Šeks u Jutarnjem naširoko objašnjava da nije suradnik Udbe, opisuje dokaze, među njima i potvrde Josipa Perkovića, koji u Njemačkoj leži zbog likvidacije Hrvata i tvrdi da s tim nema veze

Jutarnji list je u studenom 2017. godine objavio više članaka iz pera autora (novinara) Željka Petrušića, Slavice Lukić i Ivanke Tome u kojima je problematizirao moj odnos sa Službom državne sigurnosti (Udbom) sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća, dakle prije oko 45 godina. U tim napisima razmatrala se moja pozicija, prije oko pola stoljeća; jesam li ja bio suradnik Službe državne sigurnosti (kolokvijalno nazivane Udba) ili njena žrtva. Spomenuti autori prednost su davali prosudbi da sam ja bio suradnik iako je korektno novinar Željko Petrušić iznio i moje viđenje prema kojem nisam bio suradnik nego žrtva progona Udbe. Ove svoje ocjene, da sam bio tada suradnik SDS-a spomenuti novinari temeljili su, uglavnom, na pisanim informacijama Centra državne sigurnosti – Osijek iz 1974. godine (oko 5 do 6 informacija) koje su predstavljale sadržaj informativnih razgovora koje su sa mnom vodili operativci Službe državne sigurnosti Centra SDS – Osijek, piše Vladimir Šeks u Jutarnjem.

Nakon ovih natpisa u Hrvatskom državnom arhivu prikupio sam sve arhivirane dokumente (informacije, izvješća, zaključke i zapise o informativnim razgovorima) koje je Služba državne sigurnosti (Udba) kreirala u razdoblju od sredine 1971. do 15. svibnja 1990. Da bih otklonio teze da sam ja bio suradnik SDS-a (Udbe), uz pomoć istraživačkog tima pročešljan je i pregledan cjelokupni raspoloživi fond u Hrvatskom državnom arhivu koji sadrži informacije Službe državne sigurnosti (Udbe) u razdoblju od 1. 1. 1970. do 30. 5. 1990. – ukupno 256.581 stranica (koje su bile snimljene na 110 filmova) i još k tome oko 100.000 stranica građe Službe državne sigurnosti pohranjene u Hrvatskom državnom arhivu iz fondova osobni dosjei, dopisi, depeše i slično, dakle oko 356.581 stranice. U toj pregledanoj građi vezano za neprijateljsku djelatnost Vladimira Šeksa pronađeno je 50 specijalnih informacija Službe državne sigurnosti (Udbe) na ukupno 147 stranica za razdoblje od 14. 1. 1973. godine do 16. 12. 1980. godine. U razdoblju od 27. 3. 1981. godine kada je intenzivirana obrada nada mnom s ciljem mog procesuiranja do 15. 5. 1990. godine kada je ista dokinuta (stranica 193. i 194. Šeksova dossiera) Osječki centar Službe državne sigurnosti sastavio je o meni pojedinačno ili kao jednom od nekolicine važnijih aktera sveukupno 205 informacija, ili u prosjeku 2 informacije mjesečno i to na ukupno 1190 stranica.

Te brojke govore da sam ja, Vladimir Šeks, u tom razdoblju najpraćenija i najobrađivanija osoba u cijeloj Hrvatskoj (255 informacija na 1337 stranica za razdoblje od 14. 1. 1973. do 15. 5. 1990. godine), dakle oko 19 godina o mojoj neprijateljskoj djelatnosti. Dakle Služba državne sigurnosti Komunističke Hrvatske (ili kako se nazivala Udba, iako je Udba od 1. 1. 1967. godine promijenila naziv u Službu državne sigurnosti) je oko 19 godina pratila, uhodila, prisluškivala moje telefonske razgovore, otvarala poštu, nadzirala, progonila, prikupljala dokaze, pripremala “svjedoke” za moje suđenje i pokušavala me (neuspješno) pridobiti za suradnju da bi konačno krenula u obračun protiv mene, kazneno me prijavila, uhitila i preko njoj poslušnih tužitelja i udova, osudila i poslala u zloglasni zatvor – logor Staru Gradišku. Kakav je bio moj odnos sa Službom državne sigurnosti (Udbom) u pojedinim vremenskim razdobljima u tih 45 godina prošlog stoljeća i u kojem političkom kontekstu želim argumentirati, dokazati i ilustrirati jedino i isključivo o tome što za cijelo to razdoblje govore (pišu) Udbini (SDS-ovi) dokumenti, njihova arhiva, njihove informacije, izvješća i slično.

Dakle neka Udba govori i piše jesam li ja, Vladimir Šeks, bio njihov suradnik ili žrtva, ali i njen progonitelj, kako za njezina kriminalna nedjela tako i za razdoblje, osobito nakon 1984. godine do svibnja 1990. godine progonitelj koji je po cijeloj Hrvatskoj, Jugoslaviji, Europi i SAD-u, raskrinkavao i razobličavao zloćudnu i zločinačku ulogu jugoslavenske zločinačke policije (Udbe ili SDS-a).

