Može li Andrej Plenković zaustaviti ono što dio javnosti već naziva „užasom od Maksimira”? I, još važnije – ako može, hoće li to učiniti?
Nakon što je ocjenjivački žiri odabrao pobjedničko rješenje za novi stadion na Maksimiru, otvorila su se brojna pitanja o tome što slijedi. Može li se pobjednički projekt bitno mijenjati? Može li se natječaj poništiti? I tko uopće ima ovlast donijeti takvu odluku?
Prema pravilima projektnog natječaja, odluka žirija obvezujuća je za javnog naručitelja. Nakon provedenog natječaja slijedi pregovarački postupak upravo s projektantom pobjedničkog rada, koji treba dalje razraditi odabrano rješenje.
To znači da prostora za doradu ima. Pobjednički projekt može se mijenjati i prilagođavati tijekom daljnje razrade. No postoje i granice.
Ako bi se četiri autonomne tribine, takozvane lebdeće ploče, praznine između njih i čitava temeljna arhitektonska ideja pretvorili u klasičnu, zatvorenu arenu, teško bi se više moglo govoriti samo o razradi pobjedničkog rada. U tom bi slučaju, praktično, nastao sasvim drukčiji projekt.
Može li se natječaj poništiti?
Formalna mogućnost postoji.
Pravilnik Hrvatske komore arhitekata predviđa situacije u kojima naručitelj mora poništiti natječaj. To se, među ostalim, odnosi na slučaj kada naknadno postanu poznate okolnosti zbog kojih natječaj ne bi bio ni pokrenut da su te okolnosti bile poznate ranije, zatim kada žiri utvrdi da nijedan rad ne zadovoljava uvjete natječaja, kao i kada je poništenje potrebno radi zaštite javnog interesa.
Upravo bi se na ovu posljednju mogućnost eventualno moglo pozvati ako bi naručitelj smatrao da je zaštita javnog interesa razlog za prekid postupka.
No peticija, anketa ili činjenica da se velikom dijelu javnosti određeno arhitektonsko rješenje estetski ne sviđa same po sebi nisu automatski propisani razlozi za poništenje natječaja.
Ako bi se naručitelj pozvao na zaštitu javnog interesa, takvu bi odluku morao formalno donijeti i obrazložiti.
Tko se može žaliti?
Postoji i drugi mogući put, žalba na postupak.
Sudionik natječaja koji smatra da su tijekom postupka prekršena pravila može pod određenim uvjetima pokrenuti pravnu zaštitu pred Državnom komisijom za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM).
Rok za žalbu, prema pravilima koja se primjenjuju na postupak, iznosi deset dana od objave rezultata projektnog natječaja.
Pritom pravo na žalbu nema bilo koji građanin. Mora postojati gospodarski subjekt koji je imao pravni interes za dobivanje ugovora i koji tvrdi da mu je zbog moguće povrede pravila nastala ili mogla nastati šteta.
To je važno jer nezadovoljstvo javnosti samim arhitektonskim rješenjem nije isto što i pravno osporavanje provedenog natječaja.
DKOM ne mora samo srušiti sve
Ako bi žalba bila podnesena i DKOM utvrdio nezakonitost, mogućnosti nisu ograničene samo na dvije krajnosti – potvrdu cijelog postupka ili njegovo potpuno poništenje.
Ovisno o utvrđenim okolnostima, može se poništiti odluka, cijeli postupak ili pojedina radnja zahvaćena nezakonitošću te naručitelju naložiti daljnje postupanje.
Teoretski, dakle, nije isključen ni povratak na određenu fazu postupka, primjerice na dio postupka koji je bio zahvaćen utvrđenom nepravilnošću, bez nužnog raspisivanja potpuno novog natječaja.
Hoće li do takve žalbe uopće doći – drugo je pitanje.
Što ostaje Plenkoviću?
Kako smo već objavili, ugledni hrvatski arhitekt Otto Barić, koji je i sam sudjelovao u natječaju, upozorio je da bi nepoštivanje uvjeta natječaja i eventualna neusklađenost s propozicijama mogli ozbiljno dovesti u pitanje dignitet cijelog natječaja. A to se po njemu dogodilo.
Upravo bi zato eventualne konkretne primjedbe o neusklađenosti pobjedničkog rada s uvjetima natječaja mogle imati znatno veću pravnu težinu od pukog dojma da se projekt nekome ne sviđa.
Netko od sudionika natječaja mogao bi se žaliti. Hoće li to učiniti i na čemu bi žalbu temeljio, tek treba vidjeti.
No postoji i druga mogućnost.
Ako bi se procijenilo da postoje okolnosti koje opravdavaju zaštitu javnog interesa, naručitelj ima formalni prostor za poništenje natječaja. U tom smislu, Andrej Plenković, odnosno nadležno tijelo javnog naručitelja – nije bez mogućnosti djelovanja.
Pitanje stoga više nije samo može li se natječaj za Maksimir zaustaviti.
Može. Ključno je pitanje hoće li se politički i institucionalno odlučiti na taj potez?
Ti više što je njegov odabranik za čelo HDZ-a u Zagrebu žestoko reagirao na pobjedničko rješenje “Četri laptopa ili Raspadnute kutije, kako su ga prozvali na mrežama.
Predsjednik zagrebačke organizacije stranke Ivan Matijević otvoreno je kritizirao odabrani projekt.
“Maksimir nije betonsko groblje. Maksimir je naš dom“, poručio je Matijević, kojeg je Plenković instalirao na vrh zagrebačke organizacije HDZ-a..
Kritizirao je izgled i funkcionalnost odabranog rješenja, postavljajući pitanje gdje su u projektu nogomet, akustika, povezanost tribina i zajedništvo navijača.
“Ovo što ste predstavili kao novi Maksimir nije i nikada neće biti naš dom. Dom je topao, plav i živ, a ovo je hladno, sivo betonsko groblje. Propuh za 200 milijuna eura našeg novca!“, napisao je.
Matijević smatra da novi stadion treba biti zatvoren, ispunjen navijačima i projektiran tako da omogući snažnu atmosferu tijekom utakmica.
“Zagrebu i našem Dinamu treba zatvoren stadion, pun i gromoglasan, a ne betonsko groblje na kojem će se sudac čuti glasnije od navijača“, poručio je.
Posebno je kritizirao i način na koji je projekt predstavljen, tvrdeći da nije riječ o projektu koji odgovara navijačima.
“Ovo nije projekt za navijače. Ovo je projekt za gospodu, natječaje i provizije“, napisao je Matijević.
Na kraju je poručio da neće šutjeti o projektu.
“Ako mislite da ćemo šutjeti – nećemo“, zaključio je šef zagrebačkog HDZ-a.
