Predsjednik Vrhovnog suda, Đuro Sessa, gostovao je u Točki na tjedan i komentirao stanje u sudstvu.
Je li normalno da sudski procesi trajugodinama?
Kad se govori o dojmu, prošle godine na hrvatskim je sudovima riješeno milijun i 300 tisuća predmeta, što znači da je 2,6 milijuna ljudi dobilo odluku jesu li u pravu ili nisu. Ti predmeti nisu rezultat neznanja, korumpiranosti, inertnosti vlasti i sudaca, nego suprotno. Kad je rečeno da je ostalo još 462.000 predmeta, to je samo. Sudstvo pokazuje napredak. Problem je zašto na sudove dolazi milijun i pol predmeta godišnje. To su od najmanjih vrsta sporova, do velikih. Kad je riječ o kaznenim predmetima, svatko ima svoje razloge.
Je li normalan zakon koji omogućava da prođe 6 godina od optužnice do početka suđenja?
Zakon o kaznenom postupku je mijenjan 11 puta, to je jedan od ključnih zakona u svakoj državi, jer se njiime garantiraju ljudska prava okrivljenika. Ta prava iz godine u godinu su sve šira i šira. Zakon i kad se mijenja, to je u smislu da se prava okrivljenika proširuju, što je svakako dobro. Naravno, ta se prava na različite načine i zloupotrebljavaju. Čini mi se da, kad bi se malo racionalnije pristupalo i ne obuhvaćalo optužnicama toliko veliki broj ljudi, da bi sudstvo moglo efikasnije reagirati u velikim korupcijskim predmetima gdje su uključeni važni ljudi i da bi onda i ti postupci kraće trajali. Ako imate 15 okrivljenih, mora biti najmanje 15 odvjetnika, s druge strane su državni odvjetnici i ne nalaze se u ravnopravnoj poziciji, a sud mora o svakoj tvrdnji donijeti neku odluku. Možda bi načelo oportuniteta tu pomoglo.
Prema vašem iskustvu, je li hrvatsko pravosuđe spremno iznijeti slučaj Agrokor?
Prvo moramo vidjeti hoće li doći do postupka. Ako dođe, hrvatski suci nemaju druge nego biti sposobni. Nadam se da će ostali faktori koji će tu utjecati, od sudnica, tehničke pomoći, biti na visini zadatka i pružiti sucima da se taj postupak može iznijeti.
Možemo li očekivati presudu u roku od 10 godina?
Ja tu ne mogu ništa reći, to bi bilo neozbiljno.
Rekli ste da je vrijeme da se odustane od reformi, da se pusti sustavu da apsorbira promjene. Kako pravosuđe može funkcionirati u tom redu?
Problem procesa je da se trebaju primjenjivati odmah. No ne možete mijenjati pravila utakmice usred utakmice. Treba dobro promisliti treba li nešto negdje mijenjati. Meni se čini da bi se trebalo fokusirati na zakone koji reguliraju sudsku proceduru i tu vidjeti kako možemo postupak učiniti učinkovitijim, a da time ne zadiremo u prava stranaka. To je težak zadatak, jer procedura zahtijeva strogost, a ona za sobom vuče ograničenje prava.
Je li sustav izbalansiran kad je riječ o obrani prava i efikasnosti procedure?
Bilo bi dobro da se javnost i mediji odluče je li im to prihvatljivo ili nije. Prema Zakonu o kaznenom postupku, sudac je ovlašten ne prihvatiti nagodbu. Isto tako, viši sud može to izmijeniti, možda je Vrhovni sud morao onda, ako misli drugačije, tako i odlučiti. Reći ću jednu heretičku stvar, mislim da je taj model prebacivanja istrage sa suda na DORH nije najsretnije izabran. Kad su to radili sudovi, oni su sa manje ostrašćenosti prikupljali dokaze, jer nisu strana u postupku. Mi smo preuzeli jedan sustav koji nam je nametnut iz anglosaksosnkog sistema, gdje državno odvjetništvo i policija nisu odvojeni. Uskok se bavi borbom protiv najtežih kaznenih djela. U toj borbi i jedno od sredstava je da netko tko je uvučen u tu skupinu može pomoći borbi protiv korupcije i dovođenju okrivljenika pred lice pravde. Turudić procesno ima pravo donijeti tu odluku, pitanje je je li to pravilno odlučio. To je stvar sub iudice i tu se ne bih izjašnjavao.
Je li broj nagodbi prevelik? Ljudi imaju dojam da se velike ribe u teškim predmetima lako izvlače.
To je pitanje za državnog odvjetnika i njihovu odgovornost u konglomeratu činjenica, s tim da i oni moraju voditi računa o dojmu je li pravda izvršena. To je načelo o kojem svaki sudac mora voditi računa.
