Kako to da se u siromašnim zemljama Istočne i Srednje Europe nije dogodio scenarij Zapada, pitaju se mnogi. Što možemo naučiti od bivših socijalističkih zemalja? Nekoliko je razloga koji opravdavaju ogromne razlike u broju zaraženih od koronavirusa na Istoku i Zapadu.
Za razliku od razvijenih zemalja poput Italije, SAD-a i Velike Britanije, zemlje Istočne i Srednje Europe bile su brze u nametanju mjera izolacija i socijalne distancije već kada su se pojavili prvi slučajevi. Sa Zapada nam dolaze slike pretrpanih bolnica ili masovnih grobnica, poput one na otoku Hart u New Yorku, scene koje smo mislili da nakon završenih ratova više nećemo viđati. Ali kao što su mnogi lideri poput francuskog predsjednika Emmanuela Macrona ili njemačke kancelarke objasnili Angele Merkel: ”mi jesmo u ratu”. Prema podacima Sveučilišta John Hopkins do 11. travnja, na milijun ljudi Španjolska je izgubila 350 stanovnika zbog posljedica Covida-19, Italija 322, Belgija 314, Francuska 202, Britanija 145. Za razliku od toga, Rumunjska je na milijun ljudi izgubila 15 stanovnika, Češka 5 a Slovačka 0,4, piše Jutarnji list.
Pandemija nam je već donijela pobjednike i gubitnike. U ekonomiji, geostrateški i geopolitički, u svakodnevnom životu. Pogledajte koje smo izdvojili
Države Istočne i Srednje Europe imaju siromašnije zdravstvene sisteme, stariju populaciju, a bore se s nedostatkom medicinskog kadra. Liderima tih zemalja nametanje strogih mjera izolacije bio je jedini izlaz. Britanija nije proglasila potpunu izolaciju sve do 24. ožujka kada je već imala više od 8,000 zaraženih i preko 400 smrtnih slučajeva. S druge strane Češka je zatvorila svoje škole i granice već 12. ožujka, a od prvo potvrđenog slučaja nije prošlo niti dva tjedna. Slovačka je proglasila izvanredno stanje istog dana s 21 slučajem koronavirusa u zemlji.
A već sljedećeg dana Poljska je nakon 17 slučajeva u devet dana zatvorila granice, barove i restorane. Te zemlje su i prve počele s uvođenjem praćenja građana putem aplikacija i mobitela o čemu se i dalje pregovara na Zapadu. Dan kada je Prag proglasio karantenu, britanski premijer Boris Johnson je svojim građanima poručio da mogu slobodno ići na sportska događanja, a dva dana ranije američki predsjednik Donald Trump je svima poručio da je SAD spreman te da će se ”virus smiriti i otići”. U razvijenim državama lideri su izbjegavali karantene zbog bojazni za ekonomiju, a njihovi stanovnici su uvelike kršili mjere socijalne distancije pa smo tako viđali prepune londonske i njujorške podzemne željeznice i ljude koji uživaju u pariškim parkovima i aktivnostima na otvorenom.
U bivšim komunističkim zemljama ljudi su i dalje manje izloženi velikim kretanjima stanovništva. Prijetnja koronavirusa shvaća se ozbiljnije kao ”ono nešto strano” što je bolje da ne prodre u društvo. Ljudi prihvaćaju neugodnosti i discipliniranije prihvaćaju ograničenja prepisana od države, a s time se složila i dr. Dagmar Radin.
“Nisam još vidjela studije na tu temu, ali mislim da bi na to mogla utjecati dva zdravstvena čimbenika”, rekla je Jutarnjem listu dr. Radin, izvanredna profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu koja se bavi upravo zdravstvenim politikama i sustavima, povratnica iz SAD-a.
“Prije svega to bi mogao biti odnos prema autoritetu. Stanovništvo Srednje i Istočne Europe još uvijek ima naviku slušati naputke državnog aparata, autoriteta, a posebno u krizama. I zbog toga su mjere ograničenja rada i kretanja prihvaćene brzo i bez posebnih dvojbi. Kao drugi razlog bih svakako istaknula razlike između javnozdravstvenih sustava. Naime, kad je 1950-ih godina pokrenut globalni projekt cijepljenja upravo su zemlje Srednje i Istočne Europe od toga imale velike koristi. I tada se na tom prostoru razvio javnozdravstveni sustav koji bi se mogao jednostavno protumačiti frazom “javno zdravlje na prvom mjestu” (community health first). Zdravstveni sustavi tih zemalja su infrastrukturno slabiji od onih na Zapadu gdje se i bitno više ulaže u zdravstvo, ali pod drugom maksimom. Ondje je “individualno zdravlje na prvom mjestu”, tumači nam dr. Radin dodajući kako na istoku postoji ta svijest o potrebi “zdravlja zajednice”. “Kumulativno djelovanje ta dva čimbenika svakako je imalo znatan utjecaj na smanjenje broja zaraženih”, zaključuje dr. Radin.
Zemlje koje su napustile cijepljenje BCG-om koje se koristilo protiv tuberkuloze teže su pogođene od onih koje ga i dalje koriste, pokazuju preliminarne studije. Vodećem autoru studije Gonzalu Otazu, docentu njujorškog Tehnološkog instituta, prvi put je slična hipoteza pala na pamet nakon što je primijetio da Japan bilježi mali broj smrtnih slučajeva, poduzima manje stroge mjere te ima univerzalnu politiku cijepljenja protiv tuberkuloze. Cjepivo BCG ne pruža samo zaštitu protiv bakterija tuberkuloze već i od drugih zaraza koja napadaju pluća, objasnio je Otazu. Kao primjer navode se Istočna i Zapadna Njemačka gdje je bivši DDR tri puta manje pogođen koronavirsom ili Iberski poluotok gdje je Portugal koji prakticira cijepljenje za razliku od žarišne Španjolske zabilježio samo nešto više od 600 smrtnih slučajeva.
Taj stari lijek punog naziva Bacillus Calmette-Guerin (prema dvojici francuskih bakteriologa Alberta Calmettea i Camille Guerin) prvi put je upotrebljena na ljudima 1921. godine, a široko se počeo upotrebljavati nakon 2. svjetskog rata kada su otvorene velike specijalizirane bolnice za liječenje oboljelih od tuberkuloze. Među zemljama s visokim dohotkom SAD i Italija samo preporučuju cijepljenje BCG-om rizičnim skupinama, dok su Njemačka, Španjolska, Francuska, Iran i Velika Britanija praksu BCG cjepiva okončale prije desetljeća. U bivšim socijalističkim zemljama ono je i dalje obvezno.
Sada već australski, nizozemski, britanski i njemački znanstvenici pokušavaju istražiti bori li se organizam cijepljenih pacijenata učinkovitije protiv Covida-19. I dok su se zemlje Zapada kupovale vrijeme oslanjajući se na svoje velike kapacitete i tehnološki progres, uspostavilo se da je to samo iluzija jer ni povjerenje u vlastitu razvijenost ne može zaštiti od nove bolesti, piše Jutarnji list.
