U Milanu se vodi istraga o “ratnom turizmu u Bosni”, kako to oni nazivaju, ili poznatijem Sarajevo Safariju, bogati Talijani masno su plaćali za pucanje na civile.
Milansko tužiteljstvo otvorilo je istragu protiv skupine talijanskih državljana osumnjičenih za sudjelovanje u opsadi Sarajeva 1990-ih kao “ratni turisti”.
Navodno su platili velike iznose kako bi se pridružili snagama bosanskih Srba i pucali na civile zarobljene u opkoljenom glavnom gradu.
Istraga, koju koordinira tužitelj Alessandro Gobbis zbog višestrukih likvidacija s okrutnim i podlim motivima, ima za cilj rasvijetliti jedno od najskrivanijih poglavlja balkanskog sukoba. Ono o muškarcima koji su putovali iz Italije kako bi kupili mjesto uz snajperiste i susjelovali u stvaranju užasa Sarajeva, gdje je ubijeno preko 11.500 ljudi, uključujući 1.601 dijete, piše L’Indipendente.
Kako piše taj talijanski medij, istraga milanskog tužiteljstva proizlazi iz prijave koju je 28. siječnja podnio novinar, fotograf i filmaš Ezio Gavazzeni, koji se godinama bavi pitanjima mafije i terorizma, zajedno s bivšim sucem Guidom Salvinijem.
Dokument od 17 stranica prikuplja svjedočanstva i kontakte s bosanskim izvorima koji su početkom 1990-ih izvijestili o prisutnosti talijanskih građana u blizini Sarajeva.
Gavazzeni je također priložio transkript razgovora s Edinom Subašićem, bivšim agentom bosanske vojne obavještajne službe, koji potvrđuje postojanje navodnog kruga “lažnih vojnika” iz Torina, Milana i Trsta, koji su navodno plaćali propusnicu za kretanje između linija i dolazak do snajperskih položaja na brdima glavnog grada.
Zaštićeni od strane oficira bosanskih Srba, petorica Talijana navodno su sudjelovala u stvarnim “sesijama pucanja” ciljajući nenaoružane civile, kola hitne pomoći, pa čak i djecu.
“Klijenti”, rekao je bivši 007, bili su “vrlo bogati i vjerojatno utjecajni ljudi u svojim zajednicama”, s političkom pozadinom koji su si “financijski mogli priuštiti takav adrenalinski izazov”, uključujući ljubitelje lova i oružja s vezama s krajnjom desnicom.
“Naknada za lov služila je za prijevoz skupina do njihovog odredišta u Beogradu, bez ikakve sumnje”, tvrdi list.
Bivši srbijanski obavještajni oficir, ranije oficir Udbe i osuđeni ratni zločinac Jovica Stanišić navodno je odigrao “ključnu ulogu u ovoj službi”, piše dalje talijanski list.
U tužbi se također spominje užasan cjenik: “Djeca su koštala više, zatim muškarci (po mogućnosti u uniformi i naoružani), žene i na kraju starci, koje su mogli ubiti besplatno.”
Među ratnim turistima bili su i Tršćanin srednjih godina, bivši vojnik s vezama s europskom krajnjom desnicom, te lombardijski poduzetnik, vlasnik privatne klinike za estetsku medicinu, koji je u kasnijim godinama tvrdio da je izbliza vidio rat, piše talijanski medij.
Milansko tužiteljstvo, u suradnji s Interpolom i vlastima Sarajeva, sada rekonstruira tokove novca i kontakte između srpskih i talijanskih posrednika.
Priču je već 2014. godine prepričao Luca Leone u svojoj knjizi Sarajevski gadovi, u kojoj je fenomen plaćanja snajperista opisao kao pravi ratni paket aranžman.
Pisac, stručnjak za Balkan, potvrdio je da su novinari i građani Sarajeva bili svjesni ovih slučajeva.
“Stranci iz cijele Europe, uključujući Talijane, plaćali su na kontrolnim točkama koje su vodile srpske paravojne formacije i u Hrvatskoj i u Bosni, a zatim su vikend proveli pucajući na civile iznad Sarajeva”, piše u knjizi.
