Novinar Gordan Malić osvrnuo se na veliki požar koji je u ponedjeljak navečer progutao dio Vjesnikova nebodera, ostavljajući za sobom oštećenu konstrukciju i veliku materijalnu štetu.
U svom prepoznatljivom, britkom stilu opisao je zgradu u kojoj je godinama radila tzv. hrvatska novinarska elita, i koja je, prema njegovim riječima, bila sve samo ne primjer sigurne i funkcionalne arhitekture.
Malić Vjesnikov neboder naziva olupinom bez zraka, biserom socijalističke arhitekture, mjestom koje je istodobno stvaralo karijere i predstavljalo trajnu opasnost za sve koji su u njemu boravili. Opisuje ga kao uski, tijesni prostor niskih stropova, zgradu bez protupožarnih stepenica, pa čak i objekt za koji se pričalo da nikada nije imao uporabnu dozvolu.
“Svi smo mogli izgorjeti zajedno sa smrdljivim tepisonima”, kaže.
Navodi i apsurde svakodnevice u nekadašnjem medijskom centru države – prozori koji se ne otvaraju, neprirodno svjetlo koje izaziva migrene, te hodnike ispunjene šuštanjem urednika. Izvana boje lišća, iznutra šuštava od siktanja.
U kronici novinarske boemije spominje i birtije oko zgrade, mjesta na kojima su u paru sjedili novinari i informatori, ponekad bi informator pobjegao kao golub.
Dvadeset godina tišine. Sinoć izgorjela — jutros liči na opušak
Malić zaključuje da je nakon sloma medijskog sustava i gašenja nekadašnje moći Vjesnika, neboder postao samo monumentalna tišina u betonu.
Sinoć je izgorjela i jutros sliči na opušak, kaže.
Dodaje kako pritom nema osobitih emocija, tek ironičnu primjedbu da očekuje da će Jergović dati sve od sebe, aludirajući na književno-novinarske refleksije koje tradicionalno prate simbolična mjesta socijalističke hrvatske kulture.
Cijela objava:
“Olupina bez zraka, biser socijalističke arhitekture. Uska i tijesna, niskih stropova, po kojoj se kretalo liftom uzlazno i silazno kao u karijeri novinara, bez protupožarnih stepenica a pričalo se i bez uporabne dozvole.
Svi smo mogli izgorjeti zajedno sa smrdljivim tepisonima. Zgrada bez izlaza, s prljavim prozorima visoko u zraku koji se nisu mogli otvoriti.
Neprirodnog svjetla od kojeg su ljudi dobivali migrene, izvana boje lišća, iznutra šuštava od siktanja urednika, iznad nje oblaci.
Okolo su birtije gdje u paru sjede novinari i informatori, ponekad informator pobjegne kao golub…
A onda dvadeset godina golema tišina. Sinoć je izgorjela i jutros liči na opušak.
Nemam drugih osjećaja, očekujem da će Jergović dati sve od sebe…”
