Damir Markuš, pripadnik HOS-a i branitelj Vukovara, prisjetio se događaja iz noći 16. na 17. studenoga 1991., kada je skupina od 38 branitelja krenula u proboj iz opkoljenog grada prema Vinkovcima. Markuš ističe da je od 44 pripadnika HOS-a koji su branili Sajmište toga dana na liniji ostalo samo osam njih, od kojih su tek dvojica bila neranjena.
Prema njegovom svjedočenju, ostali su branitelji ili bili teško ranjeni i evakuirani ranijim konvojima, ili su poginuli, ili su ranjeni ostali u vukovarskoj bolnici. Dio branitelja koji je nakon njih pokušao probiti se iz grada, navodi Markuš, nije uspio.
Opisao je i trenutak u kojem je skupina snimljena na fotografiji nastaloj neposredno prije proboja te dodao da se već tada na njihovim licima vidjelo kako je obrana Vukovara došla do krajnje točke iscrpljenosti. Nedostajalo je i ljudi i protuoklopnih sredstava, a svakog dana broj branitelja se smanjivao.
Markuš navodi da je skupinu vodio Jakob Crnomarić te da je put kroz neprijateljske položaje bio neizvjestan, ali da su, unatoč minskim poljima i zasjedama, uspjeli stići do Vinkovaca. Posebno je istaknuo težak osjećaj zbog ranjenika koji su ostali u bolnici, svjestan da su zbog ratnih okolnosti bili izloženi opasnosti od odmazde.
U opisivanju proboja Markuš spominje i priču o visokom kukuruzu i vjetru koji je, kako tvrdi, pomogao da se skupina neprimijećeno kreće. Prisjetio se i trenutka kada su on i suborac Igor Široki, iscrpljeni i ranjeni, nakratko zaspali u kukuruzu, a život im je, kaže, spasio suborac Siniša Mataija Rambo, koji se vratio po njih.
Markuš poručuje da danas svaki dan slavi život te naglašava važnost čuvanja uspomene na poginule suborce. “Slavim i pričam o njima, onima koji su dali najviše – svoj život. I kad zadnji od nas ode, molim vas, nastavite s pisanjem. Neka žive vječno, heroji Vukovara,” poručio je.
Markuševa priča:
“16.11 na 17.11.1991 krenula je skupina nas od 38 u proboj, prema Vinkovcima. Od 44 hosovaca sa Sajmišta, taj dan na liniji nas je bilo 8. Od tih 8 samo dvojica nisu ranjavani. Ostali, ili izašli u prvom konvoju teških ranjenika, ili poginuli, ili ranjeni ostali u Vukovarskoj bolnici. Dio je iza nas pokušao proboj, nažalost, nisu uspjeli.
Na ovoj slici se već vidi po nama, na licu, da je jasno da Vukovar više ne možemo braniti. Ostali smo bez protuoklopnih sredstava, a i ljudi. Svaki dan nas sve manje. Što poginuli, što ranjeni, što ”nestali”. Ja sam prvi s lijeva, do mene čuči Vlado Karešin pa Viktorin Jurić Paša (njegov fotoaparat) i Igor Široki, također snajperist.
Krenuli smo. Vodio nas je Jakob Crnomarić. Ni dan danas mi baš nije jasno kuda i kako, zahvaljujem se Bogu, ali uspjeli smo doći do slobode, Vinkovaca. Pri odlasku, najgora je misao bila kako iza nas ostaju ranjenici u bolnici, koji ne mogu u proboj. Što će biti s njima? Teško je bilo očekivati ženevsku konvenciju, jer, svaki dan su imali mrtve na sve strane. Slijedila je osveta, na nemoćnima.
Kažu svi kako kukuruz nikad nije bio tako visok. To i vjetrić koji je njihao kukuruz i time stvarao šumenje, pa nas zasjede nisu čule, a ni opazile. A minska polja? Ipak, rekao bi ja da je tu dragi Bog imao prste. U jednom trenutku, već blizu slobode, onda nismo znali, stali smo u kukuruzu kako bi se odlučilo kuda dalje.
Igor Široki i ja, sjeli smo na zemlju, leđima jedan na drugoga. Izranjavani, gladni, žedni, izmoreni. Ekipa je krenula, mi ostali, zaspali smo.
Rambo je shvatio nakon ne znam koliko vremena da nas nema. Vratio se kroz kukuruz i probudio nas. Ja sam desnu čizmu skinuo, jer me boljela rana od metka. Spasio nam je život. Siniša Mataija Rambo. Zato, danas, i svaki dan slavim život. Slavim i pričam o njima, onima koji su dali najviše, svoj život…
I kad zadnji od nas ode, molim vas, nastavite s pisanjem.
Neka žive vječno, heroji Vukovara”