Priča toliko jezovita da se čita poput radnje filma, a inspirirala je dokumentarac Sarajevo Safari, koji je sada uključen u tužbu, slovenskog redatelja Mirana Zupaniča.
Predstavljen na Festivalu dokumentarnog filma Al Jazeera Balkans 2022., film istražuje fenomen takozvanih ratnih turista iz raznih europskih zemalja kroz svjedočanstva bivših dužnosnika i civila. Benjamina Karić, bivša gradonačelnica Sarajeva, a sada sveučilišna profesorica, službeno je zatražila saslušanje pred Uredom javnog tužitelja u Milanu. Bivša gradonačelnica tvrdi da se cijeli tim neumornih ljudi bori kako bi se osiguralo da tužba ne ostane mrtvo slovo na papiru.
Sismi, talijanska tajna služba, je već 1990-ih primala izvješća o navodnim putovanjima koje je Italija organizirala na Balkan.
Neki dosjei, koji su desetljećima ostali klasificirani, ukazivali su na to da su talijanske obavještajne službe presrele sumnjiva kretanja građana koji su se uputili u Srbiju i Bosnu preko Slovenije.
Istraga u Milanu trenutno je usmjerena na nepoznate osobe. Istražitelji pokušavaju utvrditi mogu li navodni talijanski ratni turisti biti odgovorni i za ratne zločine i kršenja međunarodnih konvencija, a pitanja zastare i teritorijalne nadležnosti ostaju nejasna.
Ne može se isključiti da su iza putovanja stajale skupine europskih plaćenika koji su već bili aktivni na Balkanu. Trideset godina kasnije, Bosna zahtijeva pravdu i istinu. Istraga se nastavlja između međunarodnih zamolnica i pregleda talijanskih arhiva, u potrazi za izvješćima koja su predugo ostala skrivena.
Tko je Jovica Stanišić – Udbaš zvan Ledeni
Jovica Stanišić (Ratkovo, 30. srpnja 1950.) bio je dugogodišnji pripadnik i šef Resora državne bezbednosti (RDB) Srbije, koji je na čelu te službe djelovao od kraja 1991. do listopada 1998. godine. Zajedno s Frankom Simatovićem (Frenkijem) bio je jedan od ključnih operativaca srbijanske tajne službe tijekom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Protiv njega se vodio dugotrajan postupak pred Međunarodnim kaznenim sudovima zbog ratnih zločina.
Rani život i karijera u SDB-u
Stanišić je rođen 1950. u selu Ratkovo u Vojvodini. Za tadašnju Službu državne bezbednosti (SDB), odnosno jugoslavensku tajnu službu, počeo je raditi 1975. godine. Tijekom 1980-ih postupno napreduje, a 1991. postaje zamjenik načelnika RDB-a Srbije, kako stoji na Wikipediji.
Premda je formalno bio zamjenik, tijekom ljeta i jeseni 1991. preuzima de facto vođenje srbijanske službe sigurnosti, u vrijeme eskalacije sukoba u Hrvatskoj.
Krajem 1991. postavljen je i de iure za šefa Resora državne bezbednosti Srbije, funkciju koju će obnašati do 27. listopada 1998.
Uloga tijekom srbijanskih agresija 1991.–1995.
Prema nalazima međunarodnih sudova i brojnim svjedočenjima, RDB Srbije imao je ključnu ulogu u stvaranju, opremanju i operativnom usmjeravanju više srpskih paravojnih formacija koje su djelovale na područjima Hrvatske i BiH.
Među njima su se spominjale postrojbe poput tzv. Crvenih beretki, Jedinice za specijalne operacije (JSO), postrojbi pod vodstvom Željka Ražnatovića Arkana, te skupina Škorpioni, no opseg i priroda hijerarhijske kontrole nad svakom od tih formacija bili su predmet višegodišnjih sudskih postupaka i proturječnih ekspertiza.
