Akademski kipar i jedan od utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Ivan Kujundžić osvrnuo se na aktualnu političku situaciju uoči nove izborne kampanje, kad god ona službeno krenula, jer čini se da neslužbeno već neko vrijeme traje, ocijenivši da se vladajuća stranka i premijer Andrej Plenković nalaze pod snažnim političkim pritiskom.
U tekstu pod naslovom “Dabrina brana političke bare – voda do grla Plenkoviću i HDZ-u”, Kujundžić upozorava na, kako navodi, fragmentiranost desnice i neizvjesnost izbornog ishoda prema D’Hondtovu modelu raspodjele mandata. Smatra da bi rascjepkanost suverenističkog spektra mogla otežati osvajanje nove parlamentarne većine.
Posebno se osvrće na odnose unutar vladajuće koalicije, spominjući HSLS i njegova čelnika Daria Hrebaka, kao i na inicijative vezane uz zakonsko reguliranje simbola totalitarnih režima 20. stoljeća. U tom kontekstu navodi i Domovinski pokret kao aktera koji zagovara zabranu isticanja simbola svih totalitarizama.
Kujundžić kritizira, kako tvrdi, dugogodišnju ideološku polarizaciju u društvu te izostanak šireg političkog konsenzusa o osudi svih totalitarnih režima. U tekstu spominje i PRH-a Zorana Milanovića te druge javne osobe s lijevog političkog spektra, zamjerajući im, prema vlastitom tumačenju, nedostatak angažmana oko tema vezanih uz poratne zločine i komunističko nasljeđe.
Autor također ističe kako bi HDZ, po njegovu mišljenju, trebao jasnije definirati stav o slobodi govora i odnosu prema simbolima totalitarizama, ocjenjujući da daljnje neodlučnosti mogu imati političku cijenu na izborima.
Tekst zaključuje porukom da je hrvatskom društvu potrebna jasnija politička artikulacija i izlazak iz, kako navodi, dugotrajne ideološke podjele.
Cijela objava:
“Dabrina brana političke bare – voda do grla Plenkoviću i HDZ-u.
Ovih dana krenula je kampanja za sljedeće parlamentarne izbore, na kojima Milanović i lijevo-marksističko-zelena šestorka prijete HDZ-u i posve atomiziranoj desnici, koja ovako fragmentirana nema sigurnost u pobjedu po D’Hondtovu modelu, niti po trenutačnoj klimi na desnici može ostvariti rezultat za novi mandat nacionalne, suverenističke vlasti.
MOST Hrvatska pod Nikolom Grmojom i Miletićem neće biti isti, no sigurno će tražiti svoju šansu. Teško je očekivati tu gozbu, kako bi zlobnici rekli — od svih zdravica jedino se napiti političke krvi HDZ-u.
Tako smo posve uhvaćeni u Dabrinu razigranu branu jedne političke baruštine, igara i igrica, isprepletenih interesa poput granja, čija je mutna voda HDZ-u, bojim se, došla do grla.
U toj Dabrinoj brani utopio se i HSLS i Dario Hrebak, koji bi prvi, kao pravi liberali, trebali biti za slobodu govora i izražavanja ili, ako već idu u zabrane, onda s knedlom u grlu podržati inicijativu zakona spletenu u Dabrinoj brani, a protiv dvostrukih konotacija totalitarizama.
HDZ-ov brod, već desetljeće nagnut nalijevo, Plenković pokušava ispraviti uz navijanje Thompsona, što neće biti dovoljno za pobjedu ukoliko ne pozove sve „disidente“ i sastavnice u HDZ-u i na suverenističkoj strani.
Jer ako mu Dabro bude šansa, a Kovač i ini ostanu nepoželjni disidenti izvan HDZ-a, lako se može dogoditi da izostavljeni pristanu uz Jonjić biti „kovači“ vlastite sreće na budućim izborima.
Bit će veselo, i uz pjesme budnice, od sunčanog istoka do crnog zapada.
