Tanja Belobrajdić pokrenula je serijal posvećen braniteljima Vukovara. Umjesto vojnih karata, strategija i brojki, podsjeća na njihove živote, obitelji i posljednje dane.
Prošlo je 35 godina od početka Bitke za Vukovar, jedne od ključnih i najtragičnijih epizoda Domovinskog rata. No iza podataka o 87 dana opsade, razorenom gradu, poginulim braniteljima i civilima ostaju ljudi čija imena ne bi smjela nestati u ratnoj statistici.
Upravo zato spisateljica i sudionica Domovinskog rata Tanja Belobrajdić pokrenula je serijal Lice hrabrosti, kojim će tijekom obljetnice svakoga dana predstaviti jednog od ljudi povezanih s obranom Vukovara.
“Vukovar nisu bile zgrade. Vukovar su bili ovi ljudi“, poručila je najavljujući serijal.
Ideja je jednostavna, ali snažna: umjesto velikih vojnih analiza, čitateljima predstaviti ljude kakvi su bili prije rata – njihove obitelji, poslove, prijatelje, navike i planove – a zatim pokazati trenutak u kojem je rat prekinuo njihove živote.
Božo Bionda: Il’ pukovnik, il’ pokojnik
Prvo lice serijala je Božo Bionda, dvometraš iz Videkić Sela pokraj Slunja i pripadnik ATJ Lučko.
Prema priči koju donosi Belobrajdić, Bionda je dragovoljno otišao u Vukovar. Obitelji je, prije odlaska, rekao: „Idem. Il’ pukovnik, il’ pokojnik.“
Poginuo je 25. kolovoza 1991. u blizini raskrižja Borovske i Trpinjske ceste. Prema objavljenom svjedočenju, pogodio ga je rafal s transportera JNA. Imao je samo 21 godinu.
“Božo nije samo broj na početku turobne statistike. On je prvo lice naše slobode“, napisala je Belobrajdić.
Josip Osvald, Miroslav Fabri i Franjo Drobina
Druga objava vraća se također na 25. kolovoza 1991. i tragediju trojice muškaraca.
Josip Osvald bio je automehaničar i otac dvojice dječaka, dok je njegov brat po majci Miroslav Fabri upravo dobio sina. S njima je u Fiat 1500 prema Vukovaru krenuo i njihov prijatelj Franjo Drobina iz Iloka.
Automobil je pogođen granatom.
Josip Osvald, koji je imao 34 godine, i Franjo Drobina, 32-godišnjak, poginuli su na mjestu. Miroslav Fabri, tada 26-godišnjak, teško je stradao i istoga dana preminuo u osječkoj bolnici.
Posebno potresan dio priče odnosi se na Josipovu obitelj. Njegov sin Zlatko, tada devetogodišnjak, krenuo je s tetom prema mjestu tragedije. Njihova je obitelj ondje saznala da su svi poginuli.
Prema objavi Belobrajdić, Josipovi posmrtni ostaci ni 35 godina poslije nisu pronađeni.
Njegova majka Elizabeta umrla je ne dočekavši odgovor na pitanje gdje je njezin sin.
Vinko Budimir: Ako odem, kako ću poslije pogledati sinu u oči?
Treće lice serijala je Vinko Budimir, poznat pod nadimkom Slon.
Prije rata imao je obitelj, suprugu Ružicu, djecu, kafić u Borovu naselju i relativno stabilan život. No uključio se u obranu Vukovara i, prema svjedočenjima koja prenosi Belobrajdić, vlastitim novcem nabavljao oružje za suborce.
Na dan 26. kolovoza 1991. JNA i srpske snage probile su obrambenu liniju. U pokušaju njezina vraćanja Budimir je poginuo od pogotka tenkovske granate.
Imao je 33 godine.
Njegova supruga kasnije je govorila o prijetnjama koje je obitelj primala još prije otvorenog rata, ali i o njegovoj odlučnosti da ostane.
“Ako odem, kako ću poslije pogledati sinu u oči?“ rekao joj je, prema njezinu svjedočenju.
Željko Kucjenić – Kuca
Četvrta priča odnosi se na Željka Kucjenića – Kucu, pripadnika Jedinice policije za posebne namjene Policijske uprave Slavonski Brod.
Bio je, prema svjedočenjima koje prenosi Belobrajdić, vedar i razigran mladić iz Podvinja. Bavio se nogometom, folklorom i izviđaštvom, a kao dijete ministrirao je u crkvi.
U Vukovar je otišao kao pripadnik posebne policijske postrojbe.
Dana 26. kolovoza 1991., tijekom snažnog napada na području Trpinjske ceste, tenkovska granata pogodila je rub kuće iza koje se nalazio. Od posljedica ranjavanja preminuo je na mjestu.
Imao je 21 godinu.
Njegov prijatelj kasnije je opisao kako je upravo Kucjenićeva pogibija za njega označila trenutak kada je rat prestao biti nešto negdje tamo.
Sjećanje koje nadilazi brojke
Serijal Lice hrabrosti podsjeća na jednu važnu činjenicu, iza svake brojke iz ratnih izvještaja nalazi se konkretan čovjek.
Netko je bio nečiji sin. Netko otac. Netko brat, suprug ili prijatelj. Netko je imao posao, nogometnu momčad, obitelj, omiljenu pjesmu ili planove za budućnost.
Vukovar se može opisivati kroz vojne operacije, položaje, kilometre, broj poginulih i razmjere razaranja. Ali njegovo sjećanje može se čuvati i drugačije, kroz imena i lica ljudi koji su ondje poginuli.
Belobrajdić je upravo zato najavila da će tijekom 35. obljetnice svakoga dana predstaviti novo lice hrabrosti.
Jer ratna statistika pamti broj. Sjećanje pamti čovjeka.
