Policija je zabranila prosvjed protiv Borisa Dežulovića ispred njegove adrese u Splitu, na kojoj ima prijavljenu djelatnost, a organizatori najavljuju da će ga ipak održati.
U Splitu je došlo do prijepora između organizatora javnog okupljanja i PU splitsko-dalmatinske nakon što je policija zabranila prosvjed najavljen ispred adrese u Glagoljaškoj ulici 15, gdje prema navodima organizatora novinar i kolumnist Boris Dežulović ima prijavljenu djelatnost.
Prosvjed je prijavila Autohtona – Hrvatska stranka prava, čiji predsjednik Dražen Keleminec tvrdi da je okupljanje uredno prijavljeno sukladno Zakonu o javnom okupljanju te da se planira održati na javnoj površini. U priopćenju upućenom državnom vrhu i medijima, organizatori navode kako policija nema zakonsku osnovu zabraniti okupljanje te se pozivaju na ustavno pravo na javno okupljanje i slobodu govora.
Policija se, prema njihovim tvrdnjama, pozvala na odredbe Zakona o javnom okupljanju i zatražila da se skup prijavi na drugoj lokaciji. Organizatori to odbijaju, poručujući da će okupljanje održati na prijavljenoj adresi, uz početak u 11 sati, te da su spremni i na represiju.
U dopisu su se obratili i državnom vrhu, uključujući ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, glavnog ravnatelja policije Nikolu Milinu, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića te ministra branitelja Tomu Medveda, tražeći da se, kako navode, poništi nezakonita odluka policijske uprave.
U priopćenju se iznose i teške optužbe na račun Borisa Dežulovića, uključujući tvrdnje vezane uz događaje iz 1991. godine.
Organizatori su pozvali medije da u subotu 28. veljače 2026. u 10:30 sati dođu ispred ugostiteljskog objekta u Ulici Matice hrvatske 1 u Splitu, odakle planiraju krenuti prema Glagoljaškoj ulici.
Ostaje za vidjeti hoće li nadležna tijela najavljeni skup spriječiti ili će biti održan unatoč odluci policije.
U pozivu A-HSP je naveo i:
“Kada je jedne godine u Slobodnoj Dalmaciji objavljen reprint reportaže Borisa Dežulovića, koji se kao mladi novinar 1991. godine uspio probiti u Vukovar samo nekoliko dana nakon što su srpske snage zauzele grad.
Dan ranije dva sata sam pukovniku Pavloviću iz Službe za informisanje SSNO objašnjavao zašto želim vidjeti mrtvi grad. U sobici na četvrtome katu velebnog socijalističkog zamka u Ulici kneza Miloša palio sam cigaretu (“Sad će drug pukovnik, druže… kako ono rekoste, Dežulović?”). “Znate, ljudi su tamo, kako da kažem, još… nervozni, razdražljivi, sem toga, još se puca, još ima skrivenih ustaša po Vukovaru… a i svugde ima tih ekstrema, razumete, lakih na oružju. Ja ne mogu da na sebe preuzmem
odgovornost za vaš život… molim vas da me razumete!” Primjećujem da je dosta neobično da mi “moja” “oslobodilačka vojska” ne može garantirati sigurnost. “Ti si taj novinar? Ja sam Bogoljub, zovi me Boža. Ja ću da ti budem dozvola… Jebeš pukovnika, mene tamo svi znaju! Idem svaki dan u Vukovar i… možeš sa mnom, ja ću da te odvedem”