U daljnjem tekstu ću na temelju isključivo dokumenata Službe državne sigurnosti (Udbe) prikazati svoj odnos s tom službom u četiri razdoblja. Prvom, 1971./72. godine pod naslovom: “Vladimir Šeks, zamjenik okružnog javnog tužitelja u Osijeku progoni SDS (Udbu). Drugom, u razdoblju od početka 1973. do 1984./85. u kojem nakon što sam zbog progona Udbe maknut iz službe, progonjen, uhićen i zatvoren u Staru Gradišku. Ovo poglavlje označio bih s podnaslovom: Udba (SDS) uzvraća udarce Vladimiru Šeksu. Treće poglavlje koje obuhvaća razdoblje od 1984. do 15. 5. 1990. označio bih s podnaslovom: Vladimir Šeks uzvraća udarce Udbi (SDS-u). A četvrto poglavlje za razdoblje od 30.5. 1990. do konca ‘91. označio bih podnaslovom: Prikrivena Udba u hrvatskoj službi za zaštitu ustavnog poretka prati Vladimira Šeksa, potpredsjednika Hrvatskog sabora.

Vladimir Šeks, zamjenik okružnog javnog tužitelja u Osijeku progoni SDS (Udbu). Što o tome “govori”, piše u svojim dokumentima sama Udba (SDS)?

Dokaz broj 1. Informacija broj 632 RSUP-a – Služba državne sigurnosti Osijek Centar Osijek od 13. 11. 1971. godine – “politički profil Šeks Vladimira odvjetnika iz Osijeka jasno je i realno ocrtan u eri ‘mas pokreta’ kada je nalazeći se na funkciji zamjenika okružnog javnog tužioca konkretnom neprijateljskom djelatnošću, definirao pozicije s kojih djeluje. 1972. godine zaveden je u obradu (POO centra SDS-a Osijek) i od tada našim operativno-tehničkim mjerama i radnjama pratimo tok njegove neprijateljske djelatnosti.”

Dokaz broj 2. Izvadak iz elaborata Službe državne sigurnosti – SDS- centar Osijek od 17. 7. 1987. godine (iz dossiera broj 146296 koji je Udba vodila o Vladimiru Šeksu pod naslovom: Predmet neprijateljska djelatnost Šeks Vladimira, Udba piše: “Neprijateljska aktivnost Šeks Vladimira, ex odvjetnika iz Osijeka, datira od 1971. godine kada je kao zamjenik okružnog javnog tužioca u Osijeku pokrenuo pitanje otvaranja poštanskih pošiljaka od strane radnika Službe državne sigurnosti vršeći to na tendenciozan način s ciljem da devalvira ugled organa unutrašnjih poslova i očito pod utjecajem određenih struktura koje su se eksponirale kao nosioci hrvatskog nacionalizma, isključene iz SK, a potom zamijenio radno mjesto tužioca za radno mjesto odvjetnika”. Konačno, “najbolju” ocjenu o karakteru mog napada i udara na Udbu daje njen “vrhovni šef” Josip Broz Tito koji se tijekom boravka u Zagrebu 9. i 10. 9. 1971. godine u razgovoru s partijskim vodstvom Hrvatske osvrnuo i na osječki slučaj kontrole pisama navodeći da je Šeksov stvarni cilj diskreditacija djelovanja Službe državne bezbjednosti. Učinio je to na jasan način obraćajući se Ivici Vrkiću, predsjedniku Saveza omladine Hrvatske riječima: “Pa što radi u Slavoniji taj tužilac Šeks – pa on napada Službu državne bezbjednosti valjda da bi ustaška emigracija mogla nesmetano vršljati…”

Nakon što sam odstranjen i uklonjen 1972. godine iz javnog tužilaštva i proglašen neprijateljem samo i jedino zbog napada i udara na Udbu u drugom poglavlju pod podnaslovom: Udba (SDS) uzvraća udarce Vladimiru Šeksu!” citiram neke (od više stotina) dokumenata Udbe koji ukazuju i dokazuju kako je od konca ‘71. godine do 1984./’85. godinu Udba (SDS) pokrenula pravi lov i hajku na mene označavajući me kao jednog od najopasnijih neprijatelja režima, kako me je pokušala neutralizirati sve do uhićenja i osude i zatvora.

Dakle, dajem riječ Udbi.

Dokaz prvi:

“Rezime elaborata službe državne sigurnosti – centra Osijek pod naslovom ‘neprijateljska djelatnost Vladimira Šeksa’ stranica 127. dossiera Službe državne sigurnosti o obradi, praćenju, uhođenju i nadzorom nad Vladimirom Šeksom.”

