Senjski ribari su na izmaku, malo dana na moru, sve više izazova na kopnu.
U Senj ribarstvo polako gubi utrku s vremenom, vremenskim neprilikama i tržišnim izazovima. Kako javlja Hrvatska radiotelevizija, bura, lovostaj, dupini i visoki troškovi opreme čine svakodnevicu sve težom za malobrojne ribare koji su ostali na sjevernom Jadranu.
Danijel Strugar jedan je od posljednjih aktivnih mrežara u gradu. U gotovo mjesec i pol dana iza sebe ima tek treći radni dan, zima i snažna bura u podvelebitskom kanalu diktiraju tempo.
“To je što je. U podneblju smo poznatom po buri i jednostavno se morate prilagoditi vremenu”, kaže Strugar za HRT.
Malo dana, skupa oprema
Zimi ribari jedva skupe stotinjak radnih dana godišnje, a dodatni udarac je i lovostaj na plavu ribu. U kraćim zimskim danima bacaju između 1400 i 1600 metara mreže, a ulov oslića kreće se od 20 do 30 kilograma, pod uvjetom da pogode poštu i da ih ne ometu dupini.
“Dupini nam uništavaju alate. Naše mreže njima dođu kao švedski stol”, govori Strugar, pokazujući rupe na mreži koje godišnje mora mijenjati u nekoliko garnitura.
Ni tune ne olakšavaju posao, noćni ribolov često prati snažno pljuskanje velikih riba oko broda.
Za ozbiljan ribolov potrebna su velika ulaganja. Samo za plovilo i dvije do tri kilometra mreža potrebno je oko 50.000 eura.
“Ako ulažete 50 tisuća eura da biste radili 100 dana godišnje i jedva preživljavali, većina mladih će taj novac uložiti u nešto unosnije”, upozorava.
Broj ribara prepolovljen
Gradonačelnik Senja Željko Tomljanović navodi kako je broj ribara u posljednjih dvadeset godina znatno pao.
“Danas imamo 17 škampara i tri mrežara. Godine 2005. bilo ih je ukupno 30”, kaže Tomljanović za HRT.
Ponuda na gradskoj ribarnici sve je slabija, a kada se pojavi svježi oslić, rasproda se u pola sata. Mnogi Senjani pamte vremena kada je ribe bilo u izobilju i kada su riva i ribarnica bile pune svježeg ulova.
Tradicija koja blijedi
Strugarov ulov prodaje se u maloj ribarnici koju vodi njegova supruga, no bez dodatnih poslova teško bi opstali. Nakon desetljeća isključivo ribarskog rada, morao se okrenuti i drugim djelatnostima, objasnio je za HRT.
Riba za ručak u Senju, osobito petkom, i dalje je tradicija, ali mreža je sve manje, danas se više lovi udicom nego mrežom.
Grad pokušava pomoći kroz poduzetničke inicijative, no financijske stimulacije su ograničene. Ribarstvo je, kako kažu i ribari i gradske vlasti, kruh sa sedam kora.
Budućnost ribolova u Velebitskom kanalu možda još nije potpuno izgubljena, ali u Senju je sve manje onih koji su spremni podnijeti teret bure, skupih alata i neizvjesnog ulova.








