Opći sud Europske unije poništio je odluku Europske komisije kojom se odbio zahtjev novinarke The New York Timesa za pristup tekstualnim porukama između predsjednice Komisije Ursule von der Leyen i glavnog izvršnog direktora Pfizera, Alberta Bourle. Ova presuda otvara pitanja o transparentnosti Komisije u vezi s pregovorima o nabavi cjepiva tijekom pandemije COVID-19.
Novinarka Matina Stevis tražila je pristup porukama razmijenjenima između 1. siječnja 2021. i 11. svibnja 2022., no Komisija je tvrdila da „ne posjeduje“ dokumente koji bi odgovarali zahtjevu. No Opći sud zaključuje da su takvi navodi Komisije nedovoljni i neuvjerljivi, osobito u svjetlu javno poznatih informacija i izjava koje potvrđuju postojanje komunikacije između von der Leyen i Bourle upravo putem poruka.
Sud ističe da je svrha Uredbe o pristupu dokumentima omogućiti najširi mogući javni pristup dokumentima institucija EU. Kada institucija tvrdi da neki dokument ne postoji, na njoj je teret da pruži konkretna i detaljna objašnjenja – što u ovom slučaju nije učinjeno.
Komisija nije objasnila koje je konkretne pretrage provela, koje uređaje ili račune je pregledala, niti je pojasnila tehničke okolnosti mogućeg brisanja poruka. Također nije uvjerljivo objasnila zašto tekstualne poruke u vezi s nabavom cjepiva ne bi bile klasificirane kao dokumenti koji zahtijevaju čuvanje.
Presuda dolazi u vrijeme sve većih poziva na odgovornost i transparentnost institucija EU, osobito u vezi s postupcima sklapanja ugovora vrijednih milijarde eura s farmaceutskim kompanijama tijekom pandemije. Podsjećamo, Pfizer je s Europskom komisijom zaključio jedan od najvećih ugovora za isporuku cjepiva, a javna komunikacija o detaljima tog procesa bila je vrlo ograničena.
Ova odluka mogla bi natjerati Komisiju na reviziju svojih praksi upravljanja dokumentima i komunikacijom dužnosnika, osobito u kriznim situacijama kad je povjerenje javnosti od ključne važnosti.
Prenosimo cijelo priopćenje suda:
Pristup dokumentima: poništava se Komisijina odluka kojom se novinarki New York Timesa odbija pristup tekstualnim porukama koje su razmijenili predsjednica von der Leyen i glavni izvršni direktor Pfizera
Matina Stevi, novinarka koji radi za dnevne novine The New York Times, u zahtjevu na temelju Uredbe o pristupu dokumentima1 zatražila je od Europske komisije pristup svim tekstualnim porukama koje su predsjednica Ursula von der Leyen i glavni izvršni direktor Pfizera Albert Bourla razmijenili u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 11. svibnja 2022. Komisija je taj zahtjev odbila uz obrazloženje da ne posjeduje dokumente na koje se taj zahtjev odnosi. M. Stevi i The New York Times zatražili su od Općeg suda Europske unije da poništi Komisijinu odluku.
Opći sud u svojoj presudi prihvaća tužbu i poništava Komisijinu odluku.
Opći sud podsjeća na to da je svrha Uredbe o pristupu dokumentima dati najveći mogući značaj pravu javnog pristupa dokumentima u posjedu institucija. Stoga bi, u načelu, svi dokumenti institucija trebali biti dostupni javnosti. Međutim, kad institucija u odgovoru na zahtjev za pristup tvrdi da dokument ne postoji, pretpostavlja se da taj dokument ne postoji, u skladu s pretpostavkom istinitosti koja vrijedi za tu izjavu. Ta se pretpostavka, međutim, može oboriti na temelju relevantnih i usklađenih indicija koje podnese podnositelj zahtjeva za pristup.
U ovom slučaju Opći sud napominje da su se Komisijini odgovori u pogledu zatraženih tekstualnih poruka tijekom cijelog postupka temeljili ili na pretpostavkama ili na promjenjivim odnosno nepreciznim informacijama.
S druge strane, M. Stevi i The New York Times podnijeli su relevantne i dosljedne elemente koji prikazuju da se u okviru Komisijine kupnje cjepiva od društva Pfizer tijekom pandemije bolesti COVID-19 između predsjednice Komisije i glavnog izvršnog direktora tog društva odvijala komunikacija, osobito putem tekstualnih poruka. Oni su tako uspjeli oboriti pretpostavku nepostojanja i neposjedovanja zatraženih dokumenata.
U takvoj pak situaciji Komisija ne može samo tvrditi da ne posjeduje zatražene dokumente, nego mora pružiti uvjerljiva objašnjenja koja javnosti i Općem sudu omogućuju da razumiju zašto te dokumente nije moguće pronaći.
Komisija nije precizirala vrste pretraga koje je provela kako bi pronašla te dokumente ni što je pretražila. Stoga nije pružila uvjerljivo objašnjenje kako bi opravdala neposjedovanje zatraženih dokumenata. Osim toga, Komisija nije dovoljno pojasnila jesu li zatražene poruke bile izbrisane i, ako jesu, jesu li bile izbrisane dobrovoljno ili automatski te je li u međuvremenu predsjedničin mobilni telefon bio zamijenjen.
Naposljetku, Komisija nije uvjerljivo objasnila ni zašto je smatrala da tekstualne poruke razmijenjene u vezi s kupnjom cjepiva protiv bolesti COVID-19 ne sadržavaju važne informacije odnosno informacije koje zahtijevaju daljnje postupanje čije se čuvanje mora osigurati.
NAPOMENA: Tužba za poništenje služi za poništenje akata institucija Unije koji su protivni pravu Unije. Pod određenim uvjetima države članice, europske institucije i pojedinci mogu podnijeti tužbu za poništenje Sudu ili Općem sudu, ovisno o slučaju. Ako je tužba osnovana, akt se poništava. Institucija o kojoj je riječ mora popuniti eventualnu pravnu prazninu nastalu poništenjem akta.
Sud EU-a odlučuje o Pfizergateu: Ursula von der Leyen pred velikim testom transparentnosti
