Povjesničarka Vlatka Vukelić progovorija je javno o optužbama za revizionizam i dvostrukim standardima u Hrvatskoj. Optužba za revizionizam bila je medijski konstrukt, a komunističko nasljeđe ostaje nedovoljno obrađeno, tvrdi, uz ostalo, Vlatka Vukelić.
Povjesničarka i izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić gostovala je u podcastu Hrvatska uživo, gdje je komentirala medijske napade koji su, prema njezinim riječima, spriječili njezin izbor za dekanicu Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.
Vukelić je istaknula da nikada formalno nije dobila objašnjenje zašto njezina točka o potvrdi dekanice nije stavljena na sjednicu Senata.
“Nikada, nigdje, niti jednim dokumentom to nije formalizirano. Ovo je, dakle, neki narativ koji se pojavio u medijskom prostoru”, kazala je. Dodala je da je Nacional tada vodio agresivnu kampanju protiv nje, iznoseći, kako tvrdi, neistine te da su napadi bili motivirani sukobima unutar fakulteta.
Povjesničarka je također govorila o tzv. Antifa Borongaj kampanji, koja je, prema njezinim riječima, koristila manipulirane fotografije i pamflete kako bi je diskreditirala pred članovima Senata.
“To je bilo sigurnosno pitanje. Očekivala sam da će rektor prijaviti policiji, ali to se nije dogodilo”, rekla je Vukelić.
Na pitanje o dvostrukim standardima u javnoj raspravi o prošlosti, Vukelić je istaknula da je Hrvatska u većoj mjeri suočila s nasljeđem razdoblja NDH, dok se komunističko razdoblje sustavno ignorira.
“Imamo razdoblje koje je trajalo deset puta dulje, a s njim se nikako ne možemo razračunati. Dovoljno je pogledati koliko je znanstvenih radova napisano, a koliko je tih epizoda valorizirano u javnom prostoru”, istaknula je.
Vukelić je kritizirala i međunarodne okolnosti koje su utjecale na komemoracije u Bleiburgu, tvrdeći da su hrvatski znanstvenici uvelike doprinijeli njihovom onemogućavanju u Austriji.
Također je ocijenila kako su određeni medijski narativi o tzv Ustaškom dječjem logoru u Sisku, prema njezinim riječima, izmišljeni i korišteni kao instrument detuđmanizacije.
Pogledajte podcast:
Objasnila je kako postoje određene skupine i istraživači koji su fokusirani na pojedine povijesne teme, među kojima je i tema dječjeg prihvatilišta u Sisku. Ta tema je značajna zato što, ako se promatra u kontekstu logorskog sustava, često se koristi kao argument za tvrdnju o genocidu nad Srbima u NDH.
Kroz rasprave u međunarodnim institucijama, osobito unutar IHRA-e, srpski su predstavnici pokušavali dokazati da je, osim genocida nad Židovima, počinjen i genocid nad Srbima. Međutim, u istraživanjima iz ožujka ove godine zaključeno je da se ne može eksplicitno utvrditi da je nad Srbima u NDH počinjen genocid. U tom kontekstu treba promatrati i pojačani interes za dječje prihvatilište u Sisku.
“Riječ je o najosjetljivijoj društvenoj skupini, djeci, i to je tema koja uvijek izaziva veliku empatiju javnosti. Ta je grupacija afirmirala temu dječjeg prihvatilišta pred Domovinski rat. U trenutku kada se već osjećala agresivna politika iz Srbije, ponovno je otvorena ta priča, iako je ranije u javnosti bila prikazivana kao humanitarna akcija.
Dijana Budisavljević tada u javnom narativu gotovo da nije postojala. U to su vrijeme mediji, poput časopisa Arena, organizirali susrete ljudi koji su kao djeca prošli kroz prihvatilište u Sisku i njihovih hranitelja koji su ih tada primili. Taj je narativ odgovarao službenoj politici bratstva i jedinstva”, objasnila je.
“Narativ se mijenja onog trenutka kada se mijenja i politička klima u Jugoslaviji, što dovodi do njezina raspada i agresivne politike prema Hrvatskoj. U tom se kontekstu pojavljuju pokušaji da se dokaže da je prihvatilište u Sisku bilo jedini koncentracijski logor za djecu unutar sila Osovine. Time se Sisak pokušava prikazati kao mjesto koje je ‘zaslužilo’ ono što mu se dogodilo u Domovinskom ratu, što je potpuno pogrešan i opasan narativ.
