Na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu danas je s početkom u 18:30 sati održna komemoracija za Kristiana Josipa Periša, mladića čija je smrt u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan potresla javnost i otvorila ozbiljna pitanja o postupanju prema psihijatrijskim pacijentima.
Pod sloganom “Nećete nas ugušiti”, okupljanje organizira Kristianova obitelj, koja je pozvala građane da im se pridruže i kao simbol podrške ponesu bijele jastuke.
Geslo komemoracije glasi: Ako možeš, moraš za one koji ne mogu.
Prema najavljenom programu, okupljenima su se obratili članovi obitelji i Kristianove bliske osobe, a prikazani su i kratki filmovi s prizorima iz njegova života. U programu je sudjelovao i pjevač Marko Kutlić.
Kristianova smrt otvorila ozbiljna pitanja o radu psihijatrijske ustanove
Kristian Josip Periš preminuo je 21. listopada u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru.
Prema dosad objavljenim informacijama o preliminarnom obdukcijskom nalazu, na njegovu tijelu utvrđene su brojne ozljede, među kojima su prijelomi više rebara s obje strane, prijelom prsne kosti, krvni podljevi i oguljotine. Zabilježeni su i edem pluća i mozga.
Tragedija je otvorila niz pitanja o primjeni mjera humanog sputavanja, nadzoru nad pacijentima i odgovornosti zdravstvenih djelatnika i uprave ustanove.
U tijeku su kriminalističko istraživanje i dodatne provjere postupanja djelatnika bolnice. Ispituju se i okolnosti pod kojima je snimka nadzorne kamere iz bolničke sobe dospjela u javnost.
Obitelj iznijela pet zahtjeva za promjene u sustavu
Komemoracija nije samo čin sjećanja na preminulog Kristiana. Njegova obitelj i organizatori iznijeli su pet konkretnih zahtjeva kojima žele potaknuti promjene u sustavu psihijatrijske skrbi i osigurati veću zaštitu pacijenata.
1. Stroža pravila o sputavanju pacijenata
Traži se revizija Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i Pravilnika o mjerama prisile.
Obitelj zahtijeva izričitu zabranu pokrivanja lica pacijenta i svih postupaka koji mogu otežati disanje. Također traži da se svaka primjena mjere sputavanja odmah prijavi Državnom povjerenstvu za zaštitu osoba s duševnim smetnjama, a svaka smrt ili teška ozljeda tijekom primjene takvih mjera bez odgode prijavi policiji.
2. Obvezan videonadzor u prostorijama za primjenu prisile
Drugi zahtjev odnosi se na uvođenje obveznog videonadzora u svim prostorijama u kojima se primjenjuju mjere prisile.
Organizatori traže da se snimke pregledaju odmah nakon primjene mjera te da se čuvaju najmanje šest mjeseci. Posebno upozoravaju da formulacija “kada je to moguće” ne bi smjela ostavljati prostor za iznimke.
3. Ispitivanje svih djelatnika koji su bili prisutni
Obitelj traži ispitivanje svih zdravstvenih djelatnika koji su se nalazili u prostoriji tijekom događaja koji je prethodio Kristianovoj smrti, uključujući medicinske tehničare, medicinske sestre i liječnike.
Cilj je utvrditi tko je bio prisutan, što je tko vidio, kako su provedeni postupci i zbog čega, prema tvrdnjama organizatora, u dostupnim izvješćima nisu zabilježene sve okolnosti događaja.
4. Provjera bolovanja zaposlenika nakon tragedije
Četvrti zahtjev upućen je Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje i Hrvatskoj liječničkoj komori.
Organizatori traže provjeru okolnosti otvaranja bolovanja zaposlenika nakon Kristianove smrti. Pritom se pozivaju na izjavu predsjednika Upravnog vijeća bolnice da su djelatnici nakon tragedije jedan po jedan otvarali bolovanja, dok izvješća četvorice medicinskih tehničara nisu bila dostavljena.
5. Klinika treba nositi Kristianovo ime
Peti zahtjev upućen je Gradu Zagrebu kao osnivaču Klinike za psihijatriju Sveti Ivan.
Obitelj i organizatori traže da ustanova u kojoj je Kristian preminuo ponese njegovo ime i prezime te da se preimenuje u Kliniku za psihijatriju Kristian Josip Periš.
Poruka koja nadilazi jedno okupljanje
Današnja komemoracija trebala bi biti i poruka o potrebi zaštite dostojanstva, sigurnosti i prava osoba koje se liječe u psihijatrijskim ustanovama.