Operativni rad na terenu, prema utvrđenju sudova, često je bio u rukama Franka Simatovića. Stanišićeva uloga bila je organizacijska, logistička i strateška, u kontekstu širih sigurnosnih politika tadašnje Srbije.
Politički kontekst i odnosi 1995.–1998.
U završnoj fazi rata u BiH 1995. Stanišić se politički svrstava uz struju koja podupire mirovni sporazum, uključujući suradnju s političkim predstavnicima bosanskih Srba poput Biljane Plavšić. Nakon Daytona njegova se uloga mijenja te tijekom druge polovice 1990-ih ostaje jedan od najutjecajnijih ljudi sigurnosnog aparata Srbije.
S dužnosti šefa RDB-a smijenjen je krajem 1998., u razdoblju previranja unutar režima Slobodana Miloševića.
Suđenja i presude
1. Prvotna optužnica i oslobađajuća presuda (2003.–2013.)
Stanišić se 2003. dobrovoljno predao Haaškom sudu (ICTY).
Optužnica ga je teretila za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) radi progona, ubojstava, deportacija i prisilnih premještanja nesrpskog stanovništva na okupiranim područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Dana 30. svibnja 2013. prvostupanjskom presudom ICTY-a oslobođen je po svim točkama optužnice.
2. Odluka o ponavljanju suđenja (2015.)
Žalbeno vijeće ICTY-a 15. prosinca 2015. naložilo je ponavljanje suđenja zbog ozbiljnih pravnih pogrešaka, i to po svim točkama optužnice.
Predmet je zatim prebačen na Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove (MICT/IRMCT).
3. Ponovljeno suđenje i presuda 2021.
Na ponovljenom suđenju Stanišić i Simatović su 30. lipnja 2021. proglašeni krivima te osuđeni, Stanišić i Simatović svaki na 12 godina zatvora.
Krivnja je utvrđena isključivo za zločine etničkog čišćenja na području Bosanskog Šamca 1992. godine. Za ostale lokacije nisu bili osuđeni u tom stupnju postupka.
4. Konačna presuda Žalbenog vijeća (svibanj 2023.)
U svibnju 2023. Žalbeno vijeće MICT-a djelomično prihvaća žalbu Tužiteljstva i donosi ključne pravne zaključke.
Stanišić i Simatović proglašeni su krivima kao članovi udruženog zločinačkog pothvata, za zločine koje su različite srpske snage počinile 1992. u Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju i Sanskom Mostu, 1995. u Trnovu i Sanskom Mostu, te za samo za ubojstvo na Dalj planini u Hrvatskoj.
Dobili su po 15 godina zatvora.
Time su prvi put i formalno povezani s odgovornošću za znatno šire područje ratnih zločina.
U kazne ide uračunavanje vremena provedenog u pritvoru (Stanišić 2634 dana).
Izdržavanje kazne
Odlukom predsjednice MICT-a Graciele Gatti Santane iz 2024., Stanišić je prebačen na izdržavanje kazne u Njemačku, gdje je stigao u srpnju 2025., nakon čega je odluka deklasificirana, što je uobičajena praksa nakon transfera.
Simatović je u kolovozu 2023. privremeno pušten na liječenje u Srbiji.
Jovica Stanišić bio je jedan od najutjecajnijih obavještajnih dužnosnika Srbije tijekom raspada Jugoslavije. Njegova karijera, povezana s djelovanjem paravojnih postrojbi i operacijama sigurnosnog aparata Srbije u ratovima 1990-ih, ostala je predmet dugotrajnih istraga i suđenja i nedovoljne kazne.
Zanimljiva se polemika vodi i o ulogama sadašnjeg srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u Sarajevo Safariju. Kamere su zabilježije i snimile da je on bio nazočan na položajima od kud su na civile pucali snajperisti, a postoji i snimka gdje u ruci drži nešto. Bosanski stručnjaci tvrde da je snajper, a Vučić jednom da je kišobran, a jednom da je stativ za kameru.
Također, BiH novinari su u više navrata objavili nepotvrđenu priču da je Vučić na položaju bio zahvaljujući iskaznici srbijanske tajne službe kojom je ravnao Stanišić.