Tema se ponovno aktualizira u razdoblju detuđmanizacije. Do tada nije bila osobito isticana, no u tom se vremenu, kad jača fokus na povijesni revizionizam, ponovno otvara. Posebno se to vidi oko 2015. godine, u kontekstu predsjedničkih izbora i izbora za Sabor. Tada dolazi do radikalizacije, osobito u vezi sa Siskom, a u medijima, posebice u Novostima SNV-a, počinju se pojavljivati interpretacije prema kojima je u dječjem prihvatilištu ubijeno 12.000 djece, pa čak i tvrdnje da su ih ubijale časne sestre”, kaže Vukelić.
Takvi napadi nisu bili usmjereni samo protiv mjesta pamćenja, nego i protiv Katoličke crkve. Međutim, istraživači koji su stvarali te konstrukte svjesno su pobrkali lokacije, toponime i institucije koje su u Sisku tada postojale.
Proces je zapravo izgledao ovako: djeca roditelja koji su poslani na prisilni rad u Njemačku bila su odvojena od roditelja jer su djeca smatrana teretom, dok su radnici bili potrebni. Djeca su potom slana u Jastrebarsko i Sisak. Prvi smještaj u Sisku organiziralo je Ministarstvo udružbe, a ne Ustaška nadzorna služba ili bilo koja vojna ili policijska struktura. Civilne su vlasti osigurale prostor, a odobrenje za smještaj dao je Kamilo Bresler, koji je u suradnji s Dijanom Budisavljević doveo prvu skupinu djece u Sisak.
Iz narativa onih koji pokušavaju prikazati Sisak kao koncentracijski logor proizlazi apsurdna tvrdnja da je Dijana Budisavljević djecu dovodila iz logora u Mlakama u logor u Sisku – što nema nikakvog smisla. Nije riječ o logoru, nego o sklopu zgrada koje su bile pretvorene u instituciju nazvanu Prihvatilište u Sisku.
Prihvatilište je bilo raspoređeno na nekoliko lokacija u središtu grada. U zgradi samostana, uz dozvolu časnih sestara, bila su smještena najmanja djeca. Drugi objekt, Sokolana, koristio se nakon što je uočen porast smrtnosti zbog bolesti i pothranjenosti. Kasnije je za smještaj iskorišten i objekt u Novom Sisku, tzv. škola, te Rajsovo skladište preko puta samostana.
U prva tri tjedna mortalitet je rastao, no nakon što su uočeni problemi, stopa smrtnosti se smanjila. Zabilježeno je da je umrlo između 1.152 i 1.154 djece, ovisno o interpretaciji i mogućem ponavljanju imena na popisu, ali djeca nisu bila namjerno ubijana.
Treba naglasiti da nijedan sustav, ni tada ni danas, ne bi mogao u kratkom vremenu, u dva ili tri tjedna, prihvatiti 4.200 bolesne i pothranjene djece. U Sisku ih je dočekalo pet liječnika i pomoćno osoblje. Nisu imali kapacitete, ali su činili ono što su mogli. Vrlo brzo pristupilo se kolonizaciji, odnosno današnjim rječnikom, udomljavanju djece.
Postojala je precizna evidencija, a udomitelji su primali državnu naknadu. Oni su se obvezivali da će djeci omogućiti školovanje, vjerske slobode i zaštitu od iskorištavanja. Na taj je način velik broj djece udomljen u Sisku i okolici, a mnogi su vraćeni roditeljima već tijekom rata. Neki su roditelji čak molili da djeca ostanu kod udomitelja jer nisu imali kamo otići.
Temeljna pogreška dijela indoktriniranih istraživača je u tome što miješaju lokalitete. U Sisku je, osim prihvatilišta, postojao i tranzitni logor – logor 1 i logor 2, tzv. logor na Pecari i logor na Staklani – kroz koje su prolazili roditelji kozaračke djece prije slanja na prisilni rad u Njemačku. Djeca nisu bila dio tog sustava.
Također, dokumenti koji spominju Sisak, logor Caprag, odnose se na treći sustav logora povezan s prisilnim iseljavanjem srpskog stanovništva u sklopu dogovora između Nedićeve Srbije, NDH i Njemačke. Tim su putem Srbi iz NDH seljeni u Srbiju, a Slovenci koje su Nijemci smatrali nelojalnima preseljavani su u Hrvatsku. Taj logor bio je tranzitnog tipa, a ne sustav zatočenja.
Dakle, govorimo o trima različitim sustavima koji se često namjerno poistovjećuju – i nijedan od njih nema veze s onim što se u javnosti naziva ‘dječjim logorom u Sisku’.”, objasnila je povjesničarka.
Povjesničarka Vlatka Vukelić: Ovi ljudi me organizirano napadaju. Znam i zašto…
