Nekada istaknuti BBB-ovac, a danas PR stručnjak Thomas Bauer oglasio se na Facebooku povodom zabrana i polemika oko nastupa Marka Perkovića Thompsona.
“Da sam jedan od vojske društvenjačkih fakultetlija koji vise s proračunske sise proizvodeći znanstvene radove koje nitko ne čita niti citira, napisao bih case study o zabranjivanju Thompsona koje potpuno jasno ne proizvodi željeni efekt, nego upravo suprotno – čini tog pjevača sve popularnijim”, kaže Bauer i nastavlja:
“S čime ja, da se razumijemo, nemam nikakav problem. Ako moja mama, tada već gospođa intelektualka u finim godinama, boraveći u centru Zagreba – daleko od blatnih slavonskih rovova ili krških bojišnica Like i Zagore – kaže da joj je Bojna Čavoglave tih olovnih godina davala snagu, onda je valjda tako. Ljudi u Americi skladaju božićni hit pa cijeli život žive od tantijema. Marko Perković je napravio nešto više od toga i zaslužio je svoju popularnost. Sve ostalo je jal”.
Ističe kako ovo nije priča o MPT-u.
“Ovo je priča o nesposobnosti ljevice da shvati čak i jedan vrlo linearan i predvidljiv niz događaja. Da sam zločest – a znate da nisam – rekao bih: da imaju tu spoznajnu sposobnost, ne bi ni bili ljevičari”, objašnjava.
“Ekonomija je najbolji primjer. To su ljudi koji, nakon svih socijalističkih failova, jada i siromaštva, i dalje vjeruju da država najbolje gospodari, da se cijene i narudžbe trebaju formirati u nekom uredu, od ljudi bez ikakvog poslovnog ili operativnog iskustva. Ne kuže da nemogućnost dodatne zarade i obogaćivanja ubija želju za inovacijom i poslovnim napretkom.
E sad, počeli su izlaziti memeovi, pa čak i anketa povoljna za Thompsona na njemu inače nesklonom Indexu, koji jasno najavljuju problem koji ima Senf Tomašević. Nakon zabranjivanja prosinačkih koncerata i političkog razvlačenja Marka Perkovića, nitko u možemovskim gremijima nije imao na umu da dolazi – siječanj.
Za naš plebs koji nema želje ni novca za skijanje i bording, nego mračni i hladni mjesec provodi na kauču (ogromna većina Hrvata), siječanj je rukometni mjesec.
Prvo su se neki veselili kao prase u blatu jer su, eto, Šveđani – a zapravo birokrati iz EHF-a – zabranili Thompsona na utakmicama. Kao da je Malmö Sjeverna Koreja i kao da je 1976., pa je jedini masovni medij televizija. Ta zabrana nije proizvela ništa pametno, nego je – pogađate – imala kontraefekt. Himnu su pjevali navijači, sve se prenosilo u real timeu na društvenim mrežama, pa onda i u medijima.
Sinoć je, nakon sjajnog prolaza grupne faze, došlo do kulminacije – jer su svoju himnu, “Ako ne znaš što je bilo”, u svlačionici otpjevali sami rukometaši. Pretpostavljam da će je htjeti i na eventualnom dočeku. I što ćemo sad, Senfek?
Rukometaši su klinci. Nitko im nije pištoljem naredio da se vesele i slušaju Thompsona. Nitko od njih nije nikakav ustaša. Svi oni igraju sa Srbima s kojima su dobri – pitajte te Srbe. Privatno apsolutno svi slušaju srpske izvođače i konzumiraju njihovu popularnu kulturu.
Ogromnu većinu vremena sigurno ne razmišljaju o ratu, herojima i minobacačkim granatama po Dubrovniku i Šibeniku. Ali onih 0,000001% vremena, kad ih pere nacionalni zanos nakon što su ginuli za dres na terenu – oni hoće Thompsona.
Narod vidi da to nije fejk, da je emocija iskrena, i to Thompsona čini još popularnijim. Zabranjivanje i pljuvanje po njemu je pljuvanje i po tim dečkima. To je bitka koju ne možeš dobiti jer nemamo rezervne rukometaše, nogometaše ni košarkaše.
Privid „nepoćudnosti“ te glazbe je vjetar u leđa. Ma ne vjetar – uragan. I taj uragan ste proizveli vi.