Obitelj ne traži samo odgovore o okolnostima Kristianove smrti, nego i konkretne promjene kako bi se spriječilo ponavljanje sličnih tragedija.
Bijeli jastuci, simbol okupljanja, i poruka „Nećete nas ugušiti” trebali bi podsjetiti da sigurnost i dostojanstvo pacijenata moraju biti iznad svega.
Komemoracija je počela u 18:30 sati kod Manduševca na ispunjenom Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.
“Ja sam Kristianova najmlađa sestra. Kažu da su starija braća tu da nas čuvaju, da nam pokazuju put i da nas nauče ponešto o životu. Ali nitko nas nikada ne pripremi na to da ćemo jednog dana morati naučiti živjeti bez njih. Cijeli svoj život ponosila sam se time što mi je Kristian brat”, rekla je sestra Mihaela.
Pjevač Marko Kutlić je prije samog govora je pozvao okupljene na minutu šutnje i molitvu.
“Kristijanova obitelj, bez obzira na sve što joj se dogodilo, nije prešutjela. I zato smo večeras tu. Mi, obični građani. A tu smo zato što smo uvidjeli da se ovo može dogoditi. Svakome od nas. Od listopada gledamo predstavu. Predstavu gdje upirete prstom jedni u druge. A Kristijana više nema. Zahtijevamo da svi odgovarate. Svi u lancu. Upirete prstom jedni u druge. E pa dosta je toga. I mi prst za upiranje imamo. I tim prstom od sada upiremo u vas. U sve vas koji bježite od odgovornosti. U sve vas koji posao radite nesavjesno. Jer kada konačno krenete preuzimati odgovornost, tek tada ćemo prodisati kao društvo. Svaki dan čitamo komentare ispod članaka. Sramite se svi vi koji pod anonimnim nadimcima opravdavate ovo zlodjelo. Lako je biti hrabar i za izmišljenog imena,” rekao je Kutlić, uz ostalo.
Govor s komemoracije na Trgu bana Josipa Jelačića, 21. studenoga 2026. Pročitao ga je Marko Kutlić, na poziv obitelji.
Kristian nije izolirani slučaj.
Svi živimo u ovoj predivnoj državi, s divnim ljudima. I svi zaslužujemo isto: da nas ondje gdje dođemo po pomoć dočekaju kao ljude.
Dobra večer svima. Ovdje sam došao na poziv i zamolbu obitelji kako bih pročitao ovaj govor.
Prije nego što išta kažem, zamolio bih sve prisutne za trenutak šutnje. Također, u ovoj šutnji želim vas sve pozvati na molitvu. Molitvu za Kristiana, koji nas je na tragičan način napustio.
Sada smo šutjeli i molili za Kikija. A godinama prije toga šutjeli smo o svemu ostalom. Mi stalno šutimo. Šutimo i gledamo. Gledamo što nam se svima događa. Želimo vjerovati da je ovo bila zadnja šutnja koju ćemo imati zbog ovakvih i sličnih slučajeva.
Što nam to radite? Pogledajmo u što smo se pretvorili kao društvo. Tu smo jer ste nas podijelili. Svađate nas međusobno kako se ne bismo pitali jedno izrazito važno pitanje: tko je odgovoran? Svi živimo u ovoj predivnoj državi, s divnim ljudima. I svi zaslužujemo isto: da nas ondje gdje dođemo po pomoć dočekaju kao ljude.
Dosta je bilo. Od sada više ne šutimo.
Nećemo više šutjeti i nećete nas ugušiti!
Kristianova obitelj, bez obzira na sve što joj se dogodilo, nije prešutjela. I zato smo večeras tu. Mi, obični građani. A tu smo zato što smo uvidjeli da se ovo može dogoditi svakome od nas.
Od listopada gledamo predstavu. Predstavu u kojoj upirete prstom jedni u druge. A Kristiana više nema.
Zahtijevamo da svi odgovarate. Svi u lancu.
Upirete prstom jedni u druge. E pa, dosta je toga. I mi prst za upiranje imamo. I tim prstom od sada upiremo u vas. U sve vas koji bježite od odgovornosti. U sve vas koji posao radite nesavjesno. Jer kada konačno krenete preuzimati odgovornost, tek tada ćemo prodisati kao društvo.
Svaki dan čitamo komentare ispod članaka. Sramite se svi koji pod anonimnim nadimcima opravdavate ovo zlodjelo. Lako je biti hrabar iza izmišljenog imena. Mi ovdje danas stojimo svojim imenom. A i odgovornost ima svoje ime i prezime.
