Piše: prof dr. sc. Kristijan Krkač
Danas u 15:51 R. V. (JL) i u 16:05 I. P.-Š. (VL) objavile su članak u kojem se navode imena ministara u Vladi RH mandatara A. P. i obje kao ministra znanosti i obrazovanja navode filozofa Pavu Barišića. P. B. rođen je 1959. a diplomirao je filozofiju 1983., te kasnije magistrirao 1985. i doktorirao 1989.
To pak znači da je od diplome do danas, tj. u 33 godine, imao vremena objavljivati znanstvene radove (https://hr.wikipedia.org/wiki/Pavo_Bari%C5%A1i%C4%87, http://www.pavobarisic.eu/hr/zivotopis-hr).
Tekst su prenijeli i drugi portali.
Prema izvoru „Hrvatska znanstvena bibliografija“ u te 33 godine objavio je 3 autorske knjige, 4 članka u CC časopisima, 18 znanstvenih radova u drugim časopisima, 16 poglavlja u knjigama i za 9 knjiga je bio urednikom i/ili suurednikom (https://bib.irb.hr/lista-radova?autor=9735).
Ukratko, u 33 godine od diplomiranja i 27 godina od doktorata nije objavio niti količinski najviše radova među hrvatskim filozofima, a niti kakvoćom u najboljim međunarodnim časopisima i kod najboljih međunarodnih nakladnika (od svih članaka na svjetskim jezicima samo tri su u međunarodnim časopisima koji se objavljuju izvan RH, a ostali u istima koji se objavljuju u RH) što je ukupno gledajući barem čudno s obzirom da je P. B. zaposlen na Institutu za Filozofiju, a to znači kao znanstvenik kojem je istraživanje i objavljivanje temeljna djelatnost.
S obzirom da je zaposlen i na Filozofskom fakultetu u Splitu, tj. kao nastavnik, možemo pogledati koliko je uspješan kao nastavnik. Ovdje se susrećemo s viješću od 16. 11. 2008. koja nije demantirana, a koja kaže da je kao nastavnik držao 19 kolegija, od čega 11 obveznih i to na 4 sveučilišta, tj. u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Zadru. Ukupno to je 450 sati po semestru dok je godišnje nastavno opterećenje 300 sati, tj. prosječno po semestru 150 sati. To je 3 puta više od maksimalnog prosječnog opterećenja (http://www.24sata.hr/news/prof-dr-barisic-je-oborio-rekord-u-broju-predavanja-87743).
Ovo iznimno nastavno opterećenje sugerira da se radi o izvrsnom nastavniku, vjerojatno o najboljem sveučilišnom nastavniku filozofije, jer zašto bi čak 4 sveučilišta angažirala nastavnika ako je loš? Ipak, moglo bi se istražiti je li metodičko-didaktičko-pedagoški, a možda i fizički uopće moguće održavati 450 sati nastave na 4 sveučilišta u 19 različitih kolegija? Naime, ako su ovo činjenice, govorimo ne samo o najvećem hrvatskom sveučilišnom nastavniku filozofije u povijesti, nego i o europski najvećem.
Objašnjenje suprotno navedenom bilo bi da se radi o vrlo lošem nastavniku, jer je fizički nemoguće navedenu nastavu odraditi u jednom semestru a da ona bude čak i minimalne kakvoće. Drugim riječima, radi se o nastavniku koji je kvalitetan koliko je kvalitetan i kao istraživač. Istina, objavio je jednu knjigu i jednu je uredio na svjetskim jezicima što ga izdvaja u skupini od recimo 20-ak hrvatskih filozofa, ali niti u toj skupini nije najbolji, jer su drugi objavili kod renomiranijih nakladnika. Isto tako istina, objavio je i izvorne znanstvene članke na svjetskim jezicima, što ga stavlja u skupinu od recimo 40-ak filozofa koji su činili to isto, ali niti u ovoj skupini nije najbolji, jer su drugi objavljivali i više i u citiranijim i kvalitetnijim međunarodnim časopisima.
Ukratko, P. B. nije niti najproduktivniji, ni najkvalitetniji hrvatski filozof, te je stoga upitno koje su njegove kakvoće kao kandidata za ministra znanosti? Ima li on neko obrazovanje, iskustvo i rezultate u upravljanju velikim znanstvenim i obrazovnim sustavima poput MZOS-a? Ima, jer je bio pomoćnik ministra u MZOS. Koji su mu rezultati kao pomoćniku ministra ne možemo doznati. Kako god bilo, iako su navedene novine prenijele samo vijest o kandidatima bez da su ih komentirale, ipak su novinari koji su autori tih tekstova bili dužni barem posumnjati u navode bjelodano dvojbenih imena.
Naime, spomenuti P. B. ne samo da nije najbolji hrvatski filozof niti kao istraživač, ni kao nastavnik, nego nije niti najbolji hrvatski znanstvenik, a jasno je da nije najbolji hrvatski upravitelj velikim znanstveno-obrazovnim sustavima. S obzirom na udio filozofa u MZOS-u, od najviših do ostalih funkcija, proizašlo bi kako su oni najbolji znanstvenici u RH, no činjenice pokazuju da nisu, a oni koji su najbolji među filozofima u RH nikako da niti prismrde u MZOS.
