Kardinal Pietro Parolin, državni tajnik Svete Stolice, predvodio je svečano misno slavlje u srijedu 11. svibnja 2022. godine u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca nedaleko od potresom ranjene Prvostolnice. Na misnom slavlju koncelebrirali su zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Josip Bozanić, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zadarski nadbiskup Želimir Puljić, riječki nadbiskup i metropolit mons. Ivan Devčić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit mons. Đuro Hranić, riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić, splitsko-makarski nadbiskup koadjutor mons. Dražen Kutleša, hrvatski biskupi, redovnički provincijali i okupljeni svećenici, javio je tada TUZN.
Kako pišu svjetski mediji, jedan od favorita za nasljednika preminulog pape Franje je upravo Pietro Parolin, a pravo glasa na konklavi imaju dva Hrvata: Josip Bozanić i Vinko Puljić. Glasovati mogu samo kardinali mlađi od 80 godina i njih je trenutačno 138, među kojima su i dvojica hrvatskih, Vinko Puljić i Josip Bozanić.
“U posebnom nam je spomenu sveta misa koju je uzoriti Kardinal slavio u našoj prvostolnici. Ne možemo zaboraviti spontanu gestu kardinala Parolina kad se na kraju euharistijskog slavlja uputio prema grobu blaženog Alojzija Stepinca i tu se dugo zadržao u tihoj molitvi“, rekao je tada kardinal Bozanić.
Parolin je govoreći o svecima i blaženicima koji su jasan primjer Kristove radosti spomenuo Gospu Trsatsku i blaženoga Ivana Merza čiji se spomendani slave 10. svibnja te sv. Leopolda Bogdana Mandića koji se slavi 12. svibnja.
„Njegov primjer pokazuje nam dubinu kako ne bismo zaboravili u čemu je snaga Crkve, kako bi nas udaljio od površnosti koja potamnjuje Otajstvo. Prekosutra usmjeravamo svoja srca Majci, slaveći Gospu Fatimsku. Potaknut upravo njezinom blizinom, nedavno je (na Svetkovinu Navještenja Gospodinova, 25. ožujka 2022.) papa Franjo u zajedništvu sa svim biskupima posvetio cijeli svijet, a posebno Rusiju i Ukrajinu, Bezgrešnom Srcu Marijinu, moleći za mir, prvi dar Uskrsloga svojim učenicima.“
Na kraju homilije kardinal Parolin istaknuo je kako se „u ovom liturgijskom prostoru, unatoč njegovoj privremenosti, nalaze se jasni vrlo dirljivi znakovi. Prva je prisutnost živog Krista među nama, u nama, u njegovoj Crkvi. Ova njegova prisutnost izražena je i u drevnoj slici Krista Pantokratora. Evo nas zatim pod pogledom Majke Božje Bistričke, nacionalne zaštitnice, naše nebeske Majke koja je na radikalan način doživjela moć tame, uzdajući se u Svjetlo čak i kada se činila poražena; ostajući blizu svoga Sina koji nam ju je dao i njoj nas povjerio, da zajedno hodamo s njezinom ohrabrujućom svjetlošću. Među tim znakovima nije mogao izostati svjedok Kristova svjetla tako drag svim Hrvatima: blaženi Alojzije Stepinac. U ovim ratnim vremenima u Europi vrijedi uteći se njegovom zagovoru. I mi danas, poput njega tada, suočeni smo sa zlom koje se rađa u srcima ljudi i nastoji zaposjesti umove i duše.“
Biografija kardinala Pietra Parolina, državnog tajnika Svete Stolice
Kardinal Pietro Parolin, državni tajnik Svete Stolice, rođen je 17. siječnja 1955. godine u mjestu Schiavon u pokrajini i biskupiji Vicenza u Italiji. Odrastao je u jednostavnoj i duboko katoličkoj obitelji.
Njegov otac posjedovao je željezariju, a majka je bila učiteljica. Od djetinjstva je aktivno sudjelovao u životu svoje župe. Župnik i pouzdan duhovnik, don Augusto Fornara, bio je ključna osoba za njegov duhovni razvoj i prepoznavanje svećeničkog poziva koji se rodio tih godina.
Iskustvo tragičnog gubitka oca, poginulog u prometnoj nesreći 1965. godine, obilježilo je njegovo djetinjstvo, kao i njegove sestre i brata koji je imao samo osam mjeseci. S četrnaest godina ulazi u Sjemenište u Vicenzi. Nakon položene klasične mature, nastavlja filozofski i teološki studij.
Biskup Arnoldo Onisto zaredio ga je za svećenika 27. travnja 1980. godine.
Dvije godine vrši službu župnog vikara u župi Presvetog Trojstva u mjestu Schio. Potom odlazi u Rim te studira na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Godine 1983. ulazi u Papinsku crkvenu akademiju, a 1986. godine na Gregoriani postiže doktorat iz kanonskog prava na temu Biskupske sinode.
U diplomatsku službu Svete Stolice ulazi 1. lipnja 1986. godine, a njegova prva destinacija je papinsko predstavništvo u Nigeriji sve do 1989. godine. Zatim odlazi u Meksiko gdje službuje od 1989. do 1992. godine.