Bi li vam pravedno bilo da se zastara dogodi u slučajevima protiv Ive Sanadera?
To se nikako ne bi smjelo dogoditi, iako ona jest institut. Sudovi su problem zastare sveli na minimum i njih praktički uopće nema. Dogodi se neki eksces, ali ne bih na temelju toga stvarao nikakvo pravilo.
Bi li to bila sramota?
Meni bi svakako to bilo jako neugodno, i svima bi trebalo biti. Predmet Fimi medija je bio završen. On je pred Ustavnim sudom ukinut i otvorio se konglomerat sitaucije, Planinska je završena i završio je na Vrhovnom sudu. Problem je što naše sudovanje i ovlasti Vrhovnog suda nisu usuglašene s Ustavom.
Što je glavni razlog da ljudi ne vjeruju u pravosuđe?
Između ostalog ću reći i mediji. Moja je ideja da je do toga došlo 1997., kad je donesen Zakon o javnom priopćavanju. Onda su se počeli pojavljivati ekscesi i imamo situaciju da je došlo do društvenog konsenzusa u kojem treba zanemariti sudske presude, jer one su rezultat svega, samo ne primjene prava. Sad se može javno reći da se ne prihvaća presuda.
Je li korupcija u pravosuđu razlog za to?
Optužbe za korupciju svakako jesu. Sudbena vlast je u dosta predmeta presudila suce jer su bili korumpirani, a nekoliko postupaka se i sad vodi. Sudbena vlast jasno reagira.
Vjerujete li da je korupcija zahvatila sve što se događa?
Nikad to ne možemo tvrditi, ne možemo tvrditi da je nema niti da je sveprisutna.
Sutkinja Maja Šupe očitala je bukvicu novinarima na suđenju Horvatinčiću i rekla da se sudske odluke ne smiju komentirati. Zašto?
Sutkinja Šupe je bila izložena napadu zbog predmeta koji je vodila. Odluke se ne smiju komentirati iz nekoliko razloga. Bivši ministar Miljenić je nedavno rekao da moramo komentirati nepravomoćne sudske odluke, jer će kasnije biti prekasno. Što će biti prekasno? Dakle, moramo komentirati da utječemo na krajnji rezultat. Argumenti se čuju u spisu, pustimo stranke da se same brane, mi sa strane nemamo što tu tražiti.
Na koji način će Vrhovni sud ujednačiti sudsku praksu kad je riječ o sinkopi?
Ne znamo kojim se dokazima sud rukovodio kad je donio zaključak koji je donio. Vrhovni sud u tom predmetu neće moći reagirati, on će završiti na Županijskom sudu u Zadru.
Rekli ste da je jedna od osnovnih funkcija Vrhovnog suda ujednačavanje sudske prakse. Znači li to onda da će se svi drugi osumnjičenici moći pozivati na sinkopu?
U takvim situacijama to ovisi o okolnostima konkretnog slučaja. Svatko se može pozvati na bilo što, a na sudu je da utvrdi je li to doista tako bilo. Netko može doživjeti pomračenje, a netko se može na to pozivati, ali će se pokazati da to nije tako. U ovoj situaciji smo još u fazi da vidimo je li to bilo tako.
Drago Tadić prije godinu dana pravomoćno je osuđen za pokušaj podmićivanja sudaca Vrhovnog suda. Nikad se u javnosti nije doznalo koji su to suci vrhovnog suda pokušani podmititi. Je li se o tome provodila istraga, zanima li vas tko su te osobe?
Ja neću provoditi nikakvu istragu, jer to nije moja dužnost i nisu moje ovlasti. Ne zanima me, jer idem logikom da je tu nešto bilo, onda bi to vjerojatno do danas znali i bili bi uvedeni u neki sudski postupak. Ako nije bilo, pretpostavljam da je to bilo zaustavljeno na pokušaju.
Koji je vaš stav o Istanbulskoj konvenciji?
Treba početi od njenog naziva. Ona je donesena da bi se zaštitile žene od nasilja. Svakoga treba zaštititi od svakog nasilja, no mislim da se ovdje, kad se o tome raspravlja, ne vodi računa o tome kako se pišu konvencije i da se one pišu izričajem da mogu obuhvatiti sve. Ovdje je iskorištena englesga riječ gender, da se ne koristi izraz sex, jer je to finije.
Je li vaš izbor bio transparentan?
Ja apsolutno podržavam ove izmjene, kao i to da je mandat predsjednika sudova ograničen, jer ovo što se sad događa je jedno neprincipijelno biranje predsjednika sudova. Ja bih bio radikalniji u tome da se za predsjednika Vrhovnog suda može izabrati samo onaj tko je već sudac Vrhovnog suda, a ovaj postupak koji je vođen u odnosu na mene je nesretno vođen, jer se previše ljudi uključilo u želju da budu predsjednici.
