Tvrdio je da je prije rata bio sasvim običan tip. Mladić (18) koji je razmišljao samo o djevojkama. I maštao da će jednoga dana upisati Višu kriminalističku školu u Zemunu, piše Slobodna Dalmacija.
A onda je otišao služiti vojni rok. U predvečerje rata kojim je ta vojska pokušala tenkovima i masovnim grobnicama ucrtati granice Velike Srbije. Netom je bio navršio 19.
Rodom iz Rume u srbijanskom dijelu Srijema, Spasoje Petković bio je praktički golobradi ročnik JNA kada je njegova jedinica – Gardijska motorizirana brigada – upućena u Vukovar. U pakao u kojemu će on postati jedan od glavnih, po zlu poznatih protagonista.
“Ja sam običan, prosječan vojnik. Da mi je netko u prosincu prošle godine rekao da ću se boriti i ubijati, prebio bih ga. A sada…”, ispričao je 29. studenoga, desetak dana nakon pada Vukovara srbijanskom listu Intervju, koji je u to doba imao posebnu rubriku o “Herojima Vukovara”.
Prvi započeo likvidacije
O Petkovićevoj borbi ne znamo puno. Znamo da je uspio preživjeti rat u Vukovaru. Da se borio u prvim redovima. I da je jednom za dlaku izbjegao smrt: metak je tada pogodio nož zataknut za pojas. O njegovom ubijanju, pak, zna se dosta, piše Slobodna.
– Dok su se vodile borbe u Vukovaru, zarobili smo dvoje ljudi. Rekli su nam da su Jehovini svjedoci, da s ratom nemaju ništa i molili da ih ostavimo kod kuće. Pustili smo ih, ali se Štuka vratio, zaključao ih u zahod, a onda bacio dvije bombe kroz prozor – tako je Petkovićevu ratnu ulogu opisao Miroslav Đanković, dobrovoljac Srpske radikalne stranke koji se borio u Vukovaru.
Njegovi suborci tvrdili su i da je ubio nekoliko desetaka ljudi na Sajmištu – staraca, žena i djece – koji su u podrumima nakon pada grada bili izloženi na milost i nemilost srpskoj vojsci.
A onda je uslijedila Ovčara.
Na VUPIK-ovoj farmi trebalo je likvidirati najmanje 265 ranjenih branitelja i civila dovezenih iz vukovarske bolnice. Petković je već u to vrijeme bio avansirao do položaja kurira kapetana Miroslava Radića. Sudjelovao je u krvavom “špaliru”. Metalnom šipkom mlatio je ljude dovedene iz bolnice. Prvi je započeo s likvidacijama. Iz hangara je izveo petoricu zarobljenika. Jedna verzija tvrdi da ih je ubio metom u potiljak. Druga da se nije čuo pucanj. Te da im je očito presudio nožem.
– Kad se vraćao, dahtao je kao pas, i govorio mi kako ih je ubio. Nisam čuo pucnjeve, ali mi se on sam hvalio – tvrdio je kasnije Đanković.
On je uvjeren da je Štuka ubio i francuskog dobrovoljca Jeana Michela Nicoliera, kojega je netom prije gotovo do smrti prebio Vukovarac Kemal Điđić Kemo. Đanković to ubojstvo nije vidio. Petković se poslije hvalio da je novčanicu od 20 franaka izvukao iz Francuzova džepa. Te da ju je dao pripadnici Šešeljeve jedinice Nadi Kalabi.
Slijedila su nova ubojstva na Ovčari. I kod hangara. I na jami. Navodno njih najmanje 20. Ukupan broj onih koje je nakon pada Vukovara ubio Štuka time se popeo na 80. Petković nije bio nikakav marginalac, nego jedan od ključnih ubojica u “armijskoj tvornici smrti”.
U istom je intervjuu srpskom novinaru, u jednom od njegovih rijetkih istupa u javnosti, pokazao zavoje kojim su mu bile omotane ruke.
