Ukrajinske snage otkrile su da su njezine granate iznenada počele promašivati mete
Većina pozornosti, kada je u pitanju ono što Ukrajina treba u dugotrajnoj borbi da oslobodi svoj teritorij od okupatorskih ruskih snaga, usmjerena je na vojnu opremu – tenkove, borbene zrakoplove, rakete, sustave protuzračne obrane, topničke sustave i goleme količine streljiva. No, ukrajinska slabost o kojoj se manje govori sastoji se u elektroničkom ratovanju (EW), što je problem za koji su zapadni saveznici Kijeva do sada pokazali malo interesa da ga riješe.
Rusija je, kako kaže Seth Jones iz think tanka Centar za strateške i međunarodne studije iz Washingtona, dugo godina držala snažan fokus na svojem vojno-industrijskom kompleksu za proizvodnju i razvoju impresivnog raspona EW sposobnosti kao protuteže NATO-ovim visoko umreženim sustavima. No, Ukrajina je, prema riječima vrhovnog zapovjednika vojnih snaga, generala Valerija Zalužnog, na početku rata raspolagala uglavnom sa sustavima EW-a iz sovjetskog doba.
U početku je ta razlika imala samo ograničeni utjecaj, ali kako su se s vremenom formirale relativno statične linije razdvajanja, Rusija je uspjela rasporediti svoje goleme EW resurse tamo gdje mogu postići najbolji učinak. Tako su ukrajinske snage u ožujku otkrile da su njezine granate Excalibur, navođene GPS-om, iznenada počele promašivati mete – i to zahvaljujući ruskom ometanju. Nešto slično počelo se događati s JDAM-ER navođenim projektilima koje su SAD isporučile ukrajinskim zračnim snagama, dok su ukrajinski navođeni GMLRS projektili dugog dometa koji se ispaljuju iz sustava HIMARS također počeli promašivati svoje ciljeve. Na nekim bojištima sada većina GMLRS projektila ‘zaluta‘, kako piše The Economist.
Kijev razvija vlastite sustave
Još više zabrinjava sve veća sposobnost ruskog EW-a da ometa brojne jeftine bespilotne letjelice (UAV) koje Ukrajina koristi za sve namjene – od izviđanja bojnog polja i komunikacije do udara u mete kao što su tenkovi ili zapovjedne točke.
Ukrajina je obučila vojsku od oko 10.000 pilota bespilotnih letjelica koji su stalno uključeni u ‘igru mačke i miša‘ sa sve vještijim ruskim EW operaterima. Omiljene ukrajinske bespilotne letjelice su jeftine, ne koštaju mnogo više od 1000 dolara po komadu, a Ukrajina ih izrađuje u golemim količinama. No, gubici zbog ruskog EW-a, koji ili kvare njihove sustave za navođenje ili ometaju radio-kontrolne veze s njihovim operaterima, povremeno su iznosili više od 2000 komada tjedno. Onesposobljeni dronovi lete besciljno dok im se baterije ne istroše i padnu na tlo.
Ni njihovo elektronsko ojačavanje protiv ometanja ni umetanje umjetne inteligencije kako bi letjeli bez žive veze s ljudskim operaterom još nisu izvedive opcije, barem za mini-dronove. Kvantiteta još uvijek nadmašuje kvalitetu, ali Rusija bi i tu mogla biti u prednosti. Naime, nebo nad bojnim poljem u Ukrajini sada je prepuno ruskih dronova – ukrajinski vojnici procjenjuju da Rusi oko Bahmuta raspoređuju dvostruko više jurišnih bespilotnih letjelica od onog što su u mogućnosti.
Rastući ruski uspjeh u ratu bespilotnih letjelica djelomično se objašnjava gustoćom EW sustava koje su u mogućnosti rasporediti, upravo zahvaljujući godinama ulaganja. U izvješću koje su u svibnju objavili Jack Watling i Nick Reynolds iz londonskog think tanka RUSI, procjenjuje se da Rusi postavljaju jedan veliki EW sustav svakih 10 km duž linije bojišnice. Oni smatraju da se među mnogim ruskim EW sustavima, mobilni Shipovnic-Aero, koji se montira na kamion, pokazao posebno kobnim za ukrajinske dronove. Taj sustav ima domet od 10 km i može preuzeti kontrolu nad letjelicom uz utvrđivanje koordinata lokacije s koje se njome upravlja s preciznošću od jednog metra, što je podatak koji prosljeđuje izravno topničkoj bateriji.
Polazeći od puno niže razine tehničkih i operativnih mogućnosti i vještina, Kijev se trudi razviti domaće EW sposobnosti koje bi se mogle nositi s ruskim sposobnostima, a određeni je napredak postignut. Naime, u tijeku je implementacija nacionalnog sustava Pokrova, koji može ometati satelitske navigacijske sustave, kao što je ruski GLONASS, te ih ‘obmanuti‘ zamjenom pravih signala lažnim, zbog čega navođeni projektil ‘misli‘ da je tamo gdje zapravo nije.
Zapadnih saveznika nigdje
Pokrova bi trebao biti vrlo učinkovit protiv ruskih dronova Shahed-136 iranskog dizajna, ali manje protiv krstarećih projektila koji se više oslanjaju na navigacijske sustave koji tijekom leta radarska mjerenja tla ispod sebe uspoređuju sa zbirkom pohranjenih karti terena, umjesto da ih se cijelim putem navodi. Uz Pokrovu, tzv. Frankenstein sustavi, umreženi zahvaljujući tipično ukrajinskom domišljatosti kombiniranja sovjetskih sustava s modernom tehnologijom, također se pojavljuju na terenu.
No, ono što nedostaje je znatno veća pomoć zapadnih saveznika Ukrajine kada je u pitanju njezino nadmetanje u elektroničkom ratu s Rusijom. Seth Jones kaže da se, što se SAD-a tiče, to vjerojatno neće promijeniti – EW spada u kategoriju tehnologije ograničenog prijenosa putem režima kontrole izvoza, koji strogo nadzire State Department.
Nico Lange, stručnjak za Ukrajinu, jednako je pesimističan. Naime, u prvom redu, on sumnja da sposobnosti NATO-a možda i nisu tako dobre kao ruske. A što je još gore, kada je riječ o najnovijim sustavima, on smatra da je tu prisutna određena nevoljkost, posebno od strane Amerikanaca, da Rusiji otkriju čime raspolažu jer bi oni korisne informacije, primjerice o frekvencijama i korištenim tehnikama preskakanja kanala, vjerojatno prenijeli Kinezima.
Ono gdje bi Zapad mogao izravno pomoći, kaže Lange, jest da koriste svoje dugometne bespilotne letjelice za sustavnije prikupljanje podataka o ruskim tehnikama ometanja i obmane te suradnja s Ukrajincima na razvoju protumjera protiv toga. U suprotnom, čini se da je Ukrajini suđeno da se mora suočiti s tim hitnim EW izazovom uglavnom sama, piše Jutarnji.hr.