U načelu, kao demokratsko društvo, trebali bismo biti protiv svih zabrana koje ne remete javni moral, red i mir, a poglavito protiv zabrana pjevanja, jer tko pjeva, zlo ne misli. No čini mi se kako su mainstream mediji srcem i dušom branili jednog oca, ono Porfirijevo početničko pjevanje četničkih budnica i elegija — i nikom ništa, po narodnoj: „Reve magare u brdu“ ili „Ujeo vuk magare“.
Pa zašto drugi, pa i Dabro, nemaju isti tretman kad pjevaju ili se vesele u svom dvoru i šoru? Dok god se time ne uznemirava javni prostor ili ga se ne narušava glazbenim decibelima, čime se ne remeti javni red i mir, nitko se ne bi trebao osjećati ugroženim i povrijeđenim, a ponajmanje „njegovatelji“ komunističkog totalitarizma, pioniri pjesama „Ljubičice bijele“.
Oni koji nisu spremni na najmanji iskorak prihvaćanja — ne pomirbe, već gole istine — pokazali su to i na nedavnoj promociji knjige Skrivena grobišta Hrvata u Sloveniji, na kojoj se nisu pojavili ni Milanović, ni Kekini, ni Puhovski — zapravo nitko s ideološkog dijela ljevice. Time bi barem na trenutak uprisutnili osjećaj i razumijevanje jednoga skrivanog zločina nad Hrvatima te prestali odbijati suočavanje s golim činjenicama povijesne istine o jednoj mračnoj ideologiji koju tako zdušno brane, čime zapravo njeguju „baštinu“ zlosmišljenog poslijeratnog partizansko-komunističkog zločina.
Nažalost, ovu temu nismo apsolvirali devedesetih godina niti smo je, kao demokratsko društvo, osvijestili. Naprotiv, ostao je procijep polarizacije s jednim pravom na istinu — i to onih koji su zakupili medijski prostor, a zapravo su barem lustracijom trebali biti procesuirani, bez prava na prodike i medijske, društvene moralke o slavnom Titovu jugoslavenskom i komunističkom totalitarizmu.
Tako sada, kao društvo, proživljavamo pravi oksimoron moralnih prodika i inverzija starih, ocvalih „kilera“, raznih Pupovaca i Puhovskih, koji svakodnevno u „našim“ prodanim medijima dijele moralne lekcije i udaraju pravorijeke svakoj istini, poučavajući nas o nevidljivoj radikalizaciji koju, nota bene, sami stvaraju.
Te političke moralke traju neprekidno više od pola stoljeća – od rankovićevskog jasenovačkog mita o 700.000 srpskih žrtava i time nametanja krivnje i kompleksa hrvatskom narodu. Čine to kad god im zatreba u ostvarenju svojih ciljeva i projekata posve subverzivne naravi i karaktera.
Dabrine budnice u isprepletenoj brani naše političke baruštine voda su do grla svima.
Slamku spasa HSLS i Hrebak traže u kolosalnim najavama izlaska iz koalicije, koje Plenković, kao da će opaliti šamar, rješava migom prstiju kroz prosijedu frizuru.
Domovinskom pokretu je jedini spas prijedlog zakona o potrebi zabrane svih simbola i isticanja „vrijednosti“ sva tri totalitarizma 20. stoljeća, koji bi svaki hadezeovac od načela odmah podržao kao razuman prijedlog — ako Plenković opet ne posegne za frizurom.
No svako daljnje poigravanje i migovi oko ovih tema mogli bi potpisati presudu poraza desnice i HDZ-a, pogubljenog između pijeteta prema žrtvama komunizma i percepcije „njegovanja“ simpatija prema izvršiteljima poslijeratnih zločina, umotanih u celofan antifašističke „baštine“ dvostrukih konotacija.
HDZ i Plenković imaju priliku, nakon što se brod HDZ-a nasukao nalijevo u prošlim mandatima, učiniti iskorak zakonom o slobodi govora i izražavanja ili zabranom „divljenja“ bilo kojem totalitarizmu 20. stoljeća.
No očito dijelu struktura vlasti i onih pri vlasti, umjesto Hrvatske kao uređene države i društva, više odgovara kaos i neprestano izmišljanje „kokala“ i lovokradica, koji se očito dobro snalaze u Dabrinoj brani hrvatske političke baruštine.
Nadam se — ne još zadugo, ako Bog da”.