– Ove zavoje što vidite po zglobovima. To nije rana. Otekli su mi zglobovi dok sam ih tukao – objasnio je Štuka. I slikovito opisao kako je život u njegovim rukama postao relativan pojam.
Srbija do Tokija
– Sada mi je sasvim svejedno hoću li ubiti čovjeka ili kokoš. Mogao bih ubiti i tebe kada bi mi digao živac. Ovdje sam naučio ubijati jer drugačije ne bih mogao preživjeti. Ovdje su ginuli oni koji su se bojali. Tko se nije plašio, ostao je živ. Ja sam 12 puta trčao na snajper i ništa. Neće me metak. Jači sam od sudbine – samouvjereno je novinaru odbrusio.
Ne zna se kada je točno Petković dobio prišivak “monstrum”. Je li on datirao još sa Sajmišta, ili je presudna ipak bila Ovčara. Je li se sam tako prozvao, ili su mu ga prišili sudionici u zločinu nakon što su vidjeli za što je sposoban.
O tome što je presudilo da mladić tek izišao iz srednje škole ostavi tako krvav trag, možemo samo nagađati. Ono što se zna je da je Petković bio gorljivi zagovornik Velike Srbije. Parola mu je bila “Srbija do Tokija”. I da se smatrao velikim vjernikom. U vojarni je, u vrijeme prije rata, tražio da za pravoslavni Badnjak jede ribu. Zato su ga i prozvali Štuka, piše Slobodna.
Zanimljivo je da Petković nikada nije – i da po svemu sudeći nikada ni neće – odgovarati za svoja zlodjela.
Hrvatska je protiv njega podignula optužnicu netom nakon mirne reintegracije Podunavlja. I za njim izdala Interpolovu tjeralicu. Petković se u međuvremenu našao i na prvoj optužnici za Ovčaru na beogradskom Sudu za ratne zločine. Kako je taj slučaj prepušten tamošnjem sudu, Hrvatska je od svoje tjeralice odustala, vjerujući da će Petković biti osuđen u Beogradu.
A onda je, u jednom od spektakularnijih obrata u turobnoj vukovarskoj priči, Petković iz optuženika postao svjedok pokajnik. Tvrdio je da je te jeseni 1991. bio tek ustrašeni vojnik koji se panično bojao zapovjednika vukovarskog TO-a Stanka Vujanovića. Te da je, po njegovu naređenju, i u strahu za svoj vlastiti život, ubio pet ljudi. Sud mu je “priznao” tri ubojstva.
I oslobodio ga svake krivnje.
Tim svjedočenjem zaradio je povlašteni status. Slobodu. I poziciju zaštićenog svjedoka koja mu jamči da nikada neće biti izručen Hrvatskoj. Bez obzira no novu optužnicu koja je protiv njega nedavno podignuta u Osijeku.
Radićev kurir i veza s JNA
Zašto je Štuka imao povlašten status? Odgovor se može tražiti samo u jednom smjeru. Da je kao kurir kapetana Radića progovorio o svemu što zna, “utopio” bi i nadređenog. A time JNA izravno povezao sa zločinom na Ovčari. Ovako je brutalna likvidacija ranjenika i civila pripisana spletu nespretnih okolnosti. I razularenim četnicima Vojislava Šešelja, protiv kojega je Štuka svjedočio u Haagu.
Spasio ‘tigra’ Karlovića
U svom zlu Štuka je učinio i jedno dobro djelo. Spasio je hrvatskog branitelja Vilima Karlovića, Zagrepčanina i pripadnika Tigrova, koji je u danima kada je pao Vukovar također zarobljen i odveden na Ovčaru. Petković je shvatio da on i Karlović u Rumi imaju jednog znanca i izvukao ga je iz hangara. Petković se, međutim, ni u Haagu niti u Beogradu nije pohvalio tim činom. Jer bi otkrio da na Ovčari nije bio tek slučajni prolaznik.