Od 1992. do 2002. godine boravi na službi u Rimu u Odsjeku za odnose s državama Državnog tajništva. U tom razdoblju, uz ostale dužnosti, prati i kardinala Etchegaraya za vrijeme misije u Ruandi u svibnju 1993. godine nakon građanskog rata u toj zemlji. Član je delegacije predvođene nadbiskupom Tauranom koja u lipnju 1997. godine sudjeluje na devetnaestom zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju.
Od 2000. godine surađuje s biskupom Nicorom u vezi provedbe revizije Lateranskog konkordata iz 1984. godine, s posebnim naglaskom na vojni ordinarijat i pastoralnu skrb u bolnicama i zatvorima.
Papa Ivan Pavao II. imenuje ga 30. studenog 2002. godine podtajnikom Odsjeka za odnose s državama Državnog tajništva, službu koju vrši skoro sedam godina. U tom razdoblju sudjeluje na različitim međunarodnim skupovima predstavljajući zauzimanje Svete Stolice za pitanja mira u Svijetu i temeljnih prava ljudske osobe, s posebnim naglaskom na izazove svjetskog ekonomskog i socijalnog razvoja.
Stručnjak je za pitanja vezana uz područje Bliskog istoka, a nadasve za geopolitičku situaciju Azijskog kontinenta. Posebno se zauzima za jačanje odnosa između Vatikana i Vijetnama.
Član je vatikanske delegacije koja odlazi u Vijetnam u razdoblju od travnja do svibnja 2004. godine, u ožujku 2007. te veljači 2009. godine, kada se prvi puta susreće zajednička radna skupina za bilateralne odnose. U lipnju i srpnju 2005. godine predvodi u Vatikanu nekoliko radnih sjednica s delegacijom vijetnamske vlade za vjerska pitanja u posjetu Svetoj Stolici.
Doprinosi ponovnoj uspostavi izraelsko-palestinskog dijaloga, uvjeren u nužnost zajedničkog napora u stvaranju uvjeta za pravedan i stabilan mir. U prosincu 2008. godine predvodi delegaciju koja sudjeluje u radu Trajne bilateralne komisije između Svete Stolice i Države Izrael, okupljene s ciljem nastavka zajedničkih razgovora nakon donošenja Temeljnog ugovora 1993. godine.
Papa Benedikt XVI. imenuje ga 17. kolovoza 2009. naslovnim nadbiskupom Acquapendente i apostolskim nuncijem u Venezueli. Iste godine, 12. rujna papa Benedikt XVI. zaredio ga je za biskupa u Vatikanskoj bazilici uz suzareditelje kardinala Bertonea i kardinala Levadu. U Karakas stiže 3. studenog 2009. godine, dok vjerodajnice predaje 12. siječnja 2010. godine. Radi na ponovnoj uspostavi ozračja poštovanja i suradnje između Vlade i Katoličke Crkve, s ciljem zajedničkog djelovanja naročito na području društvene pravednosti i borbi protiv siromaštva i kriminaliteta.
Papa Franjo imenuje ga 13. kolovoza 2013. svojim državnim tajnikom određujući početak službe idućeg 15. listopada. Zbog operacije, upravo tih dana prisiljen je otići u Padovu. Sveti Otac za vrijeme kratke ceremonije u biblioteci Državnog tajništva izrazio mu je dobrodošlicu in absentia, te se zahvalio kardinalu Bertoneu na više od sedam godina službe.
Dana 25. listopada otpušten je iz bolnice te se još kratko zadržava u rodnom kraju radi rehabilitacije. Dolazi u Vatikan 16. listopada, a započinje svoju novu službu u ponedjeljak 18. listopada nakon koncelebrirane svete mise sa Svetim Ocem u kapeli kuće Sveta Marta.
Dana 13. prosinca u „Sala Regia“ u Apostolskoj palači susreće se prvi puta s veleposlanicima akreditiranim pri Svetoj Stolici.
Istog mjeseca 2013. godine sudjeluje u radu druge sjednice Kardinalske komisije koju je utemeljio papa Franjo s ciljem pomaganja Rimskom prvosvećeniku u upravljanju Sveopće crkve i radu na nacrtu revizije apostolske konstitucije Pastor bonus.
Prisutan je i na sljedećim sjednicama Komisije, a u srpnju 2014. godine Papa određuje da na njima sudjeluje kao i ostala osmorica članova Komisije.
Na Konzistoriju 22. veljače 2014. godine, papa Franjo imenovao ga je kardinalom s titulom svetih Šimuna i Jude Tadeja u Torre Angela.
Kardinal Parolin član je Kongregacije za nauk vjere, Kongregacije za biskupe, Kongregacije za Istočne Crkve, Kongregacije za evangelizaciju naroda i Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata te Kardinalskog vijeća za nadzor Instituta za religijske poslove (IOR), piše TUZN.
Tko će biti sljedeći Papa? Ovo su glavni kandidati za nasljednika pape Franje
