Život prosječnog Hrvata: U godini zaradi za 5,2 ‘kvadrata’ stana, plaća mu prikladniju troškovima prije 20 godina

Današnja prosječna plaća od 5894 kuna taman bi dostajala za pokrivanje mjesečne potrošačke košarice jedne obitelji prije deset godina, a kako je u međuvremenu sve poskupjelo, čak je i PDV porastao s 22 na 25 posto, isto bi bilo teško izvedivo u sadašnjosti, piše Slobodna Dalmacija. 

Primjerice, gorivo danas košta 9,56 kuna, prije 10 godina stajalo je 7,92 kune, a prije dva desetljeća – 4,12 kuna. Plaće jednostavno zaostaju na životom i troškovima najmanje deset godina. Da je današnja prosječna bušta bila u džepu čovjeka prije dva desetljeća, kada su prosječne plaće iznosile 2377 kuna, tek bi tada mogao nešto novca i uštedjeti.

Standard nam debelo zaostaje za europskim, među najlošijim smo zemljama sa svega 58 posto prosječnog standarda EU-a. Premda sindikati godinama ne računaju potrošačke košarice jer ih je, kako kažu, bespredmetno raditi da bi pokazali da je plaćama teško pokrivati životne troškove i malom je djetetu jasno da se prosječne plaće koje mnogi nemaju sreće dobiti za svoj rad, ne mogu rastegnuti toliko da ih sve pokriju.

Kreditna iluzija

Gdje smo i kako stojimo u nešto širim okvirima, dovoljno govori podatak da su od hrvatske bruto prosječne plaće veće bruto minimalne plaće u Njemačkoj, Belgiji, Irskoj, Francuskoj Nizozemskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj i Luksemburgu, dok su im vrlo blizu minimalci u Španjolskoj i Sloveniji.

Dr. Guste Santini kaže nam da je pitanje svih pitanja ima li uvjeta i osnova da se plaće povećaju. Odgovor je, veli, da ih nema. Ovaj ekonomist objašnjava da smo u vremenima prije krize živjeli na kredit. –

Plaća je bila jedan izvor standarda, a drugi su izvor bili krediti koje su građani podizali i tako povećavali životni standard. Dok su krediti išli, to nije bilo osobito interesantna tema, a s krizom je kruta zbilja srušila bajku. Dospjeli se krediti ne mogu plaćati, novih više nema, gospodarska aktivnost se smanjila, ionako velika nezaposlenost se povećala, a zaposlenost se, od uspostave Lijepe naše, kontinuirano smanjuje.

Kako se smanjuje gospodarska aktivnost, smanjuju se i plaće, jer je potražnja za radnom snagom sve manja i traže se sve veći ustupci od rada koji se ne manifestiraju samo smanjenjem neto plaća nego nesigurnošću radnog mjesta. U tim i takvim uvjetima, mladi su reagirali na jedini mogući način odlazeći u inozemstvo, masovno se iseljava jer jedina prodemografska politika jest da ljudi dugoročno budu osigurani.

Onaj tko ima dijete, želi znati što će se događati u njegovu i djetetovu životnom ciklusu. Mi ne znamo što će biti za šest mjeseci. Ne može postojati bilo kakva svrhovita, funkcionalna i učinkovita demografska politika ako to nije rješenje – ističe dr. Santini.

Proizvodnost raste, a plaće?

Da prosječno plaćeni čovjek može cijelu godinu živjeti od zraka ili na tuđi račun te štedjeti svaku kunu i lipu svoje plaće, uspio bi skupiti 70.152 kune ili 9400 eura što je oko 5,2 metra četvorna stana. To je, usput rečeno, cijenajednog luksuznog sata Blancpain Fifty Fathoms Bathyscaphe, ali jeftinijeg modela, jer se ti satovi prodaju i za više od pola milijuna kuna.

Prije deset godina prosječno plaćen radnik mogao je od svoje kompletne godišnje zarade kupiti 5,7 metara četvornog stana. Ljudi s najmršavijim prosječnim zaradama – zaposleni u obradi i štavljenju kože – od svoje bi godišnje zarade od 26.544 kune, što je mjesečno po 3285 kuna, mogli bi kupiti 2,8 kvadrata.

Najveća plaća od 12.638 kuna isplaćena je, prema posljednjim statističkim podacima, zaposlenima u proizvodnji naftnih derivata, a od takve kompletne godišnje plaće od 20.330 eura može se kupiti ona dva luksuzna Blancpain sata ili 11 kvadrata stana.

Da je današnja plaća bila prosječno plaćenom čovjeku prije 20 godina, taman bi mu bila dostatna za život i još bi mu ostala koja kuna sa strane. Ovako, teško je skrpati kraj s krajem.

Zdeslava Šantića, glavnog ekonomista OTP Splitske banke, ne iznenađuje samo kad se gledaju nominalne plaće, najveći rast ostvarili smo od 1997. do 2007. godine.