SDS – Centar Osijek, 17. 7. 1987. g.

PREDMET: Neprijateljska djelatnost Šeks Vladimira

Nedugo potom 1972. godine prihvatio se obrane terorista, ustaških emigranata, braće Ivana i Antuna Krnjak i pri tome također iskazao nepovjerenje prema političkom sistemu u SFRJ, a bliskost doktrinama hrvatskog nacionalizma. Krećući se u društvu eksponiranih nacionalista s područja Slavonije i Baranje, te iz Zagreba: Jurić Milan iz Đakova, Trošelj drago iz Našica, Mesić Stipe iz Orahovice, Večerina Dafinka, Slobodan Budak, Zvonimir Čičak svi iz Zagreba, te s velikim brojem drugih lica, ali slične političke orijentacije, Šeks je poprimio sva obilježja protivnika socijalističkog samoupravnog sistema.

Služba državne sigurnosti je u nekoliko navrata pokušala Šeksa dovesti u funkciju suradnje, te je u tom smislu Šeks u nekoliko navrata pozivan na informativne razgovore od kojih je većina s njim obavljena.

Prema planu odlučili smo da mu ponudimo pomoć u rješavanju krivičnog postupka koji se protiv njega vodio, a za uzvrat, prema našoj početnoj namjeri na­stojali smo da nam daje sigurnosne procjene za teren Slavonije i Baranje. Sličan princip primjenjivali smo kod većeg broja lica eksponiranih u periodu “mas. pok.” od kojih je jedan dio razgovore i suradnju uglavnom prihvatio, no sa Šeksom je od prvog susreta, kako u fa­zi pozivanja, tako i u fazi razgovaranja, bilo proble­ma. Šeks se prilično grubo protivio takvom obliku pozi­vanja na informativne razgovore, zamjerajući nam zbog metoda koje primjenjujemo, a pitanja koja su se odnosi­la na lica iz njegove okoline smatrao je neumjerenim, a odgovore na njih odbijao je zbog etičkih i moralnih načela. Kada bi se i razvila bilo kakva diskusija Šeks je vrlo lukavo i smišljeno govorio o stvarima koje su Službi bile poznate ili su bile javne, te nisu imale nikakav operativni značaj. Prema našoj ocjeni svaka Šeksova izgovorena rečenica bila je sračunata na reha­bilitaciju kompletne strukture lica osuđenih 1971. go­dine: Trošelj Drago, Bukša Jakov, Stipe Jukić, Stjepan Mesić, Ante Jelavić, Slobodan Budak za njega su bili nepotrebne žrtve smišljenog scenarija, te su kao takvi doživljavali sve oblike represije. Po Šeksu su oni “pošteni Hrvati i korektni ljudi”. S obzirom na to da smo zna­li za Šeksov smisao za improvizaciju, tendenciozno iskrivljavanje istine, odlučili smo da ga više ne pozi­vamo na informativne razgovore, a proces njegove ekstre­mne neprijateljske djelatnosti je nastavljen s ciljem da se ponovno sakupi dokumentacija o njegovoj neprija­teljskoj djelatnosti, koju ćemo prezentirati pravosu­dnim organima na ocjenu te eventualno krivično gonje­nje.

1973. godine zaveden je u obradu (P00) Ce­ntra SDS Osijek i od tada našim operativno-tehničkim mjerama i radnjama pratimo tok njegove neprijateljske aktivnosti.

Rezultat zavođenja u obradu bila su sazna­nja da neprijateljski djeluje, ali u uskom krugu svo­jih najintimnijih prijatelja i istomišljenika (Tro­šelj Drago (P00), Jurić Milan (00), da bi s vreme­nom postajao sve neoprezniji te su se počeli pona­vljati njegovi istupi na javnim mjestima, čime je po­kazao i dokazao da je i dalje ostao na istim politi­čkim pozicijama iz perioda “mas.pokreta”

Dokaz drugi:

Dokument – služba državne sigurnosti – RSUP rekonstrukcija službe državne sigurnosti SR Hrvatske u vremenu 1980. do 30. 5. 1990. godine – (izradili Josip Perković i Jan Gabriš).

Hrvatski nacionalizam (stranica 68)

Kako je već u uvodu spomenuto, hrvatski nacionalizam spadao je tijekom cjelokupnog promatranog razdoblja u primarni zadatak čitave Službe u SRH, a istaknuti hrvatski intelektualci označavani su glavnim nositeljima neprijateljske aktivnosti i najvećom opasnosti bivšem režimu.

Ovu orijentaciju Služba je temeljila i na vrlo jasnoj i programski utvrđenoj opredijeljenosti nadziranih hrvatskih intelektualaca za stvaranjem samostalne hrvatske države.

