Piše: Prof. Slaven Letica, Večernji list
Većina naroda vjeruje u mit o vlastitoj izabranosti – mudrosti, veličini, junaštvu, dobroti, plemenitosti i genijalnosti – koji im/nam nameću tvorci drevnih i suvremenih junačkih narodnih i nacionalnih (državnih) mitova i legendi.
Ni mi Hrvati nismo, dakako, iznimka. Naš susjedi, negdašnji sunarodnjaci pa i „braća“ (iz poznate dogme o bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti), današnji najvažniji susjedi, ali i poraženi ratni neprijatelji iz zadnjeg rata u XX. stoljeću, Srbi i Srbijanci, davno su stvorili mit o sebi kao tragičnom, ali i izabranom narodu. Taj je mit 1990-ih bio posebice omilio psihijatru dr. Jovanu Raškoviću koji je i onda kad je dr. Franji Tuđmanu i meni tiho, uz osmijeh koji traži odobravanje, govorio o Srbima kao „ludom narodu“ mislio na blistavo (stvaralačko, genijalno) ludilo koje je Dostojevski utjelovio u „idiotu“ knezu Miškinu.
Ipak, nakon brojnih i bolnih ratnih i inih poraza koju su Srbi i Srbija zasluženo doživjeli u suton XX. stoljeća – jer su krenuli u bezobzirno osvajanje i pustošenje (etničko čišćenje) susjednih zemalja i naroda – jedan od tvoraca suvremene velikosrbijanske ideologije Dobrica Ćosić („kobni Otac nacije“ kako ga je nazvao genijalni Mirko Kovač) napisao je neobičnu intelektualnu i državničku (predsjednik krnje Jugoslavije, sastavljene od Srbije i Crne Gore, bio je od 15. lipnja 1992. do 31. svibnja 1993.) oporuku.
U pretencioznom, patetičnom, milenarističkom eseju „Na kraju XX vijeka srpski narod doživio istorijski poraz”, objavljenom u beogradskom Nedeljnom telegrafu 29. 12. 1999. godine, Dobrica Ćosić priznaje da su Srbi na kraju XX. stoljeća ne samo izgubili četiri rata, već da su u međunarodnoj zajednici postali moralnim gubavcima: osuđeni su i prezreni kao pokretači i glavni protagonisti novih balkanskih tragedija: agresije, ratnih zločina, etničkog čišćenja, genocida. Objašnjenje za tu „nacionalnu nesreću” Ćosić pronalazi u poetičnoj apokaliptičnoj tvrdnji: „otkazao nam je istorijski um”. Polazeći od te teze, on nudi „formulu” velikosrbijanske ideologije u XXI. stoljeću: „Razmišljajući o svojim i srpskim zabludama, greškama i krivcima, ja još nisam dosegao do istine koja me čini spokojnim. Ali sam uveren da Srbi na kraju 20. veka treba u Nemcima da vide primer kako se u miru dobija izgubljeni rat“. Sve ključne teze Ćosić je ponovio u govoru na skupu posvećenom njegovu „književnom portretu” u Trsteniku 16. listopada 2008., koji je NIN objavio 23. listopada 2008. pod naslovom „Naši porazi nisu konačni“.
Ni današnje vodstvo Srbije, predvođeno bivšim četničkim vojvodom, negdašnjim ratnim huškačem, današnjim „mirotvorcem“ Aleksandrom Vučićem ne želi prihvatiti odgovornost za neuspjele osvajačke ratove iz posljednjeg desetljeća XX. stoljeća. Slijedi logiku državotvorne oporuke Dobrice Ćosića, ali i još jednog drugog velikog, mrtvog, Srbina: profesora filozofije, države i prava, ali i oca bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića – Ljubomira Ljube Tadića.
