Češka i Slovačka pretekle su Hrvatsku i po plaćama, a pitanje je vremena kad će to uspjeti i Poljska, pa će i te zemlje biti sve privlačnije za radne migracije

Češka i Slovačka pretekle su Hrvatsku i po plaćama, a pitanje je vremena kad će to uspjeti i Poljska, pa će i te zemlje biti sve privlačnije za radne migracije.

Hrvatski privatni i javni sektor godišnje za bruto plaće i ostale naknade zaposlenima izdvajaju oko 170 milijardi kuna, što odgovara polovini hrvatskog bruto domaćeg proizvoda!

U najboljim je razdobljima godišnja vrijednost svih investicija u zemlji tri i pol puta niža od fonda naknada i plaća – oko 50 milijardi kuna – a upravo se iz te usporedbe najbolje vidi da stvaranje prostora za rast primanja nije nimalo lak zadatak. U neto iznosu plaće zaposlenih mogle bi se kretati oko stotinu milijardi kuna podijeljenih na 1,5 milijuna stalno ili povremeno zaposlenih građana. Lani su plaće u Hrvatskoj porasle oko 5 posto podjednako u privatnom i u javnom sektoru te su dostigle prosječnih 6 tisuća kuna neto.

Jednim dijelom pogurale su ih porezne izmjene kakvih ove godine neće biti, ali i sve veći problemi s odlaskom ljudi u inozemstvo. Radnike iznad državnog prosjeka plaćaju farmaceutska, IT, naftna, duhanska industrija, financijski sektor, zračni prijevoz… no većina djelatnosti koje vuku zaposlenost u prosjeku isplaćuju između 4 i 5 tisuća kuna mjesečne plaće, a one se najviše žale na nedostatak radne snage. Javni se sektor pak doživljava kao gutač javnog novca, prosjeci mu i nisu loši za domaće prilike pa se za javnu upravu kreću oko 7 tisuća kuna, za obrazovanje 6500, a za zdravstvo 7600 kuna, no to su sektori s najvećim udjelom zaposlenih s visokom stručnom spremom.

Na negativnu selekciju i masovno iseljavanje koje je poharalo rumunjski javni sektor tamošnja je vlada odgovorila selektivnim i velikim dvoznamenkastim postotkom povećanja plaća. Hrvatske javne financije i skromne stope rasta u usporedbi s rumunjskima ili rastom u ostalim tranzicijskim državama ne dopuštaju nagle skokove pa se u nas s državne razine ide sa snažnim poticajima za zapošljavanje, kojima se poslodavcima indirektno smanjuje cijena rada. Privatni sektor nerado potpisuje granske kolektivne ugovore i u ovom trenutku na snazi su samo dva takva dokumenta, za građevinu i ugostiteljstvo, a njihovo je važenje potpisom ministra rada preneseno na sve poslodavce u tim djelatnostima. Ugovorene će satnice, primjerice, morati poštovati i kineski graditelji Pelješkog mosta, koji su vjerojatno i mogli sastaviti najbolju ponudu jer su u nju ukalkulirali minimalac iz spomenutog granskog ugovora.

Domaći graditelji, naravno, sve teže nalaze radnike po toj tarifi pa je lani i građevinski sektor digao plaće za 370 kuna čime je s prosjecima preskočio 5 tisuća kuna.

– U Hrvatskoj je nužan rast neto plaća, međutim to ne može biti samo prioritet poslodavaca nego i države – odgovara Davor Majetić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca, a njegov stav dijele i sugovornici iz realnog sektora te sindikata.

– Zbog sve većeg nedostatka radne snage, plaće moraju rasti, no treba s druge strane imati na umu i našu konkurentnost te velik broj nameta koje poslodavci još uvijek plaćaju. Poslovna klima također je loša pa se neplanirano povećavaju troškovi, kao što je na primjer bilo poskupljenje električne energije, što u konačnici smanjuje iznos koji poslodavci imaju za rast plaća – kaže Majetić.

Šef industrijskog sindikata SSSH Mladen Novosel očekuje od države da ohrabri granske kolektivne ugovore i u realnom sektoru tako što će se obvezati da za vrijeme važenja sektorskog kolektivnog ugovora neće povećavati troškove poslovanja bez prethodne konzultacije sa socijalnim partnerima, kao to se dogodilo s povećanjem PDV-a u turizmu. – Ne branim poslodavce, ali oni doista ne znaju kad će im se dogoditi novi namet – ističe Mladen Novosel.

Oporavak ekonomije konačno se prelijeva i na tržište rada! Prema računici Tomislava Globana, docenta Ekonomskog fakulteta Zagreb, u studenom je, nakon desezoniranja, broj zaposlenih (podaci HZMO-a) neznatno premašio 1,5 milijuna osoba te je za tri tisuće bio veći nego u listopadu.

– Ovo je prvi put da je desezonirani broj zaposlenih nadmašio razinu od 1,5 milijuna još od kolovoza 2010. U odnosu na dno dosegnuto u 2014., zaposlenost je u prethodne tri godine porasla za 80 tisuća ljudi, ali prema vrhuncu s kraja 2008., u Hrvatskoj je još uvijek manjak zaposlenih od čak 120 tisuća osoba – navodi Globan u Ekonomskim semaforima i objašnjava da je dugoročan trend zaposlenosti pozitivan 37 mjeseci uzastopno, no tek je zadnjih sedam mjeseci iznad svog dugoročnog prosjeka promatra li se period za koji postoje podaci, od 1998. do danas.

No, Globan ipak dodaje da se rast zaposlenosti događa sporijim tempom nego u sličnoj fazi ekonomskog ciklusa 2005. Kao prva vatrogasna mjera s državne je razine stigla odluka da se dopusti masovniji uvoz radne snage, čak 32 tisuće radnika, a sve je ostalo na poslodavcima, piše Večernji list.

Facebook Komentari