Svaka čast svakoj sestri, svakom tehničaru, liječniku i službeniku koji svoj posao radi savjesno. Ima vas puno. Znamo da ni vama nije lako. Ovo nije govor protiv vas. Ovo je govor za vas. Jer zbog sustava koji ne funkcionira plaćamo svi. A Kristian je platio životom.
Kažu nam: Kristian je izolirani slučaj.
Želimo sada naglas reći što je izolirani slučaj.
Izolirani slučaj je biti iskren prema sebi i priznati kada si pogriješio. Izolirani slučaj je kada ne prebacuješ krivnju na nekoga drugog.
A najizoliraniji slučajevi od svih, toliko rijetki da ih se gotovo i ne sjećamo: ostavke. Ostavke iz moralne dužnosti prema svima nama. Jer svaka normalna i samosvjesna osoba, ako već i sama nema kapaciteta razumjeti da svoju funkciju ne obnaša kako treba, trebala bi barem imati obraza odstupiti kada joj narod na to ukaže.
Eto, dragi ljudi, to su izolirani slučajevi.
A Kristian?
Kristian nije izolirani slučaj!
Otkad Kristiana nema, u ovoj jastučnici nalazi se više od 1.400 poruka koje ste upisali na Kristianovoj web stranici. U tim porukama pišete što ste preživjeli ili što proživljavaju vaši najbliži. To pišu ljudi koji nisu tražili pomoć samo u jednoj ustanovi, već u više njih.
Prestanite nam tvrditi da je Kristian izolirani slučaj, jer nije!
Zar vam nije jasno da ljudi više ne vjeruju institucijama? Jeste li ikad prošli kroz vlastite procedure? Kao mi? S uputnicom u ruci i terminom na koji se čeka dvije godine?
Povjerenje se ne traži. Povjerenje vam je plaćeno. Mi smo ga platili. Izvolite napraviti plan kako ćete ga vratiti. Javno i s rokovima.
Zato svima, bez obzira na to u kojoj državnoj instituciji radili, poručujemo: počnite odgovorno raditi svoj posao. Odgovorno i savjesno. Svi!
Želimo konkretne korake, transparentno i javno!
I zapamtite jednom zauvijek:
Institucije su u službi naroda! Narod nije u službi institucija.
Gdje vam je obraz?
Obitelj je objavila pet zahtjeva, a danas dodajmo i šesti.
Ovaj zahtjev nema adresu Vlade, Grada ni ministarstva. Ima ime svakog pojedinca koji živi u Hrvatskoj.
Kroz nebrojena davanja koja su nam nametnuta, mi plaćamo svaku instituciju. Mi, građani. A opet čekamo, molimo i zahvaljujemo. Od građana smo postali molitelji: moramo biti sretni ako uopće dobijemo uslugu koju smo platili. Na to nismo pristali! Od danas svi zajedno inzistiramo da nam se usluge koje plaćamo zaista isporuče! Ali ne na način na koji ste Kristianu to isporučili. Neka se nikome više ne dogodi da ga zagrle toliko jako da se nikada ne probudi!
Kristiana smo danas imali priliku vidjeti kako govori o disanju. Kristian je shvaćao koliko je za život bitno disanje i što pravilno disanje znači svakom pojedincu. Na to je svima pokušao ukazati. I sada se pitamo: možemo li mi, kao pojedinci, prodisati? Možemo li mi, kao kolektiv, prodisati? Koji su nam koraci potrebni kako bismo kao društvo prodisali, jer kroz vaše jastuke mi, nažalost, disati ne možemo.
Danas su ovdje tisuće jastuka i fotografija ovog trga obići će svijet. Neka svijet zna: to nije samo slika onoga što se dogodilo Kristianu. To je slika svega što nas guši. Dignimo taj pretužni simbol da ga svi vide. Neka ovaj prizor obiđe svijet.
Guši nas bježanje od odgovornosti!
Guše nas laži i nepravda!
Guše nas politički spinovi!
Guše nas obrazi deblji od jastuka!
Guši nas podjela našeg predivnog naroda!
Godinama nas dijelite na sve moguće načine. Večeras na ovom trgu nema podjele. Neka nas od večeras Kristian ponovno ujedini u ljudskosti, empatiji, odgovornosti i hrabrosti. A hrabrost nam treba više od svega. Kristianova obitelj to nam je pokazala.
Kiki, cijeli si život nosio druge. Večeras mi nosimo tebe. U našim mislima, molitvama i srcima.
I molimo vas, živite s premisom koju je Kristian Josip Periš nebeski dobro formulirao:
„Ako možeš, moraš za one koji ne mogu.”









