Dugi niz godina zapadnoeuropski čelnici kolutali su očima na upozorenja Poljaka i njihovih susjeda o imperijalnim Putinovim ambicijama
Ruski rat u Ukrajini i prijetnja njegova širenja zapravo znači da se glas srednjoeuropskih država u Bruxellesu više ne može zanemarivati, navodi se u opširnoj analizi The Timesa. Nedavne prepirke među pojedinim članicama Europske unije su, na prvi pogled, bile tek posljednje u dugom nizu sukoba i nesporazuma između zapadne i srednje Europe.
Prije nekoliko tjedana, u jeku i žaru francuske predizborne kampanje, poljski premijer Mateusz Morawiecki narugao se francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu zbog njegovih uzastopnih telefonskih poziva Kremlju, koje je uspoređivao s pregovorima s Adolfom Hitlerom, Staljinom ili Pol Potom.
S ‘karakterističnom suzdržanošću’, 44-godišnji Macron je odgovorio nazivajući 53-godišnjeg Morawieckog “ekstremno desnim antisemitom koji uvodi zabrane za LGBT osobe” te ga optužio da se miješa u francusku unutarnju politiku.
Ovaj put, međutim, postojala je razlika – odnos snaga između njih dvojice naglo se pomaknuo. I to u korist Poljske, kako navodi u svojoj analizi Oliver Moody, komentator The Timesa.
Dugi niz godina zapadnoeuropski čelnici kolutali su očima na upozorenja Poljaka i njihovih susjeda o imperijalnim ambicijama ruskog predsjednika Vladimira Putina. Stara jezgra srednje Europe – Poljska, Mađarska, Slovačka i Češka, pod zajedničkim imenom ‘Višegradska skupina’ – redovito je odbacivana kao skupina populističkih iritatora te su te zemlje bile podvrgnute brojnim disciplinskim postupcima.
Politička karta Europe ponovno se iscrtava
No, sada se pokazuje da su i najtmurnije brige u vezi Rusije bile posve i u temelju opravdane, a politička karta Europske unije sada se ponovno iscrtava.
Tako se sada u Europi pojavljuje novi savez – dok je Mađarska bila izopćena zbog svog tvrdokornog stava o pomirljivoj politici prema Putinu i bliskoj suradnji s Moskvom, Poljaci, Česi i Slovaci udružili su snage s baltičkim državama kako bi potaknuli Francusku, Njemačku i Bruxelles da poduzmu odlučnu akciju.
Češka je bila prva zapadna država koja je poslala tenkove u Ukrajinu, dok su poljske tek ‘polutajne’ isporuke oružja bile toliko obilne da se pojavila šala o tome koliko često oprema nestaje iz vojnih skladišta. “Zidovi mora da su od kartona”, kako je to komentirao jedan poljski analitičar.
Tri baltičke zemlje prednjačile su u jednostranom prekidu uvoza ruskog plina i zajedno s Poljacima snažno lobiraju za energetski embargo protiv Moskve na razini cijele EU. Samo Poljska je primila više od tri milijuna ukrajinskih izbjeglica, pri čemu je u nekim gradovima preko noći došlo do povećanja broja stanovnika za 40 posto. Broj vojnika NATO saveza stacioniranih na istočnoj granici EU-a porastao je gotovo deset puta u šest mjeseci.
“Rat u Ukrajini predstavlja prilično odlučujući razvoj situacije za Europu jer je središnjim i istočnim državama pružio relevantnost koja im je prije bila jednim dijelom uskraćena”, kaže Félix Krawatzek, stručnjak za ovu regiju u Centru za istočnu Europu i međunarodne studije (ZOIS) u Berlinu. “Sada ih odjednom vidimo kako postaju središnji akteri i pokretači diskursa u EU-u. To je novina koju nikad prije nismo imali u europskoj politici”.
Francusko-njemački ‘motor’ počeo ‘kašljucati’
Danas, kao znak rastućeg samopouzdanja članica te nove europske skupine ili saveza te osjećaja za hitnost situacije, 57-godišnji češki premijer Petr Fiala iskoristio je sastanak u Berlinu s 63-godišnjim njemačkim kancelarom Olafom Scholzom, kako bi kući prenio poruku da si Zapad ne može priuštiti da 69-godišnjem Putinu pokaže bilo kakve znakove slabosti.
Podsjećajući na duge napore Njemačke za izgradnju vanjske politike utemeljene na lekcijama iz njezine problematične prošlosti, Jan Lipavsky, Fialin ministar vanjskih poslova, podsjetio je na “izdaju” Čehoslovačke u Münchenskom sporazumu iz 1938. godine, kada su Velika Britanija i Francuska ustupile strateški važan dio teritorija te zemlje Hitleru.
U jednom članku u njemačkim novinama 36-godišnji Lipavsky pozvao je Berlin da prizna svoju povijesnu odgovornost za preuzimanje vodstva u osiguravanju da se danas ne ponove “tragične pogreške” takve pomirljive politike.
Sada je, kako se navodi, povoljan trenutak da tradicionalno marginalizirana istočna polovica EU-a stekne veći utjecaj. Francusko-njemački ‘motor’ europskog bloka počeo je ‘kašljucati’.
Berlin se našao ‘na krivoj nozi’ zbog svoje ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima i oklijevanja oko slanja teškog naoružanja Kijevu. Macron je, doduše, osvojio drugi predsjednički mandat, ali je i dalje zaokupljen unutarnjim poslovima Francuske prije za njega neugodnih, neizvjesnih parlamentarnih izbora idućeg mjeseca.