S obzirom na veliki broj i opsežnost aktivnosti nadziranih osoba, potrebu koordinacije sredstava i metoda te radnji i mjera, velik broj učesnika u samoj Službi, zavedena je operativna akcija Vir putem koje se kroz cijelo desetljeće ostvarivao nadzor nad hrvatskim intelektualcima. Ovo je bila svakako najznačajnija i najopsežnija operativna akcija Službe u promatranom razdoblju.

U sklopu ove akcije Služba je svoje mjere posebno usmjerila na sljedeće osobe označivši neke od njih glavnim inspiratorima, organizatorima i nositeljima neprijateljske aktivnosti:

dr. Franju Tuđmana, dr. Marka Veselicu, Vladu Gotovca, Ivana Zvonimira Čička, Dobroslava Paragu, Dražena Budišu, Zlatka Tomičića, Zvonimira Kulundžića, Petra Šegedina, Hrvoja Šošića, Dragu Stipca, Nikolu Muslima, dr. Jozu Ivičević-Bakulića, Zvonimira Markovića, Velimira Terzića, Petra Šalu, Davora Arasa, Vladimira Šeksa, Stipu Mesića, Ivicu Vrkića i druge.

Ove osobe su kao nositelji djelovanja prioritetno nadzirane, međutim, pod nadzorom SDS-a bio je veći broj osoba označenih kao njihove veze ili čelni nacionalisti u regijama.

Dokaz treći:

Pismo Josipa Perkovića predsjedniku Hrvatskog sabora Vladimiru Šeksu od 8. 3. 2006.:

GOSPODIN: VLADIMIR ŠEKS, PREDSJEDNIK HRVATSKOG SABORA

Poštovani gospodine Predsjedniče,

Povodom nedavnih javnih napisa o djelovanju bivše Službe državne sigurnost, uz netočno navođenje Vašeg imena kao mogućeg suradnika, želim Vas izvijestiti o sljedećem:

Nakon formiranje prve demokratske vlasti u RH 1990. godine, kao čelnik tada jedine sigurnosne službe u RH zatražio sam da se izrade analize djelovanja stranih obavještajnih službi s naglaskom na djelovanje službi sigurnosti JNA i srpskih službi te SED SSIP (obavještajna služba Jugoslavije). Posebno se težište tog rada usmjerilo na identifikaciju njihove agenture i stavljanja iste pod nadzor već u ljeto 1990. g. što je doprinijelo da im se onemoguće planovi koji su u konačnici imale za cilj blokadu demokratskih procesa osamostaljenja RH.

Naravno, sve ove zadaće obavljene su u sklopu priprema za obranu od nastupajuće agresije i same obrane RH.

Izvršena je i analiza suradničke mreže bivše državne sigurnosti RH koje je započeta krajem 1989. g. i za koju je utvrđivana lojalnost i moguća njihova korisnost (ili štetnost) za RH u odnosu na nastupajuće političke promjene na tlu bivše Jugoslavije.

Jedna od tih analiza izrađena je 1997. godine, a odnosila se na djelovanje Službe državne sigurnosti za razdoblje 1980. – 1990. g. Temeljni dokumenti za njezinu izradu bila su godišnja izvješća Službe državne sigurnosti SRH koje je verificirao Savjet za zaštitu ustavnog poretka Predsjedništva SRH za svaku godinu navedenog razdoblja.

U navedenoj analizi/rekonstrukciji na stranici 68 stoji: “S obzirom na velik broj i opsežnost aktivnosti nadziranih osoba, potrebu koordinacije sredstava metoda te radnji i mjera, velik broj učesnika u samoj Službi, zavedena je operativna akcija Vir putem koje se kroz cijelo desetljeće ostvarivao nadzor nad hrvatskim intelektualcima. Ovo je bila svakako najznačajnija i najopsežnija operativna akcija službe u promatranom razdoblju.

U sklopu ove akcije Služba je svoje mjere posebno usmjerila na sljedeće osobe označivši neke od njih glavnim inspiratorima, organizatorima i nositeljima neprijateljske aktivnosti:

“Dr. Franju Tuđmana, dr. Marka Veselicu, Vladu Gotovca, Ivana Zvonimira Čička, Dobroslava Paragu, Dražena Budišu, Zlatka Tomčića, Zvonimira, Kulundžića, Petra Šegedina, Hrvoja Šošića, Dragu Stipca, Nikola Muslim, dr. Jozu Ivičević-Bakulić, Zvonimira Markovića, Velimira Terzića, Petra Šalu, Davora Arasa, Vladimira Šeksa, Stipu Mesića, Ivicu Vrkića i druge” (završen citat – ime V. Š. posebno istaknuto za ovu prigodu).

Osim navedenih osoba u sklopu operativne akcije nadziran je jedan broj osoba od regionalnog značaja u Slavoniji, Dalmaciji, riječkoj regiji i dr.

