Ivo Sanader je prije točno osam godina, 1. srpnja 2009., podnio ostavku na dužnost premijera. O razlozima ostavke, o tome koliko je ona vezana za granični spor sa Slovenijom, o arbitražnom sporazumu, ali i novoj knjizi koju izdaje razgovarao je s Večernjim listom.
Rekao je da je razlog ostavci to što niste željeli trgovati hrvatskim teritorijem. Tko je od njega to tražio?
U ljeto 2007. tadašnji slovenski premijer Janez Janša i ja dogovorili smo na Bledu da se granični spor riješi pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu. No sljedeće je godine Janša na izborima izgubio za jedan mandat, a vladu je formirao Borut Pahor. Uskoro nakon toga najavio mi je da neće prihvatiti Međunarodni sud pravde. Nas on ne zanima, hajmo mi to riješiti arbitražom, kazao mi je. Rekao sam da arbitraža, koja se inače oslanja ne samo na međunarodno pravo već i na druga načela, poput pravičnosti, za nas ne dolazi u obzir, rekao je Sanader Večernjem listu.
Kada počinju problemi Hrvatske sa slovenskom blokadom?
U jesen 2008. već smo bili spremni i planirano je da Hrvatska službeno uđe u NATO početkom 2009. na summitu NATO-a. Sve su države završavale ratifikaciju našeg sporazuma s NATO-om i očekivali smo da to učine i Slovenci. Međutim, odjednom se pojavila inicijativa nevladinih udruga i grupe građana koja je s peticijom za raspisivanje referenduma o hrvatskom članstvu u NATO-u. Poslije smo doznali da je Pahor stajao iza te inicijative. Ideja je bila da Hrvatska zakasni na summit. Sljedeći je bio tek za dvije godine. Tad smo mi u dogovoru sa SAD-om, pritisnuli da se hrvatski ugovor s NATO-om ratificira u slovenskom parlamentu. Čekali su do kraja, ali su ratificirali.
Zbog graničnog spora Slovenci su blokirali Hrvatsku u pregovorima s EU. Kako se to odvijalo?
Istovremeno je pokrenuta i inicijativa da se blokiraju pregovori pod prividnim razlogom da mi u raznim poglavljima prejudiciramo granicu. Da bih umirio Slovence, Vlada je donijela odluku u kojoj se kaže da Hrvatska u pregovorima s EU ne želi prejudicirati granicu i da ćemo poštovati svaki dogovor oko graničnog spora. Slovenci su to odbacili i blokirali nam 14 poglavlja. Zvao sam predsjednika EK Manuela Barrosa i rekao mu: “Ne može nas se ucjenjivati bilateralnim problemom. Imamo granični spor sa Slovenijom, ali ima i Slovenija s nama. Nije to naš problem, to je zajednički problem.” Slovenija ušla u EU i NATO s istim tim problemom i mi nismo, a mogli smo raditi probleme.
Je li u tom vremenu postojala tajna diplomacija?
Da, Pahor i ja smo se našli nekoliko puta. Na sastanku u Mokricama, u četiri oka sam ga pitao zašto to radi, da je to je čista ucjena. Rekao mi je da je to njima zadnji vlak. Ako nam vi to ne date, mi ne dižemo blokadu, poručio je. Tad sam mu rekao: “Borute, upamti, Hrvatska će ući u EU, a neće dati ni centimetra zemlje.”
Još je sporazumom Račan – Drnovšek bilo predviđeno da se Sloveniji prepustio dio teritorija. Kako ste na to reagirali?
Račan je parafirao sporazum s Drnovšekom i nazvao me tog ljeta, kao šefa HDZ-a i oporbe, da mi to kaže. Rekao mi je da im dajemo većinu Piranskog zaljeva i taj dimnjak, koridor do otvorenog mora jer žele biti pomorska zemlja, a to ne mogu biti prema konvencijama UN-a ako nemaju doticaj s otvorenim morem. “Ivice, što to radiš?”, pitao sam. “Tu na mene i na HDZ ne možeš računati”, rekao sam mu. “Nema šanse.” Više me nije kontaktirao do početka Sabora. Ne znam je li on to organizirao, ali me zvali da se nađem sa slovenskim predsjednikom Milanom Kučanom i ministrom vanjskih poslova Dimitrijem Rupelom. I jednom i drugom rekao sam isto: “Vi želite biti pomorska zemlja i treba vam koridor do otvorenog mora. To je 166 četvornih kilometara. Ja sam spreman to potpisati, ali pod jednim uvjetom. Mi želimo biti izravni susjedi s Austrijom, pa vi nama dajte koridor od 166 četvornih kilometara do Austrije.” Mislili su da se šalim. Ali nisam. I tako je taj plan propao, a sporazum Račan – Drnovšek nikad nije došao u Sabor.
Rekao je da su i njemu nudili arbitražni sporazum u istom obliku u kojem ga je poslije potpisala Jadranka Kosor, ali da ga nije htio potpisati. Zašto?
To je bio prijedlog Europske komisije i Olli Rehn, tadašnji povjerenik za proširenje, doletio je u New York, gdje sam ja govorio pred Vijećem sigurnosti, kako bi mi ga donio. Tri smo sata razgovarali. U tom su prijedlogu bili i arbitražni sud, a ne međunarodni sud, i junction. Ja sam to odmah odbio. Tražili smo na predsjedništvu HDZ-a, a tad je bio i glavni pregovarač Vladimir Drobnjak, da nam stručnjaci rastumače pojam “junction”. Čim smo čuli da ima više značenja, a da je jedno “teritorijalna poveznica”. Odmah smo ga odbacili.
Je li Jadranka Kosor bila na tom sastanku?
Bila je.
Što je bilo nakon toga?
Dan nakon 17. lipnja i proslave obljetnice HDZ-a u Bruxellesu bio sam na sastanku Europske pučke stranke. Prije toga sam predsjednika EPP-a Wilfrieda Martensa zatražio da na dnevni red uvrsti točku o slovensko-hrvatskom sporu. Govorio sam 15 minuta, digao sam i ton: “Molim vas, blokada hrvatskih pregovora traje od studenoga. Budući da svi podržavate da Hrvatska uđe u EU, budući da znate da je ovo bilateralno pitanje, a ne pitanje europskih vrijednosti i smjernica, molim vas da napravite simboličku gestu. A ta gesta neka bude da se na sljedećoj međuvladinoj konferenciji, koju sam prethodno dogovorio s češkim premijerom Mirekom Topolanekom za 26. lipnja, otvori ili zatvori barem jedno, najformalnije poglavlje. U suprotnom ja ne mogu jamčiti ni za što”, poručio sam im.
Poslije me Angela Merkel pitala zašto sam tako ljutit. No Česi su otkazali tu međuvladinu konferenciju, nije bilo prijedloga da se nešto otvori ili zatvori. Tog sam dana odlučio dati ostavku, rekao je Sanader za Večernji list.
