Udruga Franak oglasila se priopćenjem oko izjava HUB-a:
“HRVATSKA UDRUGA BANAKA DEZINFORMIRALA JE JAVNOST U SRIJEDU 22.1.25.!
NE POSTOJI OBJEDINJENO PRAVNO SHVAĆANJE O OBEŠTEĆENJIMA NAKON KONVERZIJE!
Ovim priopćenjem demantiramo Hrvatsku udrugu banaka koja je u srijedu 22.1.25. senzacionalistički, ali neistinito, priopćila kako potrošači s konverzijama nemaju pravo na obeštećenje, što je pokušaj dovođenja javnosti u zabludu te zastrašivanja potrošača od strane banaka koje su u zadnjih 8 godina ostvarile NETO dobit od 7 milijardi eura, a veliki dio te dobiti nije ostvaren na zakonit način.
Radi se o tomu da je Vrhovni sud RH dosad otpremio sve tri odluke Vrhovnog suda o pravima potrošača s konverzijama na obeštećenje, pa su tako otpremljena tri potpuno različita pravna shvaćanja triju vijeća VSRH, po jednom potrošači imaju pravo na puno obeštećenje (odluka Rev-1096/2022), po drugom imaju pravo samo na zatezne kamate do dana konverzije (odluka Rev-586/2019) te je pred kraj 2024. godine otpremljena i treća odluka po kojoj potrošači s konverzijama nemaju više nikakva prava (Rev-637/2019).
Radi se o trima odlukama koje su bile predmet odlučivanja na poznatoj sjednici čitavog Građanskog odjela VSRH u prosincu 2022., kada suci nisu uspjeli donijeti ujednačeno pravno shvaćanje. Ne postoji nikakvo ujednačeno pravno shvaćanje, a većina sudova i sudaca, njih preko 90 %, u svojim presudama odlučuje na način da se potrošačima s konvertiranim kreditima dosuđuju puna obeštećenja.
Upravo ta zadnja otpremljena negativna odluka Rev-637/2019 zanimljiva je zbog izdvojenog mišljenja časne i stručne sutkinje Viktorije Lovrić, koja je bila i predsjednicom toga vijeća.
Najprije je potrebno reći što to točno tvrde dva vijeća koja su bila djelomično ili potpuno negativna vezano za odbijanje potrošačkih prava. Ta dva vijeća, naime, tvrde da su konverzijom banke iskoristile sve preplate za zatvaranje nove preostale glavnice u eurima te da je konverzijom nastao novi pravni osnov, čime potrošači gube svoja puna prava te eventualno imaju pravo na zatezne kamate, a osim toga tvrde potpuno neistinito i to da se na te ugovore ne primjenjuju presude Suda EU.
No, upravo je negativna odluka Rev-637/2019 zanimljiva za potrošače prije svega zbog toga jer je predsjednica vijeća Viktorija Lovrić nasuprot stavu ostalih četvoro sudaca Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, dala vrlo opširno izdvojeno mišljenje u kojem ona tvrdi potpuno suprotno od ostatka vijeća sljedeće:
1. Za odluku o pravnom pitanju prava na obeštećenje potrebno je utvrditi je li odredbama ZID ZPK/15 ponuđeno Potrošaču novacijom postojećeg ugovora otkloniti neravnotežu u pravima i obvezama stranaka samo glede ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ili je tim zakonom Potrošaču ponuđeno sveobuhvatno rješenje i uspostava uravnoteženih odnosa prava i obveza obiju stranaka.
2. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku Uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske Unije i njezinih sveopćih pravnih stečevina, što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske Unije, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005., što zanemaruje dio sudaca Vrhovnog suda.
3. Valutna klauzula CHF jest odredba bez koje ugovor ne može ostati na snazi, jer je to glavna obveza kreditora koja je po svom sadržaju osnovni predmet ugovora i samim time bitan sastavni dio ugovora. Dakle, glavna obveza Banke, odnosno glavni predmet ugovora, jest stavljanje korisniku na raspolaganje određenog iznosa novčanih sredstava, pa je u slučaju ništetnosti te odredbe ništetan i cijeli ugovor.
4. Ništetnu odredbu sud ne može zamijeniti niti svojim tumačenjem izjava volje ugovornih strana, niti dispozitivnom odredbom nacionalnog prava.
5. Budući da je valutna klauzula utvrđena ništetnom tek u lipnju 2018., nema nikakve sumnje da prosječni potrošač u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru nije mogao znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valute uz koju je vezana njegova obveza, što za posljedicu ima ništetnost cijelog ugovora. Samim time potrošač se nije mogao valjano niti odreći prava na restituciju koja proizlaze iz odredaba ZZP i ZOO/91, jer za postojanje tih prava nije niti znao u trenutku kad je dana 25. siječnja 2016. sklapao Dodatak Ugovoru o kreditu.