Na stranici 70 navedenog dokumenta stoji (citiram):

“Jedna od učestalih represivnih mjera bio je takozvani raščišćavajući informativni razgovor koji se vrlo široko primjenjivao i kojim se nastojalo doći do novih saznanja i podataka, obaviti određene predradnje za vrbovanje neke osobe, ali i unijeti nepovjerenje i razdor medu nadzirane osobe.”

Ova mjera je primjenjivana i prema Vama, mada je to vidljivo i iz samog teksta citirane analize.

Svim nadziranim osobama nadzirani su telefonski razgovori i poštanske pošiljke, a nekima su ozvučene radne ili privatne prostorije.

Osim navedenog, poznato mi je da je nad Vama vršen nadzor 1972. ili 1973. g. u okviru grupne obrade “Bulevar” u Osijeku, koja je zavedena nakon dobivenih podataka o mogućem bijegu Ivice Krnjaka iz okružnog zatvora u Osijeku gdje se nalazio zbog KD terorizma. Pomoć je očekivana s područja Francuske, a Vi ste bili Krnjakov odvjetnik. Obrada je vođena sve do njegovog odlaska na izdržavanje kazne u Staru Gradišku.

Dakle, ovo su točni podaci koji se odnose na Vas i postupanje od strane službe državne sigurnosti prema Vama.

Nakon 1990. godine u nekoliko navrata rađeni su izvodi iz evidencije suradničke mreže to djelomični temeljem uvida u dio dokumentacije i po sjećanju, no nije mi poznato je li završena cjelovita obrada iako je postojala odluka da se to učini kao i za evidentiranje agenture KOS-a i SID SSIP-a te agenture zapadno europskih obavještajnih službi bivših istočnoeuropskih obavještajnih službi.

Velik dio dokumentacije odnesen je iz sjedišta tadašnjeg SZUP-a po Vici Vukojeviću i Boži Vukušiću i rađeni su neki popisi suradnika što je kasnije i zlorabljeno.

Što se pak tiče kodne oznake “Sova”, ona nema dodir s ranijim razdobljem, već je nakon parlamentarnih izbora 1990. g. i formiranja vlasti donesena odluka na najvišoj državnoj razini da se prema Vama primjene mjere tajnog nadzora telefonskih razgovora.

Mjeru je realizirao centar Zagreb na Zrinjevcu 7, a transkripti u jednom primjerku su dostavljani samo ministru Boljkovcu. Nije mi poznato koliko je dugo mjera primjenjivana.

Ne znam točne razloge, ali sam naslutio da je to ostatak neke sumnje još iz sjedišta HDZ-a dok se nalazilo na Becićevim stubama, a odnosilo se na Vašu predaju najvišim dužnosnicima stranke nekih kopiranih dokumenata Službe državne sigurnosti u Osijeku, koji su svojevremeno bili izgubljeni prije nego što su vraćeni, Vi ste ih kopirali i sačuvali. Navedeni materijal su pregledali gospoda Manolić, Boljkovac i Jurić te o tome izvijestili predsjednika dr. Tuđmana.

S osobitim poštovanjem

Josip Perković

Zagreb, 8. ožujak 2006. g.

Dokaz četvrti

– Dokument dopis Josipa Perkovića od 24. 5. 2013.

Josip Perković, Zagreb

Predmet: Mjere nadzora nad gospodinom V. Šeksom u razdoblju 1970. – 1990. g.

Početkom 1970. godine zaposlio sam se u Službi državne sigurnosti — Centar Osijek kao vježbenik. U tom centru radio sam do rujna 1979. godine kada sam raspoređen na dužnost u Zagrebu.

Nakon demokratskih promjena nastavio sam obavljati različite dužnosti u MUP-u i MORH-u. Umirovljen sam 1995. g.

Poznato mi je, da je u razdoblju od početka sedamdesetih pa sve do svibnja 1990. godine gospodin Vladimir Šeks bio predmet nadzora Službe državne sigurnosti. Ovaj nadzor započeo je formalnim odobrenjem u okviru operativne akcije pod kodnom oznakom “Bulevar” iz 1973. ili 1974. godine.

Kasnije je obrada preregistrirana u “Početna operativna obrada” (P00), da bi se do kraja osamdesetih nadzor vodio kao “Operativna obrada” (00).

Mjere koje su primjenjivane uglavnom su se svodile na neprekidni nadzor telefonskih razgovora, nadzor poštanskih pošiljaka, tajno slijeđenje, pozivanje na obavijesne razgovore, razno provjeravanje kao i druge mjere.

Razlozi za uspostavljanje nadzora nad gospodinom Šeksom po Službi državne sigurnosti bila je prosudba da djeluje s pozicije hrvatskog nacionalista ili šire s pozicije protivnika ustavnog uređenja bivše Jugoslavije. Naravno, u dokumentaciji je moguće o tome pronaći detalje.

