Nova polemika u Vukovaru otvorila je pitanje odnosa prema srpskim civilnim žrtvama, stradalim u srbijanskoj agresiji, hrvatskim braniteljima srpske nacionalnosti te načina na koji predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj govore o ratnim stradanjima i hrvatskim institucijama.
Povod je javna izjava Dejana Drakulića, predsjednika Zajedničkog vijeća opština (ZVO) i političkog predstavnika srpske zajednice, koju je u svojoj objavi prenijela književnica i hrvatska braniteljica Tanja Belobrajdić. Drakulić je govorio o obilježavanju stradanja Srba te pritom iznio tvrdnju da se u Hrvatskoj, zbog društvenog odnosa prema pozdravu “Za dom spremni“ i povijesnim simbolima, od hrvatskih institucija ne može očekivati suosjećanje.
“Od dželata se pravda ne traži“, poručio je Drakulić, govoreći o potrebi da srpska zajednica sama čuva sjećanje na svoje stradale.
Upravo je ta formulacija izazvala najžešću reakciju Tanje Belobrajdić. Ona Drakulićevu izjavu tumači kao označavanje hrvatske države i njezinih institucija “krvnicima“, posebno problematičnim smatrajući činjenicu da Drakulić istodobno obnaša javne i političke funkcije te djeluje u institucijama financiranima iz hrvatskog proračuna.
Belobrajdić pritom posebno problematizira odnos prema žrtvama i braniteljima srpske nacionalnosti koji su tijekom Domovinskog rata stali na stranu Republike Hrvatske.
U svojoj objavi podsjeća na slučaj hrvatskog branitelja srpske nacionalnosti koji je tijekom obrane Vukovara nestao nakon što je kao teško ranjeni pacijent odveden iz vukovarske bolnice. Njegova sudbina do danas nije razriješena. Autorica smatra da takvi primjeri pokazuju koliko je složeno govoriti o stradanju isključivo kroz nacionalnu pripadnost.
Posebno ističe i činjenicu da se u vukovarskom Gradskom vijeću susreću ljudi čije su obitelji izravno stradale tijekom agresije na grad, među njima potomci ubijenih na Ovčari, bivših zatočenika srbijanskih logora te nestalih osoba.
Time se otvara šire pitanje, može li se u Vukovaru istodobno njegovati sjećanje na srpske civilne žrtve, i to one stradale u agresiji i jasno priznati činjenica da su brojni građani srpske nacionalnosti branili Hrvatsku i Vukovar?
Različita sjećanja na isti rat
Vukovar i danas ostaje prostor u kojem se susreću različita, a nerijetko i međusobno suprotstavljena sjećanja na ratne događaje. Za hrvatske branitelje i velik dio hrvatske javnosti ključni su događaji opsada i okupacija grada, zločini počinjeni nad civilima i zarobljenicima te odvođenje ranjenika i osoblja vukovarske bolnice na Ovčaru gdje su brutalno likvidirani.
Politička odgovornost za izgovoreno
Drakulićeva funkcija dodatno daje težinu njegovim riječima. Kao predsjednik ZVO-a i politički aktivan predstavnik srpske zajednice, njegove izjave nemaju samo osobni karakter, nego mogu biti shvaćene i kao dio šire političke poruke.
S druge strane, i kritika takvih izjava zahtijeva razlikovanje između konkretnih postupaka pojedinca i cijele srpske zajednice. Vukovarski Srbi nisu homogena skupina, kao što ni svi članovi jedne političke organizacije ne moraju dijeliti iste stavove.
U tom smislu, pitanje koje proizlazi iz aktualne polemike nije samo što je Drakulić rekao, nego i kakvu političku poruku takve riječi šalju Srbima u Vukovaru koji žele živjeti u gradu u kojem će njihova nacionalna pripadnost biti kompatibilna s poštovanjem hrvatske države, njezinih institucija i žrtava Domovinskog rata.
Između prava na sjećanje i odgovornosti prema činjenicama
Pravo svake zajednice da pamti svoje mrtve ne bi trebalo biti sporno. Jednako tako, komemoriranje srpskih žrtava samo po sebi ne može biti razlog za osudu cijele srpske zajednice. Ali kojih žrtava? Agresora ili žrtava agresije?
No javne osobe koje govore u ime zajednice imaju i odgovornost prema činjenicama i prema osjetljivosti sredine u kojoj djeluju. U Vukovaru ta odgovornost ima posebnu težinu zbog razmjera ratnih zločina, razaranja grada i još uvijek neriješenih sudbina brojnih nestalih.
Zato formulacije poput “od dželata se pravda ne traži“ ne mogu biti promatrane izolirano od konteksta u kojem su izrečene. One nužno otvaraju pitanje na koga se riječ “dželati“ odnosi, na koje institucije i ljude te znači li takva formulacija odbacivanje hrvatskih institucija kao legitimnog mjesta traženja pravde.