I njemu je bila bliska ideja povijesnog imitiranja Nijemaca. U tjedniku Vreme, godinu dana nakon Oluje, ovako je divanio o mogućnosti Srbije da ponovno – ne spominje novi rat, ali bez njega to nije moguće postići – osvoji trećinu Lijepe Naše: “Svugde gde stignem, ja podvlačim da vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenima, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u svom ustavu” (navedeno prema tjedniku Vreme, 3. ožujka 2005.).
Pitanje na koje ću ovdje pokušati odgovoriti glasi: može li i kako Hrvatska (u vrijeme kad se Srbija nada da u miru može dobiti izgubljeni rat) u miru izgubiti dobivene ratove?
Traženje odgovora na to pitanje važno je zbog toga što su u ranu jesen 2017. hrvatsku javnost i politiku paralizirale raspravama o srži i smislu Drugog svjetskog rata i o njegovim ratnim vođama (Titu i Paveliću) te njegovoj ikonografiji – simbolima i pokličima. Povod za tu opsjednutost bila su dva „komunalna“ događaja: preimenovanje zagrebačkog Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske i prenošenja spomen-ploče palim hosovcima iz Jasenovca u Novsku. Vremenska podudarnost tih događaja, ali i činjenica da je „maršal pao“, a poklič za dom spremni „nije pao“, stvorila je u dijelu javnosti dojam da je riječ o povijesnom revizionizmu kojim se mijenja odnos hrvatskog državnog vodstva prema Drugom svjetskom ratu iz kojeg je ondašnja Federalna Država Hrvatska (taj je naziv današnja Republika Hrvatska dobila na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom 8. i 9. svibnja 1944.) zahvaljujući hrvatskim antifašistima-partizanima-komunistima, ali i zahvaljujući Titu, izišla kao ratna pobjednica, članica Demokratske Federativne Jugoslavije (tako se bivša država nazvana na drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 29. studenoga 1943.) koja je bila dio Saveznika ili savezničkih sila koje su pobijedile sile Osovine. Upravo zbog te činjenice dr. Franjo Tuđman u Izvorišnim je osnovama Ustava RH naveo odluke ZAVNOH-a iz 1943. (aludirao je, prije svega, na Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj od 20. rujna 1943.) kao jedan od bitnih povijesnih temelja hrvatske državnosti.
Promjena naziva zagrebačkog trga koji je 71 godinu bio „Trg maršala Tita“ ne bi smjela biti povod političkom ljudožderstvu i moralnoj panici, već poticaj da se suvremena RH konačno – državnički promišljeno, jasno i jednostavno – odredi prema povijesnim ličnostima i ostavštini Tita i Pavelića. Andrej Plenković i njegova Vlada veliko ufanje polažu u naručene preporuke koje bi im do kraja ožujka 2018. trebale stići od „Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ na čelu kojega je ugledni liječnik, predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić.
I nadam se da bi to šaroliko društvance moglo, kao slijepa kokoš, pronaći neko zrnce povijesnog i državničkog razuma koji, nažalost, nedostaje današnjim hrvatskim vladarima. Jedan je od načina kako mogu pristupiti kvantitativnom vrednovanju posljedica (pitam se zašto ne i uzroka) vladavine nedemokratskih režima pristup koji je Komunistička partija Kine primijenila pri ocjeni Mao Ce-tunga. Komunistička partija, koja je još na vlasti u najmnogoljudnijoj zemlji, u procjeni povijesne uloge Mao Ce-tunga prihvatila je tvrdnju njegova karizmatičnog nasljednika Deng Xiaopinga da je Mao „70% bio u pravu, a 30% u krivu“. Pitanje je mogu li se povijesne uloge i ostavštine Josipa Broza Tita i Ante Pavelića na sličan način kvantificirati?
Može li se, primjerice, deskriptivna Titova ocjena koju je prije dva desetljeća (1997.) iznio dr. Franjo Tuđman pretvoriti u „kineske“ brojke ili postotke? Evo te Tuđmanove ocjene, elaborirane u intervjuu koji je dao 1997., a uključena je u dokumentarni film: “Tito je bez dvojbe bio jedan od najvećih državnika Europe razdoblja Drugog svjetskog rata.
