Iz okolice Velike Kladuše ovih dana stiže nevjerojatna priča o mladiću koji je cestu prema granici s Hrvatskom odlučio popraviti sam, i to nakon višegodišnjeg ignoriranja nadležnih. Reporterka Nove TV Dina Ćevid zaputila se tamo da provjeri priču iz prve ruke, i uvjerila se da je pozadina cijele priče puno tužnija.
Šesteročlana obitelj iz Johovice, malog mjesta u Bosni i Hercegovini, za život se snalaze kako zna i umije.
“Držimo nešto malo ovaca i kokoši, bavili smo se i poljoprivredom, ali nam je nevrijeme uništilo plastenik i nismo financijski bili u mogućnosti podići se”, ispričala je majka Jasmina Džananović iz Johovica.
Tim su plastenikom, kaže, odškolovali i othranili djecu. Ipak, bez ikakvih primanja – djeca su bila prisiljena napustiti srednju školu i odrasti prije vremena.
“Zarađujem na ovoj cesti, zavisi, kako kada, nekad zaradim, dobro je i ovo. Znam i otići pokositi dvorište, njive, sjeći drva, bale”, ispričao je Enes Džananović.
Na upit je li mu teško to s 15 godina, odgovora: “Da, jako je teško jer radim teške fizičke poslove. Legnem u 7, 8 sati i boli me kičma, ne mogu ni zaspati.” Na graničnom prijelazu Bogovolja – Hadžin Potok čekanje je nekad dulje nego na većem prijelazu Maljevac, a cesta oštećena i prepuna rupa.
Zato je 15-godišnji Enes uzeo stvar u svoje ruke, piše Dnevnik.hr.
“Bilo je nekih 70, 80 rupa i auti nisu mogli ni prolaziti. Meni je bilo žao naroda i odlučio sam to popraviti”, priča Enes. I sve je sam platio.
“Da, imam i račun, mogu pokazati da sam platio sam iz svog budžeta”, rekao je. Na upit zašto nije novac potrošio na sebe, kaže: “Pa, žao mi je auta. Ima ljudi koji su zadovoljni, zahvale mi , daju 5, 10 eura, 5 maraka, kako tko može, tako da mi se taj pijesak isplatio.”
“To je žalosno, žalosno je što općina ne zna za to i ne reagira. Vidiš, momak je posegnuo i treba ga nagraditi, to nam je čast”, kaže Ishak Hadžić.
Na njega su ponosni i roditelji. Otac mu također zarađuje kao nadničar.
“Ponosan sam što to radi. Bilo je svakakvih priča, ali mi nismo propalice koje ne misle baš ništa. Malo usijemo i u dnevnice odemo i zaradimo. Ja sam ratni vojni invalid, teško sam ranjen”, priča otac Enes Džananović.
I stariji brat Džanan pomaže roditeljima krpajući cestu, ali na drugoj lokaciji.
“Dođem, doradim, dobijem neku marku”, priča kroz suze Džanan Džananović. Na pitanje je li tu teško živjeti, odgovora da jest: “Meni je žao što je ovo ovako, ali trudim se da imamo sve. Trudim se da položim te testove da dobijem vozačku. I ovako zarađujem za to.”
Ali prije svoje vozačke radije je pomogao majci – i kupio joj perilicu rublja.
“Počeo sam skupljati za mašinu da mi mati ima, da ne pere rukama”, priča Džanan Džananović.
Radeći taj posao, glava im je svaki dan u torbi.
“Ovo je sramota, pravo da vam kažem, da su djeca na putu. Ne daj Bože, može doletjeti netko i udariti ga autom. Ne znam tko je tu kriv, djeca trebaju raditi svoj posao, a država svoj”, kaže Suad Šarić.
Enesu nije važno tko je kriv, ima samo jednu želju: “Meni je prvo bilo da postanem pošten, želim kupiti traktor i pokrenuti se kako treba, imati malu farmu. Počeo sam skupljati novac, ali to nije dovoljno. Odlučio sam do 18. skupiti i krenuti kako treba.”
Jer očito je da nismo svi u životu imali – istu startnu poziciju, piše Dnevnik.hr.