I sad, dragi moj Senfek – kaj bumo sad?”, kaže.
Cijela objava:
Da sam jedan od vojske društvenjačkih fakultetlija koji vise s proračunske sise proizvodeći znanstvene radove koje nitko ne čita, niti citira, napisal bi case study o zabranjivanju Thompsona koje potpuno jasno ne proizvodi željeni efekt, nego upravo suprotno, čini tog pjevača sve popularnijim.
S čime ja, da se razmemo, nemam nikakav problem. Ak moja mama, tada već gospođa intelektualka u finim godinama, boraveći u centru Zagreba, dosta daleko od blatnih slavonskih rovova ili krških bojišnica Like i Zagore, veli da joj je Bojna Čavoglave tih olovnih godina davala snagu, onda je valjda tak. Ljudi u Americi skladaju Božićni hit pa celi život žive od tantijema, Marko Perković je napravil nekaj više od toga i zaslužil je svoju popularnost. Sve ostalo je jal.
No ovo nije priča o MPT, ovo je priča o nemogućnosti ljevice da spozna i analizira čak i jedan vrlo linearan i predvidljiv niz događaja. Da sam zločest, a znate da ja nisam zločest, rekel bi – Pa da imaju tu spoznajnu sposobnost, ne bi ni bili ljevičari.
Ekonomija je najbolji primjer. To su ljudi koji nakon svih socijalističkih failova, jada i siromaštva, i dalje vjeruju da država najbolje gospodari, da se cijene i narudžbe trebaju formirat u nekom uredu, od ljudi bez poslovnog ili operativnog biznis iskustva. I ne kuže da nemogućnost dodatne zarade i splohnavadnog obogaćivanja, ubija želju za inovacijom i poslovnim napretkom.
Elem, sad su počeli izlazit memeovi, pa čak i tekst i za Thompsona povoljna anketa na njemu inače nesklonom Indexu, u kojima najavljuju problem koji ima Senf Tomašević. Nakon zabranjivanja prosinačkih koncerata i provlačenja Marka Perkovića kroz političko blato, nitko u možemovskim gremijima nije imal na umu da bu došel siječanj. Za naš plebs koji nema želje za skijanjem i bordanjem, pa mračni i hladni mjesec provodi na kauču (ogromna većina Hrvata), siječanj je rukometni mjesec.
Prvo su slepci guštali ko prase u blatu jer su eto, Šveđani, a zapravo neki čudni birokrati iz EHF-a, zabranili Thompsona na tekmama. Kao da je Malmö u Sjevernoj Koreji i kao da je 1976., pa je jedini masovni audiovizualni medij telka. Ta zabrana nije rezultirala ničim pametnim neg je, pogađate, imala kontraefekt. Himnu rukometaša pjevala je publika, a sve je praktički u real timeu prenošeno na društvenim mrežama i onda u medijima.
Sinoć je, nakon sjajnog prolaza grupne faze, došlo do kulminacije, jer su svoju himnu, “Ak ne znaš kaj je bilo”, u svlačionici otpjevali sami rukometaši. Pretpostavljam da buju je hteli i na potencijalnom dočeku. I kaj bumo sad Senfek?
Rukometaši su neki klinci. Nitko im nije pištoljem naredil da se vesele i slušaju Thompsona. Nitko od njih nije nikakav ustaša, svi oni igraju sa Srbima s kojima su si dobri, možete pitat te Srbe, privatno apsolutno svi slušaju srpske izvođače i puše njihovu popularnu kulturu.
Ogromnu većinu vremena ziher ne razmišljaju o ratu, herojima i minobacačkim minama koje lupaju po zidinama Dubrovnika i Šibenika. No tih 1%, ma zapravo 0,000001% vremena kad ih pere nacionalni zanos nakon kaj su ginuli za taj dres na terenu, oni hoće Thompsona.
Narod vidi da to nije fejk, da je ta emocija iskrena i to i Thompsona čini još popularnijim. Zabranjivanje i hračkanje po njemu je hračkanje i po tim dečkima. To je bitka koju nemreš dobit jer nemamo rezervne rukometaše, nogometaše, košarkaše… A privid nepoćudnosti te glazbe je vjetar u leđa. Ma uragan u leđa, koji ste potaknuli vi. Kao što je nekom to bil punk ili gangsta rap.
I kaj bumo sad, dragi moj Senfek?
