Marieke Vervoot, 37-godišnja belgijska paraolimpijka, u Riju će odraditi posljednje atletske utrke svoje karijere. Ali nakon toga – želi se vratiti kući i – umrijeti.
Paraolimpijka boluje od neizlječive degenerativne bolesti koja joj doslovce ubija želju za životom. Trpi nepodnošljive bolove, a s vremenom su je počeli mučiti i mentalni problemi. Budući da je Belgija još 2002. legalizirala eutanaziju – Mariete je odlučila umrijeti.
Prema onom što pišu belgijski mediji, već je i odredila datum svoje smrti. To će se dogoditi negdje u 2017. godini.
Atletičarka je već počela planirati svoj vlastiti pogreb.
“Želim da svi u rukama imaju čašu šampanjca i da svi na trenutak pomisle na mene”.
Njeniproblemi sa zdravljem počeli su još 2000. godine, a ubrzo je završila i u invalidskim kolicima.
Hrabra Belgijka tada nije odustajala od života, počela je igrati košarku u kolicima, a nakon toga nastupati u triatlonu 2007. Nažalost, godinu dana poslije njezino stanje se drastično pogoršalo i morala je odustati od zahtjevnog sporta i prebaciti se na atletiku.
“Bolovi su tako jaki da sam provela bezbroj besanih noći. Često i padam u nesvijest”, rekla je Vervoot za Le Parisien i objasnila što joj znači kada se natječe na atletskoj stazi.
“U tih nekoliko minuta sve nestaje. Zaboravim na bol, iz sebe izbacim svu negativnu energiju, borim se protiv straha i patnji”.
Zlatna medalja u Riju posljednja joj je želja u životu. U Londonu se već popela na najviše postolje nakon utrke na 100 metara, a na 200 metara brani srebro.
“Strašno patim, po noći spavam tek desetak minuta. Moje tijelo je iscrpljeno, a ujutro mi medicinska sestra daje injekciju morfija. Svi me vide nasmijanu za zlatnom medaljom oko vrata, ali malo ljudi zna što stvarno proživljavam. Rio je moja posljednja želja! Nakon toga želim samo otići u grob”, poručila je.
Za eutanaziju u Belgiji su potrebna pismena odobrenja troje liječnika, a statistike govore da od 2002. godine na taj način život skonča oko 1400 ljudi godišnje.
