog svjetskog rata, Vukovar je tijekom kolovoza, rujna, listopada i studenoga 1991. postao simbolom hrvatskoga otpora srpskoj agresiji u Domovinskom ratu, a njegovi stanovnici, posebice branitelji, primjer nevjerojatne požrtvovnosti, domišljatosti i hrabrosti. Uz glasovitu prapovijesnu Vučedolsku golubicu, kuću nobelovca Lavoslava Ružičke, stari vodotoranj, Bećarski križ, crkvu Sv. Filipa i Jakova, dvorac Eltz i druge građevine, simboli Vukovara u tom razdoblju zauvijek su postali granatama razoreni i izrešetani veliki vodotoranj s hrvatskom zastavom i razrušena bolnica.

Dakako, i masovno stratiše Ovčara, kao simbol patnje i žrtve koju su stanovnici i branitelji Vukovara podnijeli za slobodu i neovisnost Republike Hrvatske. Ovčara je poljoprivredno dobro, udaljeno pet kilometara jugoistočno od Vukovara. Njegova skladišta JNA i srpske paravojne formacije pretvorili su u koncentracijski logor za vukovarske branitelje, civile, ranjenike i medicinsko osoblje odvedeno iz vukovarske bolnice. U logoru su razulareni i pijani, uniformirani pripadnici Jugoslavenske narodne armije i paravojnih, četničkih skupina, ali i srpski gradonačelnik Vukovara S. Dokmanović osobno, premlaćivali zatočenike palicama za bejzbol, motkama, lancima, kundacima i drugim predmetima.

Zlostavljanju su odmah podlegla četiri zatočenika, a ostali zatočenici su u skupinama od 10 do 20 osoba odvoženi do jaruge, udaljene otprilike oko 900 metara od puta Ovčara – Grabovo. Tu su 20. studenoga 1991. ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu. U rujnu i listopadu 1996. iz grobnice je ekshumirano 200 tijela, a do studenoga 2008. identificirane su 193 osobe, ubijene u dobi od 16 do 72 godine.

Zločin na Ovčari samo je jedan u nizu masovnih zločina koje je srpski agresor počinio u napadu na Vukovar. Tijekom vremena, Ovčara je postala simbol sjećanja na sva stratišta i grobnice koje su JNA i srpske paravojne postrojbe ostavile za sobom na širem vukovarskom području: Antin, Berak,
Bogdanovci, Borovo Selo, Bršadin, Ćelije, Čakovci, Dalj, Daljski Atar – Globovac, Ilok, Lovas, Marinci, Mikluševci, Mohovo, Negoslavci, Novi Jankovci, Petrovci, Slakovci, Stari Jankovci, Svinjarevci, Sotin, Tordinci, Tovarnik, Vukovar – Novo groblje, Nova ulica, skladište Veleprometa i
brojna druga mjesta masovnih ili pojedinačnih srpskih zločina, piše HMDCDR.

Facebook Komentari