Pupovac sada napada iz Slovenije: Povijesni revizionizam u Hrvatskoj opasan je za Europu

Saborski zastupnik i predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac kritiziran je zbog uspoređivanja moderne Hrvatske s bivšim ustašama NDH. Prema riječima predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović kritizira Hrvatsku na potpuno neprimjeren, neprihvatljiv i zloban način, piše u uvodu slovensko delo, koje je razgovaralo s Pupovcem.

Pupovac se smatra parlamentarnom konstantom u Hrvatskoj, gdje su promijenjena tri predsjednika i sedam premijera. U međuvremenu su ga prozvali Tuđmanov Srbin, politički trgovac, profesionalni Srbin, srpski etno biznismen, četnik i velikosrpska budala.
 
Kako odnosi Zagreba prema Beogradu utječu na odnose hrvatske većine sa srpskom manjinom?

Loši odnosi loše utječu. Dobri odnosi utječu dobro, ali dugo nisu dobri. Otvorena pitanja poput manjinskih prava, ratnih zločina, nestalih osoba u ratu devedesetih i graničnog pitanja nisu riješena, već se koriste kao sredstvo političkog sukoba. Umjesto vraćanja povjerenja između dviju nacija i dviju zemalja i sudjelovanja u procesu europeizacije i proširenju na cijeli teritorij bivše Jugoslavije, nepovjerenje se zadržava ili produbljuje, a europeizacija se prakticira kao balkanizacija u pogoršavajućem smislu te riječi.

Što retrogradni zaokret znači za hrvatsko društvo?

Ovaj retrogradni proces počeo se razvijati nakon oslobađajuće presude dvojici generala u Haaškom sudu (2012.) i intenzivirao se nakon pristupanja Hrvatske punopravnom članstvu u EU (2013.). Vrhunac je bio silovita antićirilićna kampanja nakon pokušaja vlasti da u Vukovaru postavi dvojezične latino-ćirilićne ploče. S protuvladinom kampanjom (predsjednik Josipović i premijer Milanović pripadali su lijevom centru) i kampanjom za vraćanje konzervativnih katoličkih vrijednosti u obrazovne programe. Nevladine udruge bile su na čelu ovog procesa s takvim ideološkim usmjerenjima, a na kraju 2015. formirana je takva nacionalna politika. Kampanje su ostavile duboke korijene u hrvatskom društvu s ambicijom da se proširi i postane dominantni stup hrvatskog političkog života i da se poklopi sa sličnim ambicijama u nekim drugim europskim zemljama.
 
Zna li se što je dopušteno, a što nije?

To se zna sve manje. Ne samo u Hrvatskoj. Sve se manje zna o onome što je ispravno, a što nepravedno, što je moralno, a što je nemoralno, što je istina, a što lažno, što je dobro, a što zlo, što je budućnost i što je prošlost. Negiranje ideja i politika koje su omogućile moderne europske zemlje i projekta današnje Europe, poput poricanja ideja Francuske revolucije 1789., Europske građanske revolucije 1848., europske socijalne borbe i Ruske revolucije 1918., a posebno poricanje antifašizma kao temelja današnje Europe, uništava ideje koje ljudima omogućavaju da znaju što je dopušteno, a što nije.

Kako katolički krugovi utječu na ekstremnu desnicu i antisrpske osjećaje u društvu?

Nažalost, pojedini biskupi i katolički krugovi aktivno su sudjelovali u antićirilićnoj i kampanji protiv lijevo-liberalne politike i vlade Zorana Milanovića. Oni također aktivno doprinose jačanju populističkih i nacionalističkih referendumskih inicijativa usmjerenih na zamjenu pluralističke i reprezentativne demokracije “referendumskom demokracijom”. Ohrabruje činjenica da su neki biskupi unaprijed upozoravali na prijetnju koju je Hrvatska predstavljala ideologiji mržnje i nasilja.
 
Što srpski ratni zločini iz devedesetih, koji još nisu istraženi i procesuirani, ne doprinose takvoj atmosferi?

U Hrvatskoj su zadnjih pet ili šest godina postojale snage koje tvrde da Srbi nisu kažnjeni. Zapravo je suprotno jer gotovo nitko nije bio odgovoran za zločine nad Srbima, kao što su etničko čišćenje i kršenje međunarodnog ratnog prava i sprječavanje povratka izbjeglica. Ovom pričom da Srbi nisu bili odgovorni za ratne zločine, doista se želi sačuvati ratnu atmosferu, poništiti rezultate mirne reintegracije istočne Slavonije i potaknuti Srbe na tom području na iseljavanje.
 
Koliko su važne aktivnosti na negiranju hrvatskih zločina u Jasenovcu i relativizaciji ustaškog pokreta i NDH?

Ovo je jedan od najtežih oblika povijesnog revizionizma. Posljedice toga opasne su za Hrvatsku, za odnose Hrvata i Srba, kao i za odnose katolika i pravoslavaca. Na kraju je opasno i za Europu jer otvara prostor za druge povijesne revizionizme i priprema teren za obnovu zločinačkih ideologija koje su dovele do koncentracionih logora smrti kao dijela politike i ideologije nacizma i ustaštva.