Istodobno, legitimna kritika takve izjave ne bi trebala prerasti u kolektivno pripisivanje odgovornosti svim pripadnicima srpske nacionalne manjine.
Tanja Belobrajdić:
“Ne znam ni kako bih započela ovaj post. Dakle, vukovarskim Srbima koji bi željeli normalno živjeti, doista nije lako.
Oni koji ih zastupaju u javnom prostoru su obični subverzivni paraziti koji vlastitu zajednicu vode u slijepu ulicu i sebično je izlažu stalnim podjelama.
Dok prvi čovjek vukovarskog SDSS-a Srđan Kolar pokušava sanirati štetu zbog otvorenog slavljenja agresorske vojske na društvenim mrežama, Dejan Drakulić je otišao korak dalje u nečuvenom vrijeđanju zdravog razuma i dostojanstva ovog grada.
Predsjednik ZVO-a, udruge građana koja se obilno financira iz hrvatskog državnog proračuna, izvrijeđao je vukovarske stradalnike i cijelu državu, bez trunke stida:
„Svake druge subote u septembru mesecu i na Vidovdan cela naša zajednica se priseća postradalih Srba, onih koji su ubijeni ili nestali i važno je da se svi zajedno prisećamo onih o kojima niko ne govori. U državi u kojoj pola miliona ljudi viče „Za dom spremni“ i kliče neke pozdrave iz davnih vremena ne možemo tražiti nikakvo saosećanje. Od dželata se pravda ne traži. Zato je izuzetno važno da mi vodimo računa o našoj braći, sestrama, očevima i majkama koji su ubijeni i da tu istinu prenosimo na generacije koje dolaze iza nas, na našu decu i naše unuke. Jedino će tako istina da ostane i opstane, bez obzira na okolnosti u kojima živimo i što sve više društvo i cela Evropa ide u desno, mi moramo govoriti o istini bez obzira koliko to možda opasno i nepoželjno bilo!“
Kakav heroj! Usred Vukovara, pod zaštitom hrvatske policije, nesmetano organizira politički teatar, komemorira agresorsku vojsku, a onda stvara privid da je hrabri ilegalac koji govori zabranjenu istinu, a ne dobro uhljebljeni vijećnik koji živi na hrvatskoj grbači.
I ta bi se izjava mogla analizirati rečenicu po rečenicu, no ključna je – “Od dželata se pravda ne traži.“ Dakle, još jednom – od dželata?
Drakulić je predsjednik udruge ZVO koja silne novce crpi od hrvatske države, a tu istu državu i njezine institucije usred Vukovara bestidno naziva dželatima, odnosno krvnicima.
Istovremeno, zamjenik je predsjednika SDSS-a, pa se čini kako u tom uskom krugu foteljaša nedostaje još samo to da Kolar njemu postane zamjenik u ZVO-u kako bi u potpunosti preuzeli sve pozicije u svojoj zajednici.
Drakulić je i vijećnik u Gradskom vijeću grada Vukovara, točnije rečeno – agitrop za izvanredna stanja. Čim se pojavi prilika da se nešto sabotira, on se budi, namješta svoju patničku facu i počinje recitirati unaprijed napisane katastrofične scenarije.
U Gradskom vijeću, Dejan Drakulić sjedi među vijećnicima koji su i djeca ubijenih hrvatskih branitelja ili su sami branitelji i sutra će se tamo ponovno pojaviti bez imalo stida i srama.
A tko sve sjedi oko njega u tim vijećničkim klupama?
S jedne strane mu sjedi čovjek čijeg su oca, djelatnika vukovarske ratne bolnice, gospodari života i smrti mučki ubili na Ovčari i zakopali u masovnoj grobnici. Ispred njega sjedi čovjek čiji je pokojni otac sedam mjeseci proveo u paklu srbijanskih logora, a kući se vratio s 35 kilograma manje i trajnim invaliditetom. Do jučer je ondje sjedio čovjek čijeg su oca odveli iz vukovarske bolnice kao teškog ranjenika, i do danas mu se ne zna sudbina.
I gle apsurda – taj nestali čovjek, taj teški ranjenik izvučen iz bolnice je Srbin, ali hrvatski branitelj koji je branio svoj grad od Drakulićevih “boraca”. Njega ovaj „Stanimirović s Temua“ ne komemorira. Njegovo ime ne prenosi na unuke. Za njega takav čovjek ne postoji jer se ne uklapa u agendu podjela od koje jedino taj parazit ima izravnu korist.
Ne znam ni kako bih završila ovaj post, jer ono što bih najradije napisala, nikome se ne bi svidjelo.
Nadam se da će Sokrat s groblja šajkača dobiti mjerodavan odgovor svih institucija i kolega, redom i čašću kakvu zaslužuje”.
