Dana 5. veljače 1992. miniran je šamački most, čime su potpuno prekinute sve prometne veze preko Save.
Bila je to jasna najava rata u BiH, ali i ratnog pakla za stanovnike Slavonskog Broda koji su više od tri godine svakodnevno trpjeli topničke napade bosanskih Srba.
Istog dana, 5. veljače 1992., nakon pet mjeseci agonije, na bjelovarskom groblju Borik pokopano je 18 od ukupno 20 hrvatskih branitelja koji su poginuli u selu Kusonje pokraj Pakraca.
Pripadnici A satnije 105. brigade 8. rujna 1991. upali su tijekom izviđanja u zasjedu te su se, nakon što im je onesposobljeno oklopno vozilo, sklonili u kuću broj 55, gdje su organizirali obranu čekajući pomoć. Pobunjenicima su se postupno priključile dodatne snage, ali hrvatski su vojnici u neravnopravnoj borbi izdržali gotovo dva dana. Pomoć se nije mogla probiti, a branitelji nisu htjeli napustiti ranjene suborce i stoga su svi hrabrost platili životom.
Trinaestorica branitelja poginula su u borbi, a preostalu sedmoricu pripadnici paravojnih postrojbi izvukli su na cestu, mučili i masakrirali. Potom su ih nabacali na traktorsku prikolicu i odvezli u šumu Brusnik kod Rakova Potoka te zakopali. Iako je rodbina zahtijevala informacije o sudbini najbližih, predstavnici JNA tvrdili su da nemaju nikakvih podataka. Nakon oslobađanja Kusonja, počela je ekshumacija.
Hrabre junake ispratio je cijeli Bjelovar, a sprovod je vodio kardinal Franjo Kuharić. Osim što su srpski pobunjenici preživjele branitelje sadistički ubili nakon zarobljavanja, njihova zločinačka ćud izašla je na vidjelo i dvije godine nakon masakra. Naime, tijekom polaganja vijenaca na mjestu stradavanja, aktivirala se mina koju su podmetnuli Srbi, pri čemu su ubijena još trojica branitelja i ranjeno 11 osoba.
Odana počast
Paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca ispred središnjeg križa na bjelovarskom groblju Borik odana je počast 20 branitelja, pripadnika A satnije pokopanih prije 25 godina.
