Događaj koji je širom otvorio vrata priznanju sibirskog haskija dogodio se 1925. godine, na Aljasci u gradu Noma, gdje je zavladala bolest difterija. Problem je bio u tome što u gradu nije bilo lijeka pa je lijek trebalo dovesti iz susjednog grada koji je bio udaljen 600 milja. U to vrijeme nije bilo avionskog transporta a drugim putevima nije se moglo doći do toga mjesta. Tako je na tom hladnom i snježnom sjeveru jedina preostala mogućnost za spašavanje oboljelih, bila u tome da se psećom zapregom prijeđe 1000 milja i donesu ljekovi. U tu nemoguću misiju upustio se Gunnar Kasson 2. veljače 1925. sa svojim timom pasa.
Prvo spominjanje ove pasmine vezuje se za narod koji se zove Čukči koji su živjeli na Čukotksi poluotok , koji je vršio odabir najboljih pasa, kako bi dobio izdržljivoga, brzoga i snažnoga psa s dobrom orijentacijom, što je na kraju dovelo do nastanka sibirskog haskija. Početkom 20. stoljeća, prenijet je na Aljasku, gdje je zbog svojih osobina korišten za vuču saonica. Godine 1908. održana je prva utrka saonicama, koju su vukli sibirski haskiji; staza je bila duga 408 km, a prijeđena je za 119 sati. Ubrzo, rasa se proširila na Kanadu i ostatak SAD-a. Američki kinološki klub je sibirske haskije kao rasu priznao tek 1930. Sredinom 50.-ih godina 20. stoljeća, prenijeti su i u Europu.
Zemlja podrijekla: Rusija
Radni pas srednje veličine, koji pripada obitelji špiceva i porijeklom je sa Aljaske.
Zahvaljujući dvostrukom gustom krznu, haskiji su lako prilagodljivi u hladnijim ali i toplijim krajevima. Gusto krzno ih štiti od hladnog vjetra kao izolator ali i od vrućine. Mužjaci teže 20 do 27 kilograma, a dosežu visinu od 53 do 60 centimetara. Ženke teže od 16 do 23 kilograma, a mogu biti visoke od 51 do 56 centimetara.
Njegovo krzno može biti: crno – bijelo, sivo bijelo ili čak crveno – bijele boje, dok boja očiju može biti plava, što je karakteristično za ovu rasu, ali i smeđa. Oči im ne moraju biti iste boje, što se naziva bi-color oči, također oko moze biti prošarano smeđim i plavim nijansama. Linjanje kod sibirskih haskija je povezano s vremenskim uvjetima i kada do njega dođe, što se događa 2 do 3 puta godišnje, ono traje oko 10 – 30 dana. Ovaj bliski rođak aljaškoga malamuta i samojeda živi prosječno od 13 do 15 godina, a uz pravilnu njegu i prehranu čak i duže.
https://www.youtube.com/watch?v=s3LUviDCTz4
Iako se u prošlosti koristio gotovo isključivo za vuču, zbog ljepote, inteligencije i dobre i vesele naravi u 20. se stoljeću raširio svijetom kao ljubimac. Odlično se slaže s djecom, posebno onom koju poznaje. Nije agresivan, prema nepoznatima je prijateljski raspoložen, ali nije ga sigurno ostaviti u blizini mačaka i drugih manjih životinja. Iako je inteligentan i brzo uči, može biti tvrdoglav pa će više odgovarati iskusnijim vlasnicima.
Događaj koji je širom otvorio vrata priznanju sibirskog haskija dogodio se 1925. godine, na Aljasci u gradu Noma, gdje je zavladala bolest difterija. Problem je bio u tome što u gradu nije bilo lijeka pa je lijek trebalo dovesti iz susjednog grada koji je bio udaljen 600 milja. U to vrijeme nije bilo avionskog transporta a drugim putevima nije se moglo doći do toga mjesta. Tako je na tom hladnom i snježnom sjeveru jedina preostala mogućnost za spašavanje oboljelih, bila u tome da se psećom zapregom prijeđe 1000 milja i donesu ljekovi. U tu nemoguću misiju upustio se Gunnar Kasson 2. veljače 1925. sa svojim timom pasa. O tom podhvatu se čulo diljem svijeta i odmah su se prijavili i ostali ljudi koji su sa svojim zapregama htjeli se uključiti u tu akciju. U jednom od timova jedan je pas svojim podhvatima postao prepoznatljiv u cijelom svijetu. Njegovo ime je Balto i on je prešao razdaljinu do grada Noma vođen svojim vlasnikom Gunnar Kassonam. Na tom putu taj sibirski haski, Balto, svojom inteligencijom, instinktom i smislom za orijentaciju mnoga puta je spasio život svom vlasniku. Nije samo spasio život svom vlasniku nego je i došao do mjesta i tako spasio stanovnike od totalne katastrofe. U njegovu čast je u Central parku u New York-u postavljen spomenik i snimljen film po tom događaju, a od 1973. svake se godine održava utrka u tu čast i tom rutom kuda su išli timovi pasa u borbi za spas građana Noma.
