Bleiburški masakr odnosi se na niz masovnih pogubljenja koja su počinili pripadnici partizanskih postrojbi pod komandom Josipa Broza Tita u svibnju i lipnju 1945. godine, nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ubijene su desetine tisuća zarobljenih vojnika poraženih vojski, uglavnom hrvatskih domobrana i pripadnika NDH, ali i civila koji su se povlačili prema Austriji u nadi da će dobiti zaštitu od britanske vojske.
Prema podacima koje iznosi španjolski povjesničar Álvaro Peñas, broj žrtava se procjenjuje između 80.000 i 100.000. Austrijski povjesničar Michael Portmann navodi brojku od 80.000, dok se broj i dalje povećava s obzirom na nova otkrića masovnih grobnica, osobito na području Slovenije. U jami Macesnova Gorica, primjerice, ekshumirano je više od 4.000 žrtava u listopadu 2023.
Sudbina izbjeglih pripadnika poraženih snaga i civila bila je, prema Peñasu, određena na Jaltskoj konferenciji, gdje je prihvaćen princip prisilnog vraćanja sovjetskih i jugoslavenskih građana. Iako su britanske snage u početku obećavale evakuaciju prema Italiji, mnogi su vlakovima i konvojima vraćeni natrag partizanima. Dio njih bio je odbijen već na samom ulazu u britanske zone i predan jugoslavenskim jedinicama bez borbe.
Po etničkoj strukturi, žrtve su bile pretežno Hrvati i Slovenci, ali među njima je bilo i bosanskih Muslimana, Srba i Crnogoraca. Također, velik broj stradalih činili su pripadnici njemačke i talijanske manjine. Prema Peñasu, oko 60.000 etničkih Nijemaca je ubijeno, među kojima i veliki broj žena i djece. Više od pola milijuna ljudi je protjerano, a 16.000 njemačkih ratnih zarobljenika umrlo je u jugoslavenskim logorima. U Istri i Dalmaciji, jugoslavenski komunisti počinili su zločine nad talijanskim stanovništvom u tzv. Foibama, gdje je, prema procjenama, ubijeno između 10.000 i 15.000 ljudi.
Brutalnost zločina Peñas tumači ideološki – kao sredstvo eliminacije ne samo ratnih protivnika, nego i klasnih neprijatelja novog komunističkog poretka. U Bleiburgu i tijekom „križnih puteva“, preživjeli su odvođeni u logore, gdje su mnogi završili pred prijekim sudovima, često osuđeni na smrt, a njihova imovina konfiscirana.
Peñas tvrdi kako je odgovornost Josipa Broza Tita za ove zločine nedvojbena. Iako postoji zapovijed iz svibnja 1945. koja formalno zabranjuje pogubljenja, Tito je već 27. svibnja na govoru u Ljubljani izjavio da je „ruka odmazde stigla izdajice“ te da je „samo mali broj izbjegao“. Povjesničar ističe kako je riječ o planskom djelovanju državnog vrha, a ne o lokalnim osvetničkim činovima.
No, Tito i dalje uživa pozitivan ugled na Zapadu, a Peñas objašnjava tu činjenicu:
“Jugoslavija se udaljila od sovjetske orbite i to ju je učinilo ‘potencijalnim saveznikom’ Zapada. Stoga su njezini zločini zaboravljeni iz čiste političke svrsishodnosti, kao što se dogodilo u slučaju Katynskog masakra s obzirom na odgovornost koju su snosile sovjetske vlasti. Tito je imao koristi od toga i primili su ga brojni zapadni vođe, poput kraljice Elizabete II., a odlikovao ga je čak i talijanski predsjednik Giuseppe Saragat, koji je dodijelio najviše talijansko odlikovanje čovjeku odgovornom za ubojstvo tisuća Talijana. Da bismo dobili ideju o njegovoj pozitivnoj slici, Richard Burton ga je glumio u Petoj ofenzivi. Šutnja o njegovim zločinima, koji do danas ostaju nepoznati većini zapadne publike, i ideja da je postigao čudo očuvanja ujedinjene Jugoslavije i prevladavanja međuetničkih mržnji, i dalje čine Tita popularnom figurom”.
Bleiburški zločini desetljećima su prešućivani u komunističkoj Jugoslaviji. Mjesta masovnih grobnica su uništavana, minirana, pretvarana u deponije, a javna rasprava o događajima bila je zabranjena. Svjedoci su šutjeli iz straha, a oni koji su progovarali iz inozemstva, proglašavani su fašističkim propagandistima. Prvi spomenici podignuti su tek krajem 1980-ih, a Republika Hrvatska je 1995. službeno počela komemorirati žrtve.
Masakr i dalje izaziva političke prijepore u zemljama bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj i Sloveniji se održavaju komemoracije, dok u Srbiji i Bosni i Hercegovini o toj temi gotovo da se ne govori. U Italiji je tek 2004. uveden Dan sjećanja na žrtve Foiba. Peñas navodi da ljevica u Italiji i dalje minimizira zločine nad Talijanima, a spomenici žrtvama često su vandalizirani.
Na pitanje o povijesnom pamćenju, Peñas upozorava da ono ne smije biti politički selektivno. Kritizira pokušaje da se samo zločini jedne strane prikazuju kao relevantni, dok se zločini druge strane opravdavaju ili negiraju. Kao primjer navodi suvremenu Rusiju, u kojoj je kazneno djelo kritizirati Crvenu armiju, kao i relativizaciju zločina u dijelu europske ljevice kada su u pitanju komunistički režimi.
“Mislim da „povijesno pamćenje“ postaje oružje u službi političkih interesa. Španjolska je dobar primjer za to. Nije moguće uspostaviti „sjećanje“ kada se govori samo o zločinima jedne strane, a zločini druge strane se skrivaju, minimiziraju ili poriču. To nije povijest, to je osveta nasljednika onih koji su izgubili rat. Ali možemo vidjeti i druge primjere povijesnog pamćenja koji su jednako sramotni. U Rusiji se, pod kaznom zatvora, ne može loše govoriti o djelovanju Crvene armije tijekom Drugog svjetskog rata. Ovdje novo povijesno sjećanje rehabilitira Staljina i mnoge zločince NKVD-a. Naravno, to podrazumijeva i prikrivanje njihovih žrtava. U gradu Tveru uklonjene su dvije ploče posvećene Poljacima ubijenim u Katynu zbog „povijesnih kontroverzi“. Također smo u okupiranoj Ukrajini vidjeli kako se uništavaju spomenici žrtvama Holodomora i podižu Lenjinovi kipovi. „Povijesno sjećanje“ s lakoćom koristi politička moć koja slijedi Orwellovu maksimu: „Tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost, a tko kontrolira prošlost, kontrolirat će budućnost,“ kaže povjesničar.
Zaključno, Peñas ističe da autentično povijesno sjećanje mora uključivati sve žrtve, bez obzira na njihovu političku ili etničku pripadnost, te da priznanje zločina nije čin revanšizma, nego temelj za pomirenje i istinsko suočavanje s prošlošću.
Cijeli intervju s Álvarom Peñasom je OVDJE.
Álvaro Peñas je urednik na deliberatio.eu, suradnik za Disidentiju, The European Conservative, El American i druge europske medije. Međunarodni je analitičar specijaliziran za Istočnu Europu, za televizijsku mrežu 7NN i autor u SND editores. Objavio je ažurirani prijevod knjige Živi pokopani. Huda Jama, Titov najgori zločin slovenskog povjesničara Romana Leljaka.