Zamjeraju li vam hrvatski nacionalisti kao predstavniku srpske manjine i vlasti zbog utjecaja na sastav parlamentarne većine?

Kad sam pridonio međunarodnom priznanju Hrvatske, nisu mi zamjerili. Potom sam ukazao na zločine nad srpskim civilima, na što su oni zamjerili. Kad sam, zajedno s drugima, vodio mirnu reintegraciju u istočnoj Slavoniji sve je bilo u redu, ali kad smo zahtijevali poštivanje manjinskih prava zajamčenih Erdutskim sporazumom i Ustavnim zakonom, okrenuli su ploču. Nisu mi zamjerili što sam pomagao Hrvatskoj da postane članica EU, ali zamjerali su mi kad sam se odupro retrogradnoj politici, obnavljanju ratne atmosfere i širenju mržnje i nasilja nad Srbima. Prije dvije godine čak su pokrenuli referendumsku inicijativu čiji je cilj sprječavanje Srba da sudjeluju u parlamentu i na vlasti, uvjeravajući ljude da potpišu “protiv Pupovca”.
 
Zbog vaše suradnje s Aleksandrom Vučićem i Andrejem Plenkovićem, čini se da nikad niste bili jači, iako ste radili i s Franjom Tuđmanom, Slobodanom Miloševićem, Dobricom Ćosićem, Ivicom Račanom, Borisom Tadićem i Ivom Sanadarom?

Bilo bi nepravedno zaboraviti Zorana Đinđića i Vojislava Koštunicu iz Srbije te Jadranku Kosor i Zorana Milanovića s hrvatske strane. Moglo bi se reći da mi više znači suradnja aktualnih hrvatskih i srpskih političara, sadašnji i budući državni vrh dviju zemalja i suradnja zemalja na području bivše Jugoslavije nego moja politička moć. Napokon, ta moć, u mjeri u kojoj postoji, proizlazi iz organizacije srpske zajednice, politike koju smo gradili i razvijali i podrške koju sam dobio od svojih birača. Na kraju daje svakom političaru, uključujući i mojemu, ono za što se vi zalažete i čemu se protivite.
 
Kako shvatiti pismo predsjednice i zapovjednice oružanih snaga Kolinde Grabar-Kitarović u kojem optužuje parlamentarca i pripadnika nacionalne manjine da zlonamjerno kritizira Hrvatsku?

To je simbolično jasno samo po sebi. Također je politički jasno što znači ako čuvar ustava napadne onoga koji ukazuje na kršenje ljudskih prava i prava nacionalnih manjina zajamčenih ustavom. Pogotovo ako je on aktualni predsjednik saborskog odbora o tim pitanjima, koji poziva na jačanje ustavnog patriotizma, a ne nacionalizma i šovinizma.
 
Postoji li i ideologija mržnje u utrci za predsjednika?

Kampanja za predsjedničke izbore, posebno među desničarskim kandidatima, za sada se vodi s krajnje desnih pozicija, što u našim okolnostima znači da je protumanjinska ili protusrpska i s pozicije krajnjeg povijesnog revizionizma. Iz ovih se stajališta može stvoriti ideologija mržnje. To se vidjelo u nedostatku njihove osude nasilja nad Srbima posljednjih tjedana. Neki su kandidati također tražili zabranu rada Slobodne demokratske srpske stranke i njenog predsjednika.
 
Kako se vladajuća politika može zaštititi od rizika koji predstavlja porast krajnje desnih politika?

Podizanjem ovog rizika kao općenito nacionalnog i pretvaranjem u javnu svijest. Svi koji su uključeni u to trebaju biti uključeni kako ne bi krajnje desna politika postala glavni fokus nacionalne politike. Trebaju biti uključene stranke vladajuće koalicije i oporbene stranke, kao i svi građani, kako bi se sačuvale ideje i dostignuća revolucija za slobodu koje smo naslijedili. Dali su nam mogućnost da postojimo kao slobodne nacije. Hrvatska i druga europska iskustva svjedoče da je protivljenje tim dostignućima, posebno u 20. stoljeću, donijelo nemir i apokaliptičnu patnju. Svjesna je i aktualna hrvatska vlada i bitan dio političke scene. Drugo je pitanje kako to prevesti u političku akciju i postići nekakav konsenzus sličan onome za ulazak u EU.
 
Imaju li hrvatske vlasti dovoljno snage da zaustave procese koji su doveli do porasta mržnje prema pripadnicima drugih etničkih i vjerskih zajednica?

Plenkovićeva vlada to je zaustavila ili smanjila 2016. godine svojim dolaskom na vlast. U posljednjih godinu ili dvije, oni koji rade protiv i protiv drugih etničkih i vjerskih zajednica okupili su se, što predstavlja prijetnju i za jedne i za druge. Policija i drugi dijelovi državnog aparata odgovarajuće su reagirali na prijašnje nasilje. Vidjet ćemo kako će djelovati pravosuđe. Pod pretpostavkom da je sve onako kako treba biti, neće biti dovoljno, bez jasnih političkih stavova i odlučnog političkog djelovanja. Mržnja je stigla do djece i mladih, kao i navijača, od političkih govornika do propovjednika i putem medija. Moramo to promijeniti, piše Delo.

Facebook Komentari