U svibnju 1990. g. potpisao sam odluku o ukidanju nadzora i prestanku vođenja “Operativne obrade” nad gospodinom Šeksom.

Povremeno su objavljivani sadržaji koji su osporavali nadzor i ukazivali na mogući drugačiji odnos sa Službom državne sigurnosti, čija mi je točnost dvojbena, kao i motivi.

Zagreb 24. svibnja 2013. godine

Josip Perković

Dakle, ako Josip Perković koji je radio u Službi državne sigurnosti – centar Osijek od 1970. do rujna 1979. godine, a od tada na najvišim funkcijama u službi državne sigurnosti SR Hrvatske do 1990. godine i jedan od autora rekonstrukcije Službe državne sigurnosti tvrdi da se ime Vladimira Šeksa netočno navodi kao mogućeg suradnika bivše Službe državne sigurnosti onda je i to jedan od krunskih dokaza da Vladimir Šeks nije bio suradnik Udbe ili Službe državne sigurnosti.

Nakon što me SDS (Udba) “uspješno” preko poslušnih tužitelja i sudaca koji su bili obično oružje u rukama Udbe (SDS) osudila i strpala u zloglasni zatvor-logor Staru Gradišku, ja iz zatvora počinjem svoj “protuudar” na Udbu s ciljem kompromitacije komunističke političke policije i cijelog jugoslavenskog političkog sustava. Dobivam etiketu državni neprijatelj broj 1. Ali ponovno dajmo riječ Službi državne sigurnosti. Što “govore” njeni dokumenti o mom udaru na nju i režim.

Udbini (SDS-ovi) dokumenti svjedoče da ja u tom razdoblju 1984./’85. do 15. 5. 1990. djelujem kao opasni neprijatelj na kompromitaciji i razaranju jugoslavenskog komunističkog režima.

U već spomenutom rezimeu u predmetu moje neprijateljske djelatnosti Centra državne sigurnosti Osijek, Udba (stranica 137) vrlo precizno oslikava “uzlet” moje neprijateljske djelatnosti sljedećim riječima: “U međuvremenu Šeksova politička orijentacija počela se transformirati a pod utjecajem vlastitog društvenog stradanja te okoline kojoj je bio često izložen od nacionalizma ka anarholiberalizmu prihvaćajući krilaticu: “Nije važna ideologija kojom se ruši sistem, bitno je srušiti ga”. Šeksje odlučio pokušati afirmirati se na planu pisanja stručnih članaka i knjiga na temu delikt mišljenja, te obranu lica koja su se neprijateljski eksponirala… U grčevitoj borbi za očuvanje svog psihofizičkog integriteta Šeks se počeo još vidnije suprotstavljati organima pravosuđa, tužiteljstva i SUP-a, tereteći ih za tendenciozno vođen proces.

Dana 13. 8. 1985. godine Šeks Vladimir se vratio sa sedmomjesečnog izdržavanja kazne u Staroj Gradiški i od tada njegova djelatnost poprima još ozbiljniju i negativno toniranu dimenziju koja je u nekoliko navrata javno i na ekstreman način eskalirala i svrstala ga u red nepomirljivih oponenata političkog sistema. U cilju kompromitacije društveno-političkih struktura, institucija, društvenih odnosa i DPZ-a (društveno-politička zajednica) od općine i federacije Šeks u kontinuitetu iznosi poluistine i laži koje uz pomoć mas medija plasira u zemlji i inozemstvu, u prvom redu štampe, radija i televizije te tribina i knjiga koje su publicirane.

Konačno pred sam slom režima Služba državne sigurnosti pooštrava nadzor nada mnom. Pa tako 5. 2. 1990. godine Centar SDS-a Osijek predlaže republičkom SDS-u produženje primjene tajne kontrole telefonskih razgovora nad Vladimirom Šeksom.

Republički sekretarijat za unutrašnje poslove SRH – SDS – I odjel – Zagreb

U smislu čl. 37. ZOUP-a, čl. 20. Zakona o osnovama sistema državne sigurnosti, čl. 62. i 70. Pravila o radu SDS predlaže se primjena mjere tajna kontrola telefonskih razgovora nad:

Šeks Vladimirom (00), sin Aleksandra i Pavice r. Dobrinić, r. 1. 1. 1943. g. u Osijeku, prebiva u Osijeku Vij. B. Kidriča 10, Hrvat, drž. SFRJ, dipl. pravnik, oženjen, prolazi kroz evidencije SJS i SDS, tel. broj 23-222.

Obrazloženje

Eskalacija neprijateljske aktivnosti Šeks Vladimira (00), potpredsjednika HDZ-a iz Osijeka poprimila je takvu političku vokaciju da ga svrstava u red najozbiljnijih oponenata političkog sistema SFRJ.

