Piše: Snježana Nemec
Svakog dana rađaju se nova uvjerenja, novi trendovi, nova ideološka strujanja, nova božanstva koja poljuljavaju naše stavove i razmišljanja i zbog kojih nerijetko odlazimo u krajnost i najviši stupanj pretjeranosti.
Od dobra do zla, od okrutnosti do nježnosti, od smiješnog do tužnog, od površnog do metafizičkog, od poniznosti do oholosti, od enormnog bogatstva do enormnog siromaštva, od mira do ratova, od ljubavi do gaženja iste, od djetinjstva do krize odgoja i morala, o prejedanja do izglađivanja, od modnog stila zarobljenosti tijela do prekomjerne seksualnosti, od nekadašnjih do današnjih reklamnih poruka koje vrište krajnostima i nerealnim životom, od institucije braka i njegovog nestajanja, od udaje do udaje za samu sebe, od poštovanja do nepoštovanja prosvjetnih radnika, od nevinosti do apsolutne devijantnosti, od kolektivizma do individualizma; od agnosticizma do sinkretizma…
Pogledajmo samo znanstvena istraživanja o zdravoj prehrani koja bacaju čovjeka iz jednog ekstrema u drugi. Od onoga, pijte barem jednu litru mlijeka jer je zdravo do onoga, metaforički rečeno udaranja vjedra nogom i prolijevanja tog istog mlijeka jer više nije zdravo. Opsjednuti zdravom prehranom odlazimo i u stanje krajnosti, ortoreksije i pretjeranog fokusiranja na zdravu prehranu koja u konačnosti dovodi do fizičkih i psihičkih problema. Primjeri instragram influensera koji odlaze u bolesnu krajnost, posjećujući opustošeni Pripjat u kojem su živjeli zaposlenici nuklearne elektrane Černobil kako bi napravili selfie i sve to objavili. Primjeri sve učestalijih testova zašto ne imati djecu…..
Kad bi netko samo pokušao reći – ove krajnosti su loše i nepotrebne, možete i trebate postati uravnoteženi i umjereni jer naš željeni dio treba uskladiti s načelom razuma to bi zvučalo kao da ste srednjevjekovnom fanatiku koji sam sebe bičuje rekli da je njegov histerični vapaj o ništavilu zemaljskog života, njegov ponizni strah pred nepoznatim ciljevima rezultat zapravo tadašnjih oblika ekonomskog života i posljedica nemoći koje neuki um nije mogao shvatiti, on bi vjerojatno u naletu neke ekstaze ubio drskog izdajnika. Mataforički takva bi bila reakcija i ljudi koji idu u krajnosti, ne razumijevajući niti uzroke niti posljedice.
Nestala je umjerenost i vladanje sa sobom, uravnoteženost između dvije krajnosti. Nema više zlatne sredine, onog najboljeg mjesta između krajnosti. Nestala je s njom i volja, a volja se usmjerava ka principu zlatne sredine. Nikoga ne zanima, stavljena na marginu postaje dosadna, nepoželjna. S njom se ne možeš istaknuti. Ističeš se danas s krajnošću, ekstremima koji uskoro više neće biti niti to. Danas se ponovno mora ukazivati i otkrivati ono što je davno već poznato.
Nezahvalan je i težak zadatak svakog kritičara koji se u ovom raspoloženju suvremenih društava usudi i prići nekom problemu. Kao da dira u svetinju otvarajući pitanja određenih pojava određenog vremena. U tako postavljenim stvarima nezahvalno je i dokazivati da takozvani ideali koje društvo proklamira nisu ništa drugo nego novi oblici koji odgovaraju njegovim potrebama i ukusu nastalim u novim uvjetima materijalnog života. Ti novi oblici koji u osnovi obesnažuju naš um u stanju su se rugati svemu što zadire u njihove ideale i postavke. Oni podižu bezumlje na stupanj božanstva, pjevajući himnu ljudskoj slabosti.
Ako imaš koliko-toliko jasnu sliku onoga što se događa često se to predstavlja kao svojevrsni fundamentalizam dok se na drugoj strani relativizam, u komu se čovjek baca u krajnosti pojavljuje kao jedini primjereni način ponašanja, u kojem se vlastito ja i njegovi prohtjevi shvaćaju kao jedino mjerilo. Kakogod, sve je to danas posljedica interesnog umjeravanja u kojem se čovjek i njegova duša više ne mogu izraziti i gdje um polučuje drugačiji učinak od željenog i zamišljenog. Interesno usmjeravanje u kojem se podizanjem naše razine svijesti stalno plasiraju neke nove ideje i ponovno usmjeravaju tamo gdje žele. U tom kretanju mi prvo dobivamo, a potom prihvaćamo svoju ulogu, u potpunosti nesvjesni iste.
