Poznati novinar i publicist Gordan Malić na društvenim je mrežama izazvao veliku raspravu objavom u kojoj problematizira različite kriterije prema kojima se u postjugoslavenskom prostoru vrednuju javne osobe koje su početkom devedesetih napustile svoje gradove.
U središtu njegova komentara nalazi se usporedba između Nenada Jankovića – Neleta Karajlića, jednog od osnivača Zabranjenog pušenja, i glumice Mire Furlan, ali i Rade Šerbedžije. Malić postavlja pitanje zašto je Karajlić u Sarajevu i dijelu regionalne javnosti obilježen kao pobjegulja i izdajnik, dok su Furlan i Šerbedžija u dominantnom diskursu često prikazani kao moralne i umjetničke ikone.
Malić podsjeća da je Karajlić Sarajevo napustio 1992. godine, neposredno prije početka rata, te da je karijeru nastavio u Beogradu, gdje je surađivao s redateljem Emirom Kusturicom. Iako su, kako navodi, javno zagovarali mir i sudjelovali u humanitarnim akcijama, nikada nisu jasno i nedvosmisleno osudili ulogu Srbije i tadašnjeg režima Slobodana Miloševića u opsadi Sarajeva. Upravo to, prema Maliću, predstavlja ključni razlog zbog kojeg je Karajlić u vlastitom gradu doživljen kao otpadnik.
S druge strane, Sejo Sexon, drugi frontmen Zabranjenog pušenja, ostao je u Sarajevu tijekom većeg dijela rata te je grad napustio tek 1994. godine. Taj staž pod opsadom, kako ga Malić naziva, presudio je u percepciji javnosti i učinio Sexona dokazanim domoljubom.
Autor zatim povlači paralelu s Mirom Furlan i Radom Šerbedžijom, koji su početkom rata napustili Zagreb, ali su u regionalnoj kulturnoj javnosti često predstavljani kao žrtve nacionalizma i simboli otpora. Malić smatra da se u njihovim slučajevima primjenjuju bitno blaži kriteriji te da se odgovornost za raskid s tadašnjom sredinom gotovo u potpunosti prebacuje na grad i društvo iz kojih su otišli.
“Ako su kriteriji ostanka, javnog stava i odnosa prema ratu presudni u slučaju Neleta Karajlića, zašto oni ne vrijede i za druge javne osobe?” pita se Malić, zaključujući da je riječ o selektivnoj memoriji i dvostrukim standardima postjugoslavenskog kulturnog prostora.
Cijela objava:
“ZAŠTO JE NELE KARAJLIĆ POBJEGULJA, A MIRA FURLAN HEROINA?
Kažu kroničari YU mitologije da ni jedan jugoslavenski razvod nije tako odjeknuo kao razlaz Neleta i Seje. Ni svađa Bate Živojinovića i Borisa Dvornika, Bregovića i Bebeka, ili Džonija Štulića sa Zagrebom. Ništa od toga nije usporedivo sa formiranjem dva Zabranjena pušenja jer to je i gore od raspada. Sarajevo je u očima postjugoslavena stvarni glavni grad Jugoslavije i realno žrtva prijepora između Beograda i Zagreba. Zato ostavlja gorak dojam pomisao da je tako bilo oduvijek u Sarajevu – dva Pušenja, jedno za čaršiju, a drugo za palanku.
Iako su oba i dalje navodno Jugoslavenska, a to uglavnom potvrđuju i dva zavađena lidera/autora, Sejo Sexon alias Davor Sučić koji danas živi u Zagrebu “ali često navraća u Sarajevo” i Nenad Janković koji živi u Beogradu a u Sarajevo je poslije rata došao jednom, u pratnji policije. Zašto policije?
Nele je u Sarajevu postao neomiljen. Otpadnik . Napustio je grad 1992. uoči početka rata i odabrao Beograd kao mjesto daljnjeg angažmana. Na početku je radio glazbu za projekte sarajevskog redatelja Emira Kusturice, koji je u Srbiju preselio krajem 80ih. Imali su zajednički rock bend, na koncertima pozivali na mir i slali humanitarnu pomoć u BIH. Ipak, ni jednom rječju do danas nisu nedvosmisleno osudili ulogu Srbije i Slobodana Miloševića u opsadi Sarajeva, u rušenju grada i ubijanju sarajevskih civila. Nego, sve nešto relativizirajuće, u Srbiji bi rekli “okruglo pa na ćoše”…
I ta ih je pozicija Sarajlija u Beogradu koji jesu “za mir” ali ne znaju niti ih zanima tko je rat počeo, ni zašto je rat počeo, ni tko ruši Sarajevo i kakva je u tome uloga Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, dovela na crnu listu “izdajica” i “pobjegulja” u vlastitom gradu. Kada je započeo službeni pa i sudski razlaz dva frontmena nekadašnjeg Zabranjenog pušenja, sarajlije i Sarajlije su ostale uz Seju jer je dokazani domoljub. Grad je napustio tek 1994. prije službenog kraja rata, ali je imao dovoljno “staža” pod opsadom. Zanima me samo jedno, zašto ti kriteriji u očima naših Yu mitologa i mitomana ne vrijede za Miru Furlan ili Radu Šerbedžiju? Nego baš suprotno. Mira i Rade su heroji, a Zagreb iz kojeg su pobjegli ih je izdao i “pokazao svoje pravo lice”. Ma nemoj”.