Svojom aktivnošću u zemlji i inozemstvu, prije svega ekstremnim tezama o ugroženosti hrvatske nacije, druženjem s antikomunistima svih boja (od ustaša do kleronacionalista), nastupima na tribinama u Australiji, Kanadi, Splitu, Osijeku na kojima eksplicite traži prekrajanje hrvatskih granica, Šeks se nametnuo kao spiritus movens desnih strujanja u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Služba državne sigurnosti SRH prihvaća taj prijedlog Centra Osijek i daje prijedlog hrvatskom SUP-u da se nad Vladimirom Šeksom produži tajna kontrola telefonskih razgovora.

Socijalistička Republika Hrvatska, Republički sekretarijat za unutrašnje poslove, Služba državne sigurnosti 28/5 Broj: Zagreb. 9. 2. 1990. Prijedlog, Osijek

Na osnovu uvida u obrazloženje koje je dostavio Centar SDS predlažem da se nad Šeks Vladimirom… a kojeg Centar SDS vodi u operativnoj obradi produži tajna kontrola telefonskih razgovora.

Razlozi za primjenu mjere – saznanja SDS-a o dosadašnjem neprijateljskom radu:

Svojem aktivnošću u zemlji i inozemstvu, prije svega ekstremnim tezama o ugroženosti hrvatske nacije, nastupa na tribinama u Australiji, Kanadi Splitu, Osijeku na akcijama eksplicite traži prekrajanje hrvatskih granica, Šeks se nametnuo kao spiritus movens desnih strujanja u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Dozirajući u svojim istupima verbalno neprijateljstvo, došao je u fazu kada i upotreba represivnih mjera “prilikom kojih će ovom zemljom i krv teći” sve više zauzima mjesto u njegovoj heterogeno izdijeljenoj ličnosti.

Svojevremenu tezu da u zemlju treba vratiti političku emigraciju koja se nenasilnim putem borila i bori za promjene u SFRJ Šeks je negativno unaprijedio u tezu da kompletnoj emigraciji iz Hrvatske treba omogućiti povratak u domovinu. Svoja razmišljanja Šeks u praksi potvrđuje družeći se i uključujući ih u redove i aktivnosti HDZ-a i to teroriste Krnjak Ivana, Perica Đuru, Zink Antuna te velik broj ustaških emigranata iz Australije, Kanade, SR Njemačke i Francuske. Na putovanjima po tim zemljama Šeks nudi očekivano; upotrebu sile i micanje s puta svih koji stoje na putu hrvatskom narodu u procesu ostvarivanja svoga suvereniteta, nezavisnosti i samostalnosti. Podlegavši euforičnoj atmosferi Šeks sve agresivnije i ekstremnije nastupa “kako bi umjetnu tvorevinu Jugoslaviju” rastočio. Prihvativši kao svoju političku opciju desni radikalizam, Šeks najavljuje drugačiji tretman prema Srbima u SRH “koji ne mogu saživjeti s Hrvatskom” te sa Srbijom “koja želi širiti svoje granice”, no, u tome će ih dočekati “hrvatske puške”. Vezujući se na ustašku emigraciju Šeks je promovirajući programsku orijentaciju i ciljeve HDZ-a stekao veliku popularnost u tim krugovima koji su njegovo “zalaganje za slobodnu Hrvatsku” bogato nagradili u financijskom smislu dotirajući HDZ s desetinama tisuća dolara.

Provjerio sam i konstatiram da se ne radi o osobi za koju bi trebalo tražiti odobrenje za primjenu ove mjere od Republičkog savjeta za zaštitu ustavnog poretka.

Rukovodilac SDS-a

RSUP-a

Djuro Pešut

I konačno republički sekretar za Unutrašnje poslove SR Hrvatske Vilim Mulc 9. 2. 1990. donosi rješenje o produženju operativno tehničke mjere tajne kontrole telefonskih razgovora nad Vladimirom Šeksom.

Rat Udbe Socijalističke Republike Hrvatske protiv mene prestaje slomom komunističkog poretka kada 15. 5. 1990. godine Služba državne sigurnosti – Centar Osijek prestaje s nadzorom i obradom nada mnom.

SDS – Centar Osijek, 15. 5. 1990. g.

Službena zabilješka

Operativna obrada nad Šeks Vladimirom, sin Aleksandra, r. 1. 1. 1943. g. u Osijeku, gdje i prebiva, Vij. VI. SUK-a 10, dipl. pravnik, zavedena je 13. 8. 1985. g., zbog neprijateljske djelatnosti s pozicija hrvatskog nacionalizma i šovinizma.

S obzirom da više ne postoje objektivne okolnosti da se Šeks vodi u obradi, predlažemo da se obrada deregistrira, a materijali unište.