– Ne iznenađuje me rast u tom razdoblju jer smo kretali s relativno niskih razina. Tada smo imali dinamičan gospodarski rast i u takvim okolnostima je i dinamika rasta plaća bila snažnija, a tada su snažnije rasle plaće u javnom sektoru, što je bilo popraćeno ukupnom fiskalnom ekspanzijom.

Od izbijanja krize do danas, snažan gospodarski pad i dugogodišnja recesija su se odrazili na mogućnost da se plaće u privatnom sektoru povećaju, a i određeno zamrzavanja plaća u javnom sektoru je onemogućilo značajniji rast plaća. Po meni, daljnja će kretanja plaća biti određena s dva faktora.

Prvi je u kojoj će se mjeri kroz reforme povećati potencijalni rast gospodarstva, a drugi je faktor nedostatak radne snage zbog nepovoljnih demografskih i migracijskih trendova, ali i određenih strukturnih slabosti tržišta rada poput niske fleksibilnosti i mobilnosti radne snage.

Ako se ostvari značajniji gospodarski rast, onda treba očekivati snažniji pritisak na rast plaća zbog nedostatka radne snage i to je vidljivi trend osobito u građevinarstvu i turizmu gdje nedostaje radne snage – navodi Zdeslav Šantić.

Kad se već govori o plaćama i prosjecima, činjenica je da mnogi zaposleni uopće ne vide prosječnu plaću. Bili bi sretni da je dobiju, ali nažalost, zarađuju manje, piše Slobodna Dalamcija.

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, konstatira da malo više od 75.000 ljudi radi za minimalnu ili plaću manju od minimalca, a oko 64 posto radi za ispodprosječnu plaću.

– U ožujku je od svih novosklopljenih ugovora o radu, njih 94 posto je bilo na određeno vrijeme, na to je čak upozorila Europska komisija, a bilježimo da Hrvatska ima zabrinjavajući trend rasta nesigurnih oblika rada, od 2003. kada je izmijenjen Zakon o radu, značajno se mijenja struktura zapošljavanja u korist zaposlenih na određeno.

Realne bruto plaće u razdoblju od 2008. do 2016. smanjene su za 1,1 posto, a realne neto plaće povećane su dva posto zbog pomaka u porezu na dohodak koji su ponajprije išli u korist onih s visokim primanjima. Istovremeno je prema podacima Državnog zavoda za statistiku, proizvodnost rada u industriji porasla 25,4 posto.

Proizvodnost je rasla, a stalno nas uvjeravaju da plaće rastu brže od proizvodnosti i da je zato gospodarstvo komatozno. Eurostatovi podaci o kupovnoj moći pokazuju da smo uz bok s Rumunjskom, najviše zaostajemo za prosjekom EU-a, te smo 42 posto ispod europskog prosjeka. Mi smo 2008. zaostajali 37 posto za europskim prosjekom. Znači, idemo nizbrdo premda nam raste BDP i opet imamo inflaciju – ukazuje Sever.

Gdje su nezaposleni?

Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata naglašava da već tri godine upozoravaju da je vrijeme da plaće počnu rasti jer je tijekom krize u Hrvatskoj postalo jasno da vodu ne drži model rezanja plaća i materijalnih prava, uz tezu da će se ušteđena sredstva na plaćama plasirati u gospodarstvo i stvaranje novih radnih mjesta i investicije. Sever ističe da se rezanjem plaća kreše domaća potražnja, koje ne može ni biti smanjivanjem plaća i mirovina.

– To vuče problem mirovinskog i zdravstvenog sustava, a oba sustava ovise o izdvajanjima iz plaća, ta su izdvajanja veća kod većih plaća i problem je kada se smanjuju plaće. Rezanje potrošačkog potencijala građana dovelo je do većeg pada u gospodarstvu, smanjivanjem broja radnih mjesta što je još više smanjivalo domaću potražnju – smatra Krešimir Sever.

I tako šturi podaci pokazuju da smo najveći napredak, čini se, ostvarili oko nezaposlenosti. Primjerice, 11. svibnja na web stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanja stajalo je da je nezaposlenih bilo 194.404. Krajem travnja bilo ih je 204.316, što je 60.396 manje ljudi nego prije 10 godina i 73.400 manje nego prije dva desetljeća.

Dok slušamo o rekordno niskom broju nezaposlenih, ne čujemo što je toliko oborilo broj nezaposlenih. Povećano sezonsko zapošljavanje je dalo doprinosa, ali još više iseljavanje iz zemlje. Kod nas se broj zaposlenih u zadnjem desetljeću nije povećao nego smanjio za gotovo za 173.000 ljudi. Posljedica je to iseljavanja koje “rješava” nezaposlenost, a kasnije će odraziti na gospodarstvo i opteretiti mirovinski sustav…

Kako to kod nas biva, o tome ćemo misliti sutra, jer sutra je novi dan. Ili, kad bismo preveli na našu stvarnost riječi glavnog lika knjige i filma “Zameo ih vjetar”, to znači da ćemo problem rješavati kad nas poklopi. Dotada nećemo misliti na njega, piše Slobodna Dalmacija.

Facebook Komentari