Bio je komunist, marksist, ali je bio veoma pragmatičan političar i želio je ostvariti ravnopravnost hrvatskog naroda u sklopu Jugoslavije, a želio je isto tako da i ta Jugoslavija, ta njegova socijalistička Jugoslavija, bude ravnopravna u odnosu na Sovjetski Savez, odnosno na Staljina. Zasluge Tita su, što se hrvatskog naroda tiče, u tome što je on s antifašističkim pokretom doveo hrvatski narod na stranu pobjedničkih, demokratskih sila, antifašističke koalicije, što je omogućilo da se stvori federalna država Hrvatska i po Ustavu, od prvog Ustava 1945. do Ustava iz 1974., što je omogućilo da imamo i pravne osnove za samoodređenje i proglašenje samostalne Hrvatske.
To su mu zasluge što se tiče unutarnje politike. Zasluge u međunarodnoj politici u tome su da je pružio takav otpor Staljinu kad su zapadne sile bile gotovo bespomoćne u odnosu na taj komunistički blok, sovjetski blok, a i u odnosu na širenje komunizma u čitavom svijetu. Negativno je što je bio komunist i što je bio odgovoran za uvođenje komunističkog režima, čak i za sve one zločine koje je taj komunistički režim činio, ne samo u ratno vrijeme, nego i poslije rata.
Što se tiče hrvatskog naroda, bez obzira na to je li naredio ili nije osobno naredio, a vjerojatno nije, ali snosi odgovornost i za tragediju hrvatskog naroda u Bleiburgu, zatim poslije rata za progone i Hrvata i nacionalno demokratskih elemenata u drugim zemljama. On je bio čovjek koji je, i kao komunist, uvijek ostao Hrvat, dokaz je da je u Zagrebu prijateljevao s hrvatskim književnikom Miroslavom Krležom, s kojim sam i ja bio prijatelj i koji je na kraju spasio mene od progona svog komunističkog režima”. Tuđmanova ocjena Tita na neki bi se način mogla svesti na onu Deng Xiaopinga o Maou: 70% pozitivno, 30% negativno.
Međutim, Tuđman nije bio, kao, uostalom ni Deng Xiaoping, sasvim objektivan „sudac“ Titove ostavštine: jer je i sam bio partizan, komunist, Titov general, uvjereni „federativni“ Jugoslaven, ali i Zagorac kojeg je svemoćni diktator – bar je tako Tuđman vjerovao – spasio od dulje tamnice navodnim izjavom „Tuđmanu ne pakovati“. Upravo zbog pristranosti odnosa 70:30 (u pravu:u krivu) u Kini se s vremena na vrijeme javljaju glasovi da bi taj odnos trebalo korigirati.
U svojoj knjizi „Vječni titoizam i ljudožderska politika“ iznio sam ovu tezu: „kao polazište za mjerenje i vaganje Titove povijesne popudbine koju je ostavio nama Hrvatima: 42 posto dobrog i pozitivnog, 58 posto zla i negativnog“ (str. 29). Iznoseći tu tezu imao sam na umu u hrvatskim društvenim znanostima malo poznatu tezu-paradigmu o „korisnoj (upotrebljivoj) prošlosti“ koju je pradavne 1918. osmislio američki povjesničar i književni kritičar Van Wyck Brooks.
Njegovu tezu prihvatio je i detaljno razradio u knjizi „U potrazi za korisnom prošlošću i drugi historiografski eseji“ (1965.) poznati povjesničar i liberalni javni intelektualac Henry Steele Commager. Ideja kako svaka umjetnost, politika, pa i državništvo trebaju tragati za „korisnom prošlošću“ trebala bi biti mišlju vodiljom Kusićeva Vijeća, ali i svake razumne državne politike.
