Piše: prof.dr.sc. Kristijan Krkač
Pitanje A. S. o „molitvenim skupinama ispred bolnica“ je zanimljivo, iako neprecizno. Veli M. P. da „molitva ne može biti ništa loše“. Tvrdi zatim S. „Mogu se moliti doma, ali ne pred bolnicama.“
Ne samo da se mogu moliti pred bolnicama, nego i u samim bolnicama, jer bolnice nerijetko imaju i kapelice. Možda S. misli da se ne mogu moliti niti U bolnicama. Ako to ne misli, onda ne bi trebao misliti niti da se ne smiju moliti PRED bolnicama. No misli. Mogu se moliti primjerice na Kamenitim vratima, koja su i javni i vjerski prostor istovremeno. Ukratko, prigovor „NE PRED bolnicom“ ne stoji.
No, njegov prigovor ima i drugi naglasak koji veli „ne pred BOLNICOM“. Bolnica je mjesto u koje dolaze ljudi „koji imaju svoju muku“ veli S. i da ih nitko ne bi trebao maltretirati svojom nazočnošću pred bolnicom itd. Veli mu P. da ima krivu predodžbu, a on veli odrješito „Nemam“.
Fascinantno je kako čovjek koji nije poznat po stručnosti u pitanjima vjerske prakse, u pitanjima liječničke prakse i u pitanjima odnosa tih praksi tako odrješito tvrdi da nema pogrešnu predodžbu. Kako bi istaknuo ovaj naglasak S. pretvara bolnicu u tako reći sveto mjesto suvremenog čovjeka.
Time upada u paradoks, jer podižući bolnicu na pijedestal profane svetosti mora dopustiti i svaku drugu svetost, pa tako i molitvene skupine što odbija. No realno govoreći dobar dio pacijenata dolazi u bolnicu zbog bolesti koje su uzrokovali vlastitim slobodnim odabirom načina života (dostatno je vidjeti najčešće bolesti i uzroke smrti državljana RH). Ukratko, niti prigovor „ne pred BOLNICOM“ ne stoji.
Zatim pita S. „Biste li odobrili sad protu-skupinu koja će se pojaviti ispred i (hm) sukobiti se sa tom skupinom koja moli?“ (…) „I šta sad, prostor bolnice bi trebao biti prostor prosvjeda?“. S. govori o „prosvjedu“, a P. o „molitvenom bdijenju“. To je prva poteškoća. U njegovom umu „molitveno bdijenje“ nije prosvjed ako je u crkvi, ali jest prosvjed ako je pred bolnicom, čak i ako nije na prostoru bolnice, nego na javnom prostoru. Ono što je važnije je njegova izjava; nije rekao „protu-skupinu koja će podržati žene koje su došle pobaciti“, nego „protu-skupinu koja će se sukobiti s tom skupinom koja moli“. To je druga poteškoća. Zašto je rekao drugo, a ne prvo nije jasno, niti logički, a niti predmetom rasprave. Kasnije je napustio pojam „protu-skupine“ i uveo pojam „skupine koja stimulira žene na pobačaj“, iako je i to čudnovato, jer reći „stimulirati na pobačaj“ i reći „podržati odluku o pobačaju“ su dvije različite stvari.
Da sažmem, od S. nisam niti očekivao stručnost u pitanjima odnosa crkve i bolnice, a još manje vjere i bolesti, ali očekivao sam da će biti pripremljeniji, jer su mu provokacije zbog nepripremljenosti djelovale nemušto i na pragu uvrede.
Također sam od P. očekivao veće poznavanje teme i razgraničenje javnog i privatnog što nije pojasnila, a imala je priliku. Oni su, ona kao hrvatski političar i on kao hrvatski novinar, dio ovog društva i posljedica sveopće negativne selekcije što je vidljivo po tome što su izbjegli najvažnije od svih pitanja, tj. ono o razgraničenju privatnog i javnog u demokratskom društvu.
Jedino zanimljivo pitanje o raspravljanoj praksi je pitanje o kršenju prava na privatnost. Ako su članovi molitvene zajednice došli do podataka o tome koja žena dolazi pobaciti i zatim se njoj obratili bez da se ona njima obratila, onda je to zadiranje u privatnost. Privatnost je demokratski standard svuda pa tako i po pitanju podataka o medicinskim zahvatima. Tko to prekrši treba biti ozbiljno istražen i pozvan na odgovornost.
Zašto? Jer je zadiranje iz sfere javnosti u sferu privatnosti i iznošenje privatnih podataka u javnost doslovno protudemokratsko. Sve ostalo, pa tako i molitvena bdijenja i prosvjedi potpore ženama koje su odlučile pobaciti legitimno su demokratsko sredstvo djelovanja i njihova je rasprava stoga promašena.
