Mađarska je napravila povijesni iskorak u suočavanju s komunističkom prošlošću. Gotovo 37 godina nakon pada komunizma, javnosti su postali dostupni dosjei tajne policije koji otkrivaju identitete oko 60.000 osoba vrbovanih za suradnju s komunističkim sigurnosnim službama. Odluka je ponovno otvorila pitanje koje se u Hrvatskoj postavlja već desetljećima: hoće li se i kod nas ikada provesti lustracija i omogućiti potpuni uvid u arhive bivših jugoslavenskih tajnih službi?
Mađarski potez izazvao je podijeljene reakcije. Dok vlast smatra da je riječ o važnom koraku prema suočavanju s prošlošću i zacjeljivanju društvenih trauma, kritičari upozoravaju da su dokumenti nepotpuni, da bi objavljivanje imena moglo dovesti do pogrešnih zaključaka te da bi se time mogle otvoriti nove obiteljske i društvene rane.
Objavljivanje dosjea na simboličan datum
Datum objave nije odabran slučajno. Dokumenti su postali dostupni 4. studenoga, na obljetnicu dana kada su 1956. godine sovjetski tenkovi ušli u Budimpeštu i druge mađarske gradove kako bi ugušili mađarsku revoluciju.
Mađarski premijer Peter Magyar pozvao je građane da se prema objavljenim dokumentima odnose dostojanstveno i humano, upozorivši da će se mnoge obitelji suočiti s teškim saznanjima o svojim preminulim članovima.
“Nemoguće je preraditi traumu bez rasprave i postavljanja pitanja”, poručio je Magyar.
Otvaranje arhiva bilo je jedno od važnih obećanja njegove izborne kampanje, a premijer smatra da se time ispunjava i obećanje onih koji su 1989. godine srušili komunistički režim.
Iako su različite mađarske vlade tijekom proteklih desetljeća razmatrale potpuno otvaranje arhiva, nijedna dosad nije provela takvu odluku.
Objavljena imena oko 60.000 doušnika
Na internetskoj stranici nyitottaktak.hu objavljeni su takozvani kartoni Obrazac 6, koji sadržavaju osobne podatke osoba vrbovanih za suradnju s tajnim službama.
Dokumenti uključuju pravo ime osobe, kodno ime, datum rođenja, adresu, ime majke, motiv vrbovanja te podatke o policijskom ili obavještajnom časniku koji je bio zadužen za nju.
Posebno je važno što dokumenti bilježe i okolnosti vrbovanja, odnosno je li osoba pristala na suradnju dobrovoljno ili je na to bila prisiljena ucjenama i prijetnjama.
Sljedeća faza otvaranja arhiva predviđena je za 25. veljače, kada bi javnosti trebali postati dostupni takozvani “B-dosjei”. Oni bi trebali sadržavati detaljnije informacije o procesu vrbovanja, kao i o tome kakve su informacije pojedini doušnici dostavljali tajnim službama.
Procjenjuje se da je između prosinca 1944. i veljače 1990. godine u Mađarskoj za suradnju s tajnim službama vrbovano između 150.000 i 160.000 ljudi.
Mnogi su bili ucjenjivani i prisiljavani na suradnju
Jedan od ključnih problema pri objavljivanju ovakvih dokumenata jest činjenica da nisu svi suradnici tajnih službi djelovali dobrovoljno.
Prema povijesnim podacima, pojedinim osobama prijetilo se gubitkom posla, nemogućnošću studiranja, uskraćivanjem lijekova ili objavljivanjem intimnih detalja iz privatnog života.
Zbog toga povjesničari upozoravaju da se samo na temelju pronađenog imena u dosjeu ne može automatski zaključiti kakva je bila stvarna uloga određene osobe.
Dodatni problem predstavlja činjenica da su brojni dokumenti uništeni krajem osamdesetih godina, kada je komunistička vlast gubila kontrolu. Dio arhiva također je ostao pod nadzorom postkomunističkih tajnih službi, dok su podaci iz dosjea tijekom godina povremeno procurivali u javnost i korišteni u političkim obračunima.
Povjesničar Krisztian Ungvary, koji se dugo zalagao za potpuno otvaranje arhiva, smatra da građani imaju pravo znati koje je podatke država prikupljala o njima, javlja BBC.
S druge strane, povjesničarka i europarlamentarka Zsuzsanna Borvendeg upozorava da objavljivanje imena bez potpunog uvida u okolnosti suradnje može dovesti javnost u zabludu.
A što je s Hrvatskom?
Mađarsko otvaranje arhiva ponovno aktualizira pitanje suočavanja Hrvatske s nasljeđem jugoslavenskog komunističkog sustava i djelovanjem njegovih sigurnosnih službi, ponajprije Službe državne sigurnosti, poznatije kao Udba.
Za razliku od Mađarske, Hrvatska nije provela sveobuhvatnu lustraciju niti je uspostavila jedinstven model javne objave identiteta osoba koje su surađivale s nekadašnjim tajnim službama.
Pitanje lustracije u Hrvatskoj godinama izaziva političke i društvene rasprave. Zagovornici takvog procesa smatraju da bi otvaranje arhiva omogućilo potpunije utvrđivanje povijesnih činjenica, rasvjetljavanje političkih progona i djelovanja represivnog aparata bivše države.
S druge strane, protivnici ili skeptici upozoravaju na mogućnost političkih manipulacija, nepotpunost dokumentacije i činjenicu da samo evidentiranje neke osobe u dosjeu ne dokazuje nužno njezinu dobrovoljnu suradnju.
Mađarski primjer pokazuje da je otvaranje arhiva moguće i desetljećima nakon promjene političkog sustava, ali i da takav proces zahtijeva ozbiljnu zaštitu osobnih podataka, povijesni kontekst i pažljivo tumačenje dokumenata.
Hoće li Hrvatska ikada napraviti sličan korak i omogućiti javnosti cjelovitiji uvid u dokumentaciju bivših tajnih službi, ostaje otvoreno pitanje. Gotovo četiri desetljeća nakon pada komunizma, rasprava o tome tko je surađivao s represivnim aparatom, pod kojim okolnostima i s kakvim posljedicama, i dalje nije zaključena.
A realno, s ovakvom vlasti u Hrvatskoj, teško je očekivati bilo kakvu lustraciju, s obzirom na povezanost s komunističkim jugoslavenskim režimom.
Prema istraživanjima povjesničara, kao što je Zdenko Radelić, u Hrvatskoj je tijekom razdoblja od 1942. do 1954. godine kroz OZNA-u i UDBA-u prošlo oko 7.500 pripadnika i djelatnika obavještajnog sustava, dok je sama Služba državne sigurnosti u SR Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih imala oko 300 do 850 stalnih zaposlenika.
Pojedini političari i publicisti procjenjivali su da je mreža doušnika brojila oko 30.000 suradnika.
Uz to, djelovala je i vojna, JNA obavještajna služba.
Službeni i točan jedinstveni broj doušnika Kontraobavještajne službe (KOS) JNA u Hrvatskoj ne postoji u javno dostupnim arhivima, no prema podacima iz obavještajnih i sigurnosnih evidencija te novinskim objavama, poput arhiva koje je objavio tjednik Nacional na temelju dokumentacije SIS-a i SZUP-a, u Hrvatskoj je zabilježeno 1.789 aktivnih agenata i suradnika KOS-a, dok se u pojedinim dokumentima iz razdoblja 1991.–1995. (operativna akcija Janjičar) navodilo više od 2.000 suradnika.
