Blago Zadro i Bruno Bušić ubijeni su 16. listopada. Zadro je poginuo 1991. u Vukovaru, a Bušića je Udba likvidirala u Parizu 1979. godine.
Blago Zadro (Donji Mamići, Ledinac kraj Gruda, 31. ožujka 1944. – Vukovar, 16. listopada 1991.) ostat će trajno upamćen kao jedan od najsnažnijih simbola hrvatskog otpora tijekom Domovinskog rata. Posmrtno promaknut u čin general-bojnika, Zadro je svojom hrabrošću, odanošću i vizionarskim vođenjem ostavio neizbrisiv trag u obrani Vukovara i stvaranju samostalne Hrvatske.
Od Hercegovine do Borova Naselja
Rođen u hercegovačkom selu Donji Mamići, Zadro se s obitelji preselio u Borovo Naselje kao desetogodišnjak. Tamo je završio školu, zaposlio se u tvornici Borovo, zasnovao obitelj i postao aktivni član lokalne zajednice. Njegova predanost domovini došla je do izražaja s početkom demokratskih promjena – bio je jedan od osnivača Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) u Vukovaru i prvi dopredsjednik gradske organizacije.
Uloga u “junskom štrajku” i početak podjela
Zajedno s Tomislavom Merčepom, Zadro je sredinom lipnja 1990. godine predvodio tzv. “junski štrajk” u kombinatu Borovo, tražeći smjenu uprave. Štrajk je brzo poprimio političke razmjere i produbio podjele među radnicima, većinom po nacionalnoj osnovi. Bio je to trenutak u kojem je Vukovar već osjećao prve znakove nadolazeće agresije.
Heroj obrane Vukovara
S izbijanjem rata Zadro je postao ključna figura obrane Vukovara. Preuzeo je zapovjedništvo nad 3. bojnom 204. vukovarske brigade i organizirao obranu Borova Naselja. Iako bez formalnog vojnog obrazovanja, pokazao je iznimne zapovjedne sposobnosti.
Pod njegovim vodstvom Trpinjska cesta postala je legendarna grobnica tenkova, mjesto gdje je zaustavljena moćna oklopna sila Jugoslavenske narodne armije. Njegova odlučnost i prisutnost na prvoj crti bojišnice davali su moralnu snagu njegovim suborcima.
Pogibija i posmrtno priznanje
Zadro je poginuo 16. listopada 1991. godine, pogođen rafalom u blizini Trpinjske ceste dok je predvodio svoje vojnike. Njegovo tijelo, pod teškom neprijateljskom vatrom, suborci su uspjeli izvući i prenijeti u vukovarsku bolnicu, gdje je potvrđena njegova smrt.
Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 1998. u masovnoj grobnici na vukovarskom Novom groblju.
Blago Zadro pokopan je na vukovarskom Novom groblju 16. listopada 1998. godine. Nakon što su njegovi posmrtni ostatci ekshumirani u ljeto 1998. godine zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju. Njegov sin Robert (rođen 1969.) godinu dana poslije identificiran je iz zajedničke grobnice u Zagrebu nakon što je godinama njegova sudbina bila nepoznata.
Robert je poginuo 10. travnja 1992. kod Kupresa.
Naslijeđe heroja
Ime Blage Zadre danas nose institucije, Zapovjedno-stožerna škola Ministarstva obrane RH i osnovna škola u Borovu Naselju, ulice u Splitu, Zagrebu i Grudama. Njegovo poprsje ponosno stoji u Vukovaru i rodnom Ledincu.
Zadro nije bio samo vojnik, bio je karizmatični vođa, zaštitnik i vizionar. Njegova smrt simbolizira žrtvu koju su mnogi branitelji podnijeli za slobodu Hrvatske, a njegova uloga u obrani Vukovara učinila ga je jednom od najpoštovanijih figura novije hrvatske povijesti.
Bruno Bušić
Ante Bruno Bušić bio je hrvatski politički disident, publicist, književnik i povjesničar koji je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodnu, demokratsku i suverenu Hrvatsku. Ubijen je u Parizu 16. listopada 1978. godine, kao žrtva montiranog atentata jugoslavenske tajne službe UDBE. Iako je umro u 39. godini, njegovo nasljeđe i ideje snažno su oblikovale hrvatsku političku misao i otpor komunističkoj represiji.
Rođen je 6. listopada 1939. u Donjim Vinjanima kraj Imotskog. Rano je ostao bez majke, a već tijekom školovanja dolazi pod prismotru tadašnje jugoslavenske tajne policije zbog svojih političkih stavova i pisanja.
Kao gimnazijalac, bio je izbačen iz škole i spriječen u daljnjem školovanju zbog anonimne ankete u kojoj je iskreno i kritički progovorio o režimu. S vremenom je postao dio tajne organizacije hrvatske inteligencije i već tada jasno formulirao svoja politička uvjerenja.
Novinar, intelektualac i disident
Nakon završenog studija ekonomije, zaposlio se u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana.
Bio je urednik Hrvatskog književnog lista, a kasnije i Hrvatskog tjednika – publikacija koje su u to vrijeme bile među rijetkima što su otvoreno kritizirale režim.
Zbog čitanja i širenja emigrantskog tiska, bio je osuđen na zatvor, a nakon puštanja na slobodu ponovno je uhićen 1971. nakon sloma Hrvatskog proljeća. Proveo je dvije godine u zatvoru u Staroj Gradiški, gdje je fizički i psihički zlostavljan.
Emigracija i politički rad
Nakon što je bio pretučen u Dubrovniku 1974., Bušić je napustio Jugoslaviju i otišao u London, gdje je djelovao kao urednik časopisa Nova Hrvatska.
U emigraciji postaje karizmatični vođa hrvatske političke emigracije, predsjednik Ureda za propagandu Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) i jedan od najznačajnijih protivnika jugoslavenskog režima u inozemstvu.
Ubojstvo u Parizu
Bušić je ubijen 16. listopada 1978. u Parizu, iz zasjede, dok se pripremao za sastanak Hrvatskog narodnog vijeća. Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti (UDBA), s dva metka iz pištolja Astra. Mjesto atentata: ulica Belleville 57.
Njegova smrt šokirala je hrvatsku emigraciju, ali i međunarodnu zajednicu. Ubojstvo nikad nije službeno razriješeno, iako je Vinko Sindičić bio glavni osumnjičenik, ali kasnije oslobođen zbog nedostatka dokaza.
Prema svjedočenjima bivših udbaša, ubojstvo je odobrio sam Josip Broz Tito, preko Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka.
Pokop i naslijeđe
Bruno Bušić je pokopan 1978. na groblju Père-Lachaise u Parizu.
Na nadgrobnoj ploči uklesani su stihovi Dobriše Cesarića:
“Ja, skoro prosjak, duh slobode širim… na otpor trubim ja, trubač sa Seine!”
Njegovi posmrtni ostatci prenijeti su 1999. u Aleju branitelja na Mirogoju u Zagrebu, točno na 21. obljetnicu smrti.