„Korisnu prošlost“ koju je Tito ostavio nama Hrvatima Tuđman je uglavnom dobro opisao (zaboravio je spomenuti jedan od najvažnijih elemenata Titove „korisne prošlosti“: priključenje Istre, Rijeke, Zadra, Splita i drugih aneksiranih/okupiranih dijelova Dalmacije Hrvatskoj); dobro je skicirao i nekorisnu, pa i zločinačku prošlost, zbog koje Tito ne zaslužuje da ima najljepši trg u glavnom gradu demokratske i europske zemlje koja je, posebnom saborskom deklaracijom, osudila zločine počinjene tijekom totalitarnog komunističkog poretka. Općenito se može kazati da je Tito nakon pada komunizma („samoupravnog socijalizma“), krvavog raspada SFRJ i stvaranja, obrane i oslobađanja Republike Hrvatske u Domovinskom ratu postao dvojakim simbolom: simbolom antifašizma „posebnoga kova“ (komunističkog, staljinističkog, jugoslavenskog) i simbolom komunističkog totalitarizma i masovnih zločina počinjenih pod parolom „Smrt fašizmu sloboda narodu“.
Tvrdnja kako Tito ne zaslužuje najljepši trg u Zagrebu nikako ne znači da bi se Hrvatska trebala odreći onog njegova i partizanskog naslijeđa. S druge strane „korisna prošlost“ Ante Pavelića i NDH može se eventualno svesti na pokušaj stvaranja hrvatske države pod svaku cijenu, nažalost i pod cijenu usvajanja i primjene rasnih zakona i satrapskog, zločinačkog sustava vladavine nacističke Njemačke. Primjenjujući ponovno „kinesku“ formulu vrednovanja Ante Pavelića, mogli bismo kazati: 12% pozitivno, 88% negativno.
Zaključit ću ovako. Uvažavajući i poštujući načelo i paradigmu o „korisnoj prošlosti“, Hrvatska se nikako ne smije odreći činjenice da je iz dva posljednja rata (to, nažalost, ne vrijedi za Prvi svjetski rat) – Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata – izišla kao pobjednica.
Istodobno, Hrvatska mora jasno osuditi svaki zločin počinjen u ime NDH i u ime navodnog „revolucionarnog“ komunističkog i jugoslavenskog (!) terora tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Konačno, pijetet prema palim žrtvama u – nadamo se – posljednjim hrvatskim ratovima ne smije se iskazivati samo spomen-pločama, nacionalnim blagdanima i spomen-danima, već izgradnjom države i društva u skladu s idealima ratnika koji su dali život, dio tijela ili zdravlje za Hrvatsku.
Dakle, da Lijepa Naša u miru ne izgubi dobivene ratove, njezini bi vođe – trenutačno su to predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković – morali bi pročitati i proučiti možda i najslavniji govor u europskoj povijesti: govor Perikla nad otvorenim rakama atenskih mladića koji su izgubili život u prvoj godini Peloponeskog rata.
U tom govoru Periklo najprije veliča slavu, slobodu i blagostanje Atene i tek nakon toga govori bližnjima poginulih kako je bila čast umrijeti za takvu državu.
Nažalost, takav je govor već dugo nezamisliv u Hrvatskoj jer je današnja Lijepa Naša milijunima svjetlosnih godina udaljena od snova i stihova koje su o njoj imali branitelji, posebice oni koji su kao dragovoljci otišli braniti svoj dom, selo, grad i domovinu.
Dakle, da u europskom miru ne bismo izgubili dobivene ratove, posebice Domovinski rat, hrvatski vođe morali bi konačno početi rješavati probleme, ali i ponuditi razvojne ciljeve i vizije koje bi pažnju naroda od prošlosti usmjerili prema budućnosti.
Vijeća, savjeti i povjerenstva u tome im malo mogu pomoći. Potrebna im je svijest o državništvu i državničkoj odgovornosti koja je doista krasila dr. Franju Tuđmana.
* Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Večernjeg lista, a kasnije i na internetskoj stranici vecernji.hr.