Proeuropske stranke koje provode politiku ‘pokazivanja mišića’ prema Rusiji i Kini, od početka prošle godine preuzele su vlast i u Slovačkoj i u Češkoj. Njihov broj možda će se još povećati sa Slovenijom, koja je svojeg, kako se navodi, autokratskog premijera (Janeza Janšu, op.a.) na izborima skinula s vlasti istog dana kada je Macron reizabran, a tu je i Bugarska, gdje je ruska odluka o prekidu opskrbe plinom potaknula vladu da preispita svoj prijašnji oprezan pristup ratu u Ukrajini.
Snažan glas, ali i podjele
Sada je pitanje koliko dugo ovaj improvizirani savez može izdržati na okupu te može li ona imati trajan utjecaj na Bruxelles, mijenjajući pristup EU-a ne samo Rusiji, već i širokom spektru pitanja u rasponu od odnosa s Kinom i obrane Europe pa sve do prijema novih članica u europski klub, poput Ukrajine i nekih balkanskih država.
“Mislim da će države istočne i srednje Europe, koje su natjerale EU da zauzme tvrđi stav prema Rusiji, ostati najjači glas u vanjskoj i sigurnosnoj politici EU-a, ne samo s obzirom na Rusiju, već i u strukturnim pitanjima, poput odnosa na relaciji između Zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU-a (ZVSP) i NATO-a te pitanjima proširenja EU-a”, rekao je Roger Daniel Kelemen, profesor političkih znanosti sa Sveučilišta Rutgers u Brunswicku u New Jerseyju. “Općenito će podržati i snažnu, kontinuiranu prisutnost SAD-a u Europi i proširenoj EU”.
Ipak, ostaje tu i dosta podjela među članicama. Najveći je dugogodišnji spor Poljske s Europskom komisijom oko onoga što Bruxelles karakterizira kao pokušaj vladajuće poljske stranke Pravo i pravda da svojoj politici podčini neovisne državne institucije kao što su pravosuđe i poljska javna televizija TVP.
Varšava, koja inzistira na tome da su reforme nužne za iskorjenjivanje ostataka iz doba komunizma u zemlji, napravila je ipak nekoliko ustupaka po tom pitanju. Dvije strane se tako približavaju nečemu poput neugodnog prekida vatre u neprijateljstvima vezanim uz vladavinu prava, radi održavanja dojma zapadnog jedinstva.
Trzavice između Bruxellesa i Varšave
No, Poljska još uvijek ‘kešira’ milijun eura dnevno na novčane kazne EU-a zbog ignoriranja naloga o suspenziji disciplinskog vijeća Vrhovnog suda koje sputava rad politički nepodobnih sudaca. Ovog je tjedna ukupni iznos bio 160 milijuna eura.
“Komisija želi postići nagodbu u vezi krize oko vladavine prava u Poljskoj jer je metoda uskraćivanja sredstava i ‘lomljenja’ režima u Varšavi u ovom trenutku loša, s obzirom da je Poljska primila toliko ukrajinskih izbjeglica, a tamošnja vlada igra ključnu ulogu u suprotstavljanju Putinu… (ali) mislim da neće uspjeti pronaći pravo rješenje sve dok vlada ostaje odlučna uništiti ono što je ostalo od vladavine prava u Poljskoj”, kaže Kelemen.
No, istočne članice EU-a ne moraju se uvijek slagati jedna s drugom, čak ni po pitanju rata u Ukrajini. Dok Poljska i baltičke države žele ubrzanje prelaska s ruske nafte i plina na druge izvore, Slovačka i Češka – koje se uvelike oslanjaju na uvoz nafte iz zapadnog Sibira – izjasnile su se protiv embarga EU-a na ruski uvoz.
Estonija, Litva i Latvija možda su se uskladile sa srednjom Europom po pitanju Rusije, no trgovačke, političke i vojne veze također ih zbližavaju sa skandinavskim susjedima s druge strane Baltika.
Orban kao (možda ne vječni) izopčenik
U međuvremenu, Mađarska tone u svojevrsni status izopćenika. Viktor Orban, 58-godišnji mađarski autoritarni premijer, nevoljko je pristao na isporuke oružja Ukrajini preko mađarskog teritorija i svejedno nastavlja održavati bliske političke odnose s Putinom.
Ipak, on ostaje potencijalno vrijedan saveznik Varšave u njezinim sukobima s Bruxellesom na drugim frontovima, a očuvao je i svoje veze s moćnim desnim populistima u zapadnoj Europi kao što su Matteo Salvini, moćni čelnik talijanske stranke Liga, te Marine Le Pen u Francuskoj. Neki stručnjaci ukazuju na to da bi on u konačnici mogao biti dobrodošao natrag u euroskeptične krugove.
“Orban je u ovom trenutku doista potpuno izoliran unutar (Višegradske) skupine”, kaže Krawatzek. “No, ne smije se zaboraviti da postoji temeljni afinitet između Budimpešte i Varšave u njihovom kritičkom odnosu s Bruxellesom, tako da oni u određenoj mjeri mogu odlučiti (raditi zajedno) kada će im to odgovarati. Ovaj temeljni afinitet nije tek stvar prošlosti”, zaključuje Krawatzek, piše jutarnji.hr.
