Saborski zastupnik Josip Dabro oglasio se povodom obilježavanja proboja iz Jasenovca, iznijevši niz pitanja o načinu komemoriranja i tumačenju povijesnih brojki.
U objavi pod naslovom “Proljetna suočavanja – Jasenovac”, Dabro problematizira razliku između procijenjenog broja žrtava i, kako navodi, relativno malog odaziva na komemoracijama.
Matematika nalaže čuđenje
Dabro ističe kako se godinama spominju deseci ili stotine tisuća žrtava, ali da se to, prema njegovu mišljenju, ne reflektira u broju ljudi koji sudjeluju u obilježavanju.
Postavlja pitanje zašto komemoracije u Jasenovcu, za razliku od nekih drugih stratišta, ne okupljaju veći broj potomaka žrtava.
Usporedbe s drugim komemoracijama
U svojoj objavi uspoređuje Jasenovac s događajima poput Bleiburga te obilježavanja u Vukovara i Škabrnje, gdje se redovito okuplja velik broj ljudi.
Tvrdi da takve razlike otvaraju prostor za preispitivanje odnosa prema različitim žrtvama u hrvatskom društvu.
Kritika političkog pristupa
Dabro također kritizira, kako navodi, “političko i institucionalno komemoriranje”, sugerirajući da se tema žrtava koristi u političke svrhe.
Pri tome proziva predstavnike političkih i društvenih institucija, kao i dio međunarodne zajednice, tvrdeći da se nedovoljno propituju “povijesno obranjive činjenice”.
Poziv na preispitivanje
Dabro poručuje kako smatra da bi Hrvatska trebala otvoriti širu raspravu o povijesnim narativima i komemorativnim praksama.
Ističe da je, prema njegovu stavu, potrebno “vratiti ljudsko lice” društvu kroz preispitivanje onoga što naziva mitovima i dogmama.
Rasprave o Jasenovac i dalje izazivaju snažne reakcije u javnosti, a izjave političara redovito otvaraju šira pitanja o povijesti, identitetu i načinu komemoriranja žrtava.
Dabro o Jasenovcu:
PROLJETNA SUOČAVANJA – JASENOVAC
Obična pučkoškolska matematika zna biti politički riskantna. Evo, mene zabrinjava da to nije razlog čuđenja i političkog razmišljanja u Hrvatskoj. Često se pitam je li kod nas politika toliko visoko iznad običnog života da se na nju ne primjenjuju svakodnevna pravila ponašanja i odlučivanja.
Ispada da jest.
A ne bi smjelo biti tako, ako smo vjerni pojmovima slobode i demokracije u koje se svi, neovisno jesmo li ljevičari ili desničari, antifašisti ili fašisti, ateisti ili vjernici, učeni ili neuki, zaklinjemo.
Brojke ne lažu, ako ih se koristi u laži, onda pogotovo zazivaju istinu i sumnje.
Kad država i kompletna javnost obilježava spomen na žrtve NDH režima, gdje god se to obilježava, a posebno u Jasenovcu, desetljećima gledamo iste slike.
Državni vrh, niz veleposlanika, u pravilu predstavnici srpske etničke zajednice, SPC-a, predstavnici romske zajednice, desetak ostarjelih pripadnika bivše partizanske mladeži dovučenih većinom iz Srbije i Republike Srpske u BiH, često i rođenih poslije drugog svijetskog rata i stotinjak predstavnika civilnih profesionalnih skrbnika o ljudskim pravima.
A komemorira se žrtvama u službenom rasponu između 80 do, kako Srbija i Srbi ustrajavaju, 700 tisuća pobijenih ljudi.
Upravo tu mi obična matematika nalaže čuđenje.
Ako komemoriramo tolike žrtve, ako su brojke bile stvarni ljudi, onda ti ljudi nisu bili usamljeni svemirci, valjda su imali obitelji i svoje bližnje.
Kako to da Srbi, Romi i drugi stradalnici u tolikom broju, danas izazivaju državnu, medijsku i institucionalnu sućut hrvatske države i društva, a ne izazivaju nikakav interes ni emocije svojih potomaka i današnjih generacija svojih obitelji?
Kako to da Hrvati u Bleiburgu, dok nije podvalama zabranjena masovna komemoracija, u Macelju, ili u Vukovaru i Škabrnji, dolaze pokloniti se i odati počast svojim pobijenim i stradalim precima u golemim kolonama i do 100 tisuća ljudi, a na službenim stratištima Srba, Roma i ostalih, navodno brojnijih žrtava – nigdje nikoga, samo profesionalni politički i aktivistički komemorativci?
Koja to održiva politička narav svojstvena vrijednostima hrvatskog naroda potiče sve hrvatske državne vlasti na bespogovorno prihvaćanje i organiziranje komemoracija Srbima i Romima u Jasenovcu, do kojih očito ne drže pripadnici tih etničkih zajednica u bitnom broju, a iskazivati stalne rezerve i dvojbe oko komemoracija pripadnicima hrvatskog naroda oko kojih u hrvatskom narodu nema nikakvih rezervi ni sumnji?
Ja ne vidim u toj naravi ništa održivo.
Ni legitimno.
Matematika mi ne da mira, pa zaključujem da, ili imamo s jedne strane realne i dokazane žrtve hrvatskog naroda sa sačuvanim obiteljskim i generacijskim uspomenama, a s druge strane naslijeđene neprijateljske mitove i u velikoj mjeri laži, ili su Hrvati sućutni, a Srbi i Romi recimo nisu?
U normalnim okolnostima bi stav o etnički bezdušnim i nesućutnim Srbima i Romima bio izraz rasističkog ili šovinističkog zastranjenja, pa mi nije jasno zašto predstavnici Srba, Roma, antifašisti, tolike profesionalne udruge, pa i veleposlanici stranih država, a s njima svima i naša neovisna hrvatska demokratska država iz godine u godinu upravo tome daju povoda svojim komemoracijama bez ozbiljnijeg preispitivanja realnih činjenica i povijesnih obranjivih istina o tome što se komemorira?
Jesmo li otišli toliko daleko kao društvo i država da usprkos razumu, goloj logici i zdravoj ljudskoj pameti potaknutom osnovnom matematikom, politiku oslobađamo svega ljudskog, dajući joj neodrživo mitološko značenje?
Zar su Srbi i Romi toliko bezdušni, zar SPC u Hrvatskoj toliko ne haje za pokojem duša stradalih pripadnika svoje etničke zajednice, da ni ne pokušavaju među svojim pripadnicima osvijestiti civilizacijsku i kršćansku nužnost odavanja počasti svojim precima?
Zar su Vučić, Porfirije, Dodik ili Pupovac reinkarnacije svih Srba?
Ja sam uvjeren da nije riječ o bezdušnosti Srba i Roma, već o zločestoći i bezdušnosti ovih koji službeno komemoriraju njihovo stradanje bezobrazno licitirajući ljudskom patnjom za ružne političke ciljeve.
Zato se od realnih žrtava već osamdeset godina stvara i održava mit i političko oružje.
A mit, kao mit, laž kao i sve lažno, ponovo ubija žrtve i stvara pretpostavke za nova zla.
Bilo bi krajnje vrijeme Hrvatsku započeti oslobađati mitologije i dogmatskih istina, zemlji, društvu, narodu, ljudima i konačno državi vraćati ljudsko lice.
