Kandidatura Ursule von der Leyen za dužnost predsjednice Europske komisije je pobjeda Angele Merkel, ali i udarac Europskom parlamentu. Pouka: Oprez pri izboru nositelja izbornih lista, poručuje Barbara Wesel u komentaru na DW-u.
Ovo je bila neočekivana pobjeda za Angelu Merkel. Pola vijeka Njemačka nije imala svog čovjeka na vrhu Europske komisije (EK), Ursula von der Leyen bi trebala postati prva žena na ovoj funkciji, a još je i iz Kršćanske demokratske unije (CDU) kao i Merkel.
Da je kancelarka sama nametala ovakvo rješenje – vjerojatno ga ne bi bilo. Ali rješenje se rodilo iz nevolje nakon što su propale sve druge mogućnosti i šefovi država i vlada EU-a osjetili su olakšanje što su konačno našli osobu koju svi mogu podnijeti. Upravo je francuski predsjednik Emmanuel Macron priskočio kancelarki Merkel zalažući se za Von der Leyen.
Fijasko su pak doživjeli Europski parlament i načelo „nositelja izborne liste” za europske izbore. Jer na kraju u fotelju nije došao nijedan od kandidata koji su zbilja trčali izbornu trku.
Na maratonskom samitu je gotovo potpuno nedostajao duh kompromisa. To je prije svega krivica država Višegradske skupine koje su istupale glasnije nego ikad i učinile sve da pokopaju šanse nizozemskog socijaldemokrata Fransa Timmermansa.
On se kao povjerenik i potpredsjednik EK-a zalagao za vladavinu prava više nego što bi te zemlje voljele. To mu je bio neoprostivi grijeh u očima nacionalista koji vladaju u Varšavi i Budimpešti. Oni su pak pojačanje dobili u vidu populističke Vlade u Rimu. To je nova konstelacija u EU-u koja će donijeti još mnogo problema.
Moglo bi se od bijesa udarati glavom o zid jer jedan pravi demokrat poput Timmermansa propada zbog otpora Viktora Orbana i Jaroslawa Kaczynskog. Matematički je bilo moguće preglasati ih, ali lideri članica EU-a naprosto nisu željeli donositi odluku protiv drugih većih članica. To je jasno rekla kancelarka Merkel.
Višednevna diskusija je dašak onoga što ćemo gledati narednih godina: bit će više svađe i nejedinstva. Neke istočnoeuropske zemlje žele sasvim drugačiju politiku. One se protive da temelj EU-a bude model liberalne demokracije i protive se daljem srastanju Europe. Sada ima dovoljno takvih galamdžija da se potkopaju odluke u EU-u.
Međutim, za izbacivanje iz trke nositelja izborne liste Europske pučke stranke Manfreda Webera odgovoran je najviše francuski predsjednik Macron. On je smjesta stavio do znanja da Webera smatra preslabim i neiskusnim kandidatom i za taj stav je pridobio Španjolce i Skandinavce sa ciljem da poslije petnaest godina okonča vladavinu konzervativaca u Bruxellesu.
U tome Macron nije uspio, ali se makar na kraju pokazao pomirljivim i prihvatio njemačku ministricu obrane.
Stranke moraju bolje birati kandidate
Treća moguća opcija, danska liberalka Margrethe Vestager, koja je do sada bila vrlo cijenjena kao povjerenica za zaštitu konkurencije, pala je na otporu Talijana. Ona im se jednom već zamjerila po pitanju bankarskog sustava. Tu se dobro vidjelo da je podjela funkcija ujedno poligon za osobne osvete – i to govori o karakteru talijanske vlade.
Za Europski parlament je spektakularni samit u Bruxellesu bio pravi potop. Parlament je želio demokratizirati izbor šefa ili šefice EK-a, da ga učini prihvatljivim za građane. To je doduše bilo polurješenje jer na europskim izborima i dalje postoje samo nacionalne liste pa se ne može glasati za kandidate iz drugih zemalja. Ali to je bio makar pokušaj.
Kancelarka Merkel je pokušala spasiti stvar – kad već nije prošao bavarski konzervativac Weber, podržala je Timmermansa koji je predvodio listu socijalista. Ali kada su svi nositelji lista naišli na zid otpora odavde ili odande, Angeli Merkel je ostalo samo da iz rukava izvuče kandidatkinju iznenađenja.
Kao problem ostaje institucionalna slabost parlamenta – za razliku od bilo koje demokratske države, parlament EU-a nema mogućnost da slobodno bira šefa izvršne vlasti to jest Europske komisije. Stvar je takva da kandidata imenuju lideri država EU-a, a parlament ga mora izglasati. Dakle tu im je potreban konsenzus.
Pouka iz fijaska glasi da europske stranačke obitelji trebaju bolje birati svoje kandidate. Weber je bio slab takmac jer nema nikakvog iskustva u izvršnoj vlasti. Konzervativci su na europskoj razini svakako imali jača imena, ali su odlučili u skladu sa stranačkom disciplinom i iz dugogodišnjeg poštovanja prema Weberu koji je vodio njihov zastupnički klub.
To nikako nije dovoljno. Stranke moraju razmisliti koji su to kandidati koji mogu pridobiti većinu – i među zastupnicima Europskog parlamenta, i među predsjednicima i premijerima članica EU-a. Zato i europske obitelji stranaka snose dio krivice za brodolom koji žestoko unazađuje demokratizaciju europske politike, piše DW.
