Cijeli život nabacan u plastične vreće za smeće, na hladnom, betonskom podu. Tako je sinoć Lucija zatekla svoje stvari. U pratnji policije došla je do podzemne garaže u jednoj zagrebačkoj četvrti, samo nekoliko kilometara udaljene od Dugava, sada već bivšeg doma mlade obitelji Štorek. Ono što je prije samo tjedan dana činilo njihov dom, sada je nabacano, raspareno, gotovo uništeno, piše HRT.
Uspomene, obiteljske fotografije – od onih s vjenčanja do rođenja njihove sada petogodišnje djevojčice – pobacane. Odjeća nabacana, izgužvana, obuća rasparena.
Četiri godine života jedne obitelji besramno bačene u smeće. Jer im se očito žurilo, ogorčeno govori Lucija, piše HRT.
Igračke petogodišnje kćeri Borne i Lucije Štorek leže na podu vlažne podzemne garaže. Otužna slika – neke polomljene, neke pobacane, nekih više nema.
– Igračke tu, igračke tamo. Sve što je i bilo u nekakvim kutijama, tih kutija više nema, to je sve pobacano, kaže Lucija.
Crno-bijeli medo, plišanac kojega svi vole, kojega je susjeda zapamtila kako otužno leži na blatnoj zemlji ispod balkona, onaj kojeg je malena čekala, nestao je. Nema više njezina plišanog prijatelja.
Nema ni romobila. Lucija, suznih očiju, kaže, dala je kćeri dva obećanja. Nijedno nije uspjela ispuniti.
– Ja sam danas djetetu obećala da ću joj donijeti njen romobil, tako se veselila da će se moći opet voziti na njemu.
Romobil u podzemnoj garaži nije našla. Lucija se sinoć, kaže nam, dobro držala. Sasvim dobro za nekoga tko je znao da su u stanu ostali goli zidovi. Sasvim dobro za nekoga tko je znao da može očekivati svašta. Nije se slomila. Nije zaplakala. Svaki put bi progutala knedlu u grlu. Jutros nije uspjela. Slomile su je suze petogodišnjakinje. Koja zaista nije očekivala puno. Čekala je svoj rođendanski poklon, romobil kojega nema.
I Borna je, na sezonskom poslu u Dubrovniku, čekao njezin poziv da je sve tu. Naprotiv, nije toliko ni sumnjao da će neke stvari doista nestati, jer kako nam je rekao u jednom od telefonskih razgovora, pa ne trebaju nekome njegove osobne stvari. Prevario se.
Borna je prije nego je otišao raditi u Dubrovnik na jednoj polici u čašici ostavio vjenčani prsten. Inače ga je nosio na lančiću, koji je puknuo. Planirao ga je popraviti kad se vrati. Ne postoji svemir, rekao je, u kojem bi se moglo dogoditi ovakvo što.
Ne treba objašnjavati što bilo kome znači vjenčani prsten. U garaži ga nije bilo. Lucija ga nije pronašla.
– Kad sam krenula vaditi te stvari, vidjela sam da nema… To je bezveze pobacano po vrećama. Robe malo tu, malo tamo… Nisam se toliko obazirala na to. Nisam si htjela toliko davati srcu jer nisam se htjela rasplakati pred njima. Nisam htjela ispasti slaba, govori Lucija.
Kako to da nema prstena Borni čak i nije toliko teško razumjeti. Netko će ga negdje založiti, prodati… No što će s dječjim stvarima, pita se on? Nema tog novca, nema te vrijednosti koja opravdava što je netko dirnuo u njemu najsvetije, u njegovo dijete…
S javnim bilježnikom popisivala je Lucija komadić po komadić svega onoga što je bio njihov četverogodišnji život u podstanarskom stanu. Sve ono što je mlada obitelj stekla pokušavajući stvoriti svoju budućnost. Nije to mnogo. Ali jest ono što je bio njihov život. Osim dijela igračaka, odjeće, obuće, našla je bicikl i televizor. Ali mnogo toga nije. Na podu hladne, podzemne garaže mnogo je toga nedostajalo.
Popis nestalih stvari samo se proširivao. Nema ni fotoaparata, samo je objektiv ostao. Nema ni ušteđevine. Nestali su i dokumenti.
– Cijeli ladičar u kojem je bio rodni list, domovnica, jamstva, svjedodžbe, sve ono što čovjek stavi u fascikl, sve bitno mi je unutra. Mislila sam da će mi bar to vratiti! Što će s tim, pita se Lucija.
Dječji krevet, bračni krevet, nadmadrac, nabraja dalje s nevjericom da nema ni namještaja. Kombi koji je morala unajmiti za prijevoz vlastite imovine vratio se poluprazan.
Pomagao joj je Luka Jakopanec, Bornin bratić, i njihova tri prijatelja. Adresu su doznali od policije. U postaji je dobila papirić na kojem je napokon vidjela u kojem pravcu su prije tjedan dana njihove obiteljske stvari preko balkona brzinski iznijeli. U tom zagrebačkom kvartu, koji pripada nekoj drugoj policijskoj postaji, dočekali su je policijski službenici.
– Policija je bila u pratnji, ali su vrlo brzo otišli jer su morali ići dalje. Vidjeli su da se nećemo potući, da se ne svađamo. Jednostavno tiha misa, kaže Lucija.
Ta je tišina Borninu bratiću bila dobrodošla. Nije se, kaže, htio kod tih ljudi dugo ni zadržavati, htio je što prije spakirati stvari i otići.
– Nemam riječi, ovo je katastrofa. Da se to nekom dogodi… Katastrofa, ne znam kako je uopće moguće da se takvo što može dogoditi. Moraju sve po zakonu, lijepo i mirnim putem, a stvari su u svakakvom stanju, ističe Luka.
Obitelj i rodbina nadaju se da će oni koji su sve ovo učinili za to i odgovarati. Ti se ljudi, navode, nisu ni pokušali iskreno ispričati.
– Pitala sam ih gdje je ostatak stvari, oni su šutjeli, bili su sa svojom odvjetnicom. Vidjet ćemo što će biti dalje, jer očito ovo nije kraj, zaključuje Lucija.
I neće ni biti kraj. Podvući će oni, kažu, crtu pod to životno poglavlje. Veoma surovo, veoma teško. Ne znaju samo kako će objasniti njoj, djevojčici od pet godina komu je što skrivila da joj to učine. Ne znaju kako će joj objasniti da postoje i takvi ljudi. I to u zemlji za koju se Bornin otac borio. Dok je Lucija pod balkonom pokušavala skupiti krhotine njihova života, Bornina se majka na svojoj Facebook stranici prisjetila strepnje s kojom su Borna i ona, davne 1995. čekali na zagrebačkom Trgu Francuske Republike da dođe Bornin otac, branitelj, iz Oluje. S ovom fotografijom.
Borna je tada bio tek godinu stariji od svoje petogodišnje djevojčice.
Nikada ništa Bornin otac nije tražio od ove zemlje. Čak ni povlasticu za automobil nije iskoristio. Ali sad traži. Traži da se poštuje zakon i da obitelj njegova sina ne bude žrtva samovolje i imovinskopravne zavrzlame.
Agoniji zagrebačke obitelji Štorek nema kraja, odvjetnik: Obitelj nije smjela biti izbačena na cestu