Operativni radnik

Ringe Dražen

Konačno, u demokratskoj Hrvatskoj u kojoj sam izabran za zastupnika u Hrvatski sabor i postajem njegov potpredsjednik kao i potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice, Služba državne sigurnosti SR Hrvatske – Centar Zagreb dana 14. 11. 1990. godine mene prisluškuje, daje mi ime “Sova” što je sve vidljivo iz specijalne informacije Službe državne sigurnosti – Centra Zagreb, II. Odjel od 14. 11. 1990. godine.

Republički sekretarijat za unutrašnje poslove Služba državne sigurnosti

IV. Odjel

Centar Zagreb odsjek II.

Dne. 14. 11. 1990.

Specijalne informacije

“Sova” – ured

9. 11. – 12. 11.

9. 11. oko 15 sati “Sovina” sekretarica je nazvala nepredstavljenog muškarca (koji je iz nekog mjesta na moru, i do sada na nekoj funkciji, op.r.) i priopćila mu da se kod nje u uredu nalazi dr. Jauševac koji hoće s njim razgovarati:

J – Ti si čuo jučer Manolića, trebalo bi sad vidjeti…

X – Čuj, čim dođem gore, dogovorit ćemo se. Oni bi me mene mogli umjesto Ramljaka, za Upravu i pravosuđe – sve skupa, ono što je Rajić držao, jer ja sam jedva čekao da pobjegnem iz ove firme, a ne da se sada opet vraćam u nju. Ja ću doći u srijedu u Zagreb, ja ću doći u srijedu u Zagreb, pa ćemo o svemu razgovarati, ali ti guraj ovo. Potpredsjednik Vlade ili ministar za Upravu i pravosuđe.

Sljednik Službe državne sigurnosti Služba za zaštitu Ustavnog poretka Republike Hrvatske – Centar Zagreb, II. Odsjek u svojoj specijalnoj informaciji od 31. 5. 1991. godine nastavlja s prisluškivanjem mojih telefonskih razgovora i opet me označava s imenom “Sova”.

Republika Hrvatska

Ministarstvo unutarnjih poslova

Služba za zaštitu ustavnog poretka

Specijalne informacije

“Sova”

24. 5. u 17.09 sati “Sovu” je nazvao Tihomir Zovak, predsjed­nik skupštine općine Vinkovci:

– Evo cijeli dan ovdje radim na smirenju i akcija je stala, ovo sam vratio iz Otoka, zatim sam vratio nešto iz Vinkova­ca i dalje ljudi odbijaju. Zvao me je Špegelj i on je sklon da izvršim naredbu s tim da mi garantira da ću ja uskoro dobiti po formaciji, po brigadi i sve ostalo, ali sad kaže ide kod Tuđmana, pa će me poslije nazvati.

– Slušajte, Ramljak i ja smo razgovarali s Manolićem i Manolić se složio da treba Mirko ne pitanje, red poteza, treba raščistiti i razbiti Mirkovce i to srediti što su radili. Obrnuti red poteza, treba raščistiti, razbiti Mirkovce i to srediti, a tek onda može ići ovo.

I na kraju – umjesto pogovora

Dakle, kako dokumenti čiji je autor neki od službenika SDS-a nesumnjivo pokazuju, ja sam za tajnu političku policiju komunističkog režima – u prvom redu i primarno – bio neprijatelj poretka, ponajviše, kako se tada govorilo, “s pozicija hrvatskog nacionalizma” (ali, i “djelovanja s pozicija maspoka”, “anarholiberalizma” i sl.). Neće se valjda poreći da sam u tom periodu kontinuirano bio predmetom nadzora, praćenja, prisluškivanja i sl?! Moji odnosi sa SDS-om nisu, stoga, bili ništa više doli pokušaj izbjegavanja represije u čemu, u konačnici, nisam uspio (najprije sam u proljeće 1981. izvrgnut policijskoj namještaljci, zatim montiranom političkom procesu, a, na kraju, primoran i na odlazak u zatvor.

U tom smislu, tvrdnje da sam ja tijekom 1970-ih “kontinuirano radio za Udbu” i pritom “prokazivao ključne hrvatske nacionaliste”, obična su laž, podmetanje i zlonamjeran pokušaj manipulacije povijesnim dokumentima. Stoga je cilj ovih najnovijih falsifikatora hrvatske povijesti sasvim jasan: putem tendencioznog predstavljanja, prigodnog zanemarivanja činjenica koje jasno govore o tome da sam za komunistički režim bio nepoćudni pojedinac te očitog izbjegavanja objašnjenja konkretnih situacija, nanijeti trajnu štetu mom ugledu i časti te baciti ljagu na moje političke uspjehe, piše Jutarnji.

Facebook Komentari