Marko Ljubić napravio je prilično kritičnu analizu o mogućem političkom angažmanu proslavljenog Vatrenog Igora Štimca.
Hrvatski novinar i komentator smatra da bi Igor Štimac svojim političkim angažmanom mogao privući dio birača, ali upozorava da bi okupljanje oko već poznatih političkih aktera teško donijelo stvarnu promjenu.
Mogući politički angažman bivšeg hrvatskog nogometaša Igora Štimca ponovno je otvorio pitanje budućnosti hrvatske desnice i mogućeg okupljanja različitih političkih opcija na tom spektru. Štimčevo ime, prema navodima koji se posljednjih dana pojavljuju u javnosti, spominje se u kontekstu potencijalnog šireg političkog povezivanja.
Na temu mogućeg Štimčeva ulaska u politiku oglasio se hrvatski novinar i politički komentator Marko Ljubić, koji smatra da bi takav potez zbog Štimčeve prepoznatljivosti i javnih stavova mogao izazvati velik interes dijela birača.
Ljubić Štimca opisuje kao karizmatičnu javnu osobu i nekadašnjeg proslavljenog nogometaša, ali i osobu koja je posljednjih godina prepoznatljiva po svojim nacionalno usmjerenim javnim stavovima. Upravo zbog toga, smatra Ljubić, njegovo eventualno pojavljivanje u projektu ujedinjenja desnice moglo bi probuditi nadu kod dijela birača koji godinama očekuju snažniju nacionalnu političku alternativu.
Kritika okupljanja oko Radića
Međutim, Ljubić je istodobno vrlo kritičan prema modelu ujedinjenja koji bi se temeljio na postojećim desnim političkim strukturama. Posebno se osvrće na Marija Radića, kojega navodi kao osobu oko koje se već dulje vrijeme nastoji okupiti dio desnog političkog spektra.
Prema Ljubićevoj interpretaciji financijski i medijski resursi koji stoje iza takvog projekta mogli bi omogućiti snažnu političku kampanju i ponovno aktualizirati poruku da je jedino rješenje za hrvatsku desnicu njezino objedinjavanje.
Ljubić smatra da bi takav pristup mogao imati suprotan učinak. Umjesto stvaranja nove političke snage, ponovno okupljanje već poznatih aktera, tvrdi, moglo bi dodatno udaljiti birače koji traže političku promjenu.
Posebno problematizira mogućnost da se pod parolom ujedinjenja desnice ponovno okupe političari i javne osobe koje su već godinama prisutne na hrvatskoj političkoj sceni.
Efekt bi bio metastatična nula
Ljubić svoju ocjenu iznosi vrlo oštro. Smatra da bi takvo političko okupljanje proizvelo metastatičnu nulu, odnosno projekt koji ne bi donio stvarnu promjenu, nego bi, prema njegovu mišljenju, mogao dodatno otežati stvaranje autentične političke alternative.
U tom kontekstu koristi i metaforu “opasnog otpada“, kojom opisuje dio postojećeg desnog političkog prostora za koji smatra da je potrošen i politički kompromitiran.
Njegova je teza da problem hrvatske desnice nije nedostatak pokušaja njezina ujedinjavanja, nego činjenica da se takvi pokušaji uglavnom oslanjaju na ista imena i iste političke obrasce.
Nova lica umjesto starih struktura
Ljubić zato zagovara potpuno drukčiji pristup. Umjesto okupljanja postojećih stranaka i političara, smatra da bi novu desnu političku opciju trebalo graditi oko manjeg broja karakternih i nekompromitiranih ljudi.
Poseban naglasak stavlja na mlađu generaciju i ljude koji do sada nisu bili dio etabliranih političkih struktura. Kao potencijalni izvor novih političkih lica spominje i ljude povezane s okupljanjima na zagrebačkom Hipodromu.
Prema njegovu mišljenju, upravo bi takva nova generacija mogla predstavljati temelj za stvaranje političkog projekta koji bi privukao dio razočaranih birača.
Ljubić pritom procjenjuje da na hrvatskom političkom prostoru postoji značajan broj birača koji bi mogli podržati novu nacionalno orijentiranu opciju, ali da taj potencijal dosad nije pretvoren u stabilnu i vjerodostojnu političku organizaciju.
Štimac pred političkim izazovom
U takvom kontekstu eventualni ulazak Igora Štimca u politiku mogao bi biti zanimljiv upravo zbog njegove javne prepoznatljivosti. No, prema Ljubićevoj analizi, ključno pitanje nije samo hoće li se Štimac politički angažirati, nego u kakvom bi se političkom projektu pojavio.
Ako bi postao dio već postojećeg modela okupljanja desnice, Ljubić smatra da bi njegova osobna popularnost teško mogla nadomjestiti slabosti takvog projekta. S druge strane, eventualno povezivanje s novim, nekompromitiranim ljudima i drukčijim političkim programom moglo bi, prema toj logici, otvoriti prostor za ozbiljniju političku inicijativu.
Zato Ljubić svoje viđenje zaključuje pozivom na svojevrsnu sanaciju hrvatskog političkog prostora. Umjesto još jednog pokušaja objedinjavanja postojećih aktera, smatra da je potrebno stvarati novu političku strukturu, s novim ljudima i jasnim programom.
Mogući politički angažman Igora Štimca tako bi, ako do njega dođe, mogao postati jedan od zanimljivijih događaja na hrvatskoj desnici. No ostaje otvoreno pitanje hoće li njegovo ime biti iskorišteno za još jedno okupljanje već poznatih političkih aktera ili će predstavljati dio pokušaja stvaranja potpuno nove političke opcije.
Upravo će odgovor na to pitanje, zaključuje se iz Ljubićeva komentara, biti važniji od same činjenice Štimčeva ulaska u politiku.