6. Što se samoga zakona tiče, on se niti u jednom dijelu ne temelji na tvrdnjama o ništetnosti pojedinih odredaba ili cijelog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, niti se iz njega može zaključiti da je cilj i svrha tog zakona bila otkloniti razloge ništetnosti zbog valutne klauzule i promjene stope redovnih kamata, niti uravnotežiti prava i obveze ugovornih strana iz takvih ugovora.
7. Cilj i svrha predloženog zakona nije bilo uklanjanje ništetnih odredaba ugovora o kreditima u CHF, niti obeštećenje potrošača zbog primjene ništetnih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope, nego trajno rješenje problema nastalog znatnom promjenom tečaja CHF u odnosu na kunu, u situaciji kad je u svim ugovorima o kreditu vezanim uz CHF rizik promjene tečaja u cijelosti bio prebačen na potrošače.
8. Kad se uzme u obzir da potrošač u trenutku sklapanja Dodatka nije bio svjestan ništetnosti cijelog ugovora niti svojih prava po toj osnovi, kao i kad se ima na umu tekst ZID ZPK/15 kojim potrošači nisu obeštećeni po osnovi ništetnih odredaba Ugovora nego su tek stavljeni u isti položaj u kojem su korisnici kredita s valutnom klauzulom u EUR-ima, jedini mogući zaključak jest da sklapanjem Dodatka Ugovoru potrošači nisu obeštećeni, niti su izgubili pravo na puno obeštećenje odnosno povrat koristi stečenih na temelju nepoštenih odredaba Ugovora. Svako drugo tumačenje obezvrijedilo bi učinke presuda donesenih u kolektivnom sporu, a bilo bi i suprotno uspostavljenom pravnom okviru za zaštitu potrošača (što je prema shvaćanju Suda EU dio javnog poretka Unije), te bi u konačnici uspostavilo neravnopravnost stranaka pred zakonom.
9. Kad je u pitanju restitucija u korist potrošača kao posljedica ništetnosti već je više puta od strane Suda EU rečeno da ona mora u cijelosti ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba uopće nije postojala.
10. Sve kada Ugovor o kreditu i ne bi bio ništetan u cijelosti, tužitelj bi imao pravo na puno obeštećenje po osnovi ništetne odredbe iz osnovnog ugovora.
11. Tužitelj je konverzijom izbjegao po njega štetne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, ali nije obeštećen u odnosu na potraživanja koja je imao prije konverzije, iako je riječ o stečenim pravima kojih se nije odrekao.
12. Preplata na dan konverzije iskazana je u znatno manjem iznosu od stvarne preplate.
13. Tuženik je dužan obeštetiti tužitelja i dovesti ga u situaciju u kojoj bi bio da nije bilo ništetne odredbe u osnovnom ugovoru, ali vodeći pri tome računa o činjeničnim navodima tužbe i visini istaknutog tužbenog zahtjeva.
14. Potrebno je ukinuti nižestupanjske presude uz jasno izraženo shvaćanje o učincima ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli na valjanost cijelog ugovora, te izraženo shvaćanje o pravu na obeštećenje u smislu iznijetih razmatranja, kako bi sud u ponovljenom postupku, vodeći računa o iznesenim primjedbama, mogao izvršiti ponovnu ocjenu dokaza, posebno usporedbom Ugovora s odredbama Dodatka Ugovoru, provjerom izračuna konverzije, provjerom početnog otplatnog plana i otplatnog plana po izvršenoj konverziji i načina obračuna i uračunavanja duga po osnovi redovnih kamata, pregledom odluka Banke o izmjenama kamatnih stopa za kredite vezane uz CHF i onih vezanih uz EUR, te ponovnom ocjenom dokaza o stečenim pravima tužitelja prije konverzije. Tek je na taj način, uz pravilan pravni pristup u rješenju spora, moguće odlučiti o pravu tužitelja na obeštećenje.
Nakon svega, može se zaključiti da su negativna i djelomično negativna odluka izrazito nepravno i arbitrarno napisane, i da je izdvojeno mišljenje sutkinje Lovrić daleko kvalitetnije od tih odluka, jer je utemeljeno na hrvatskom pravu prije svega, i to na pravu tumačenom u duhu prava Unije.
Negativna i djelomično negativna odluka nisu zakonite, one nisu ustavne, one ne mogu i one neće opstati.
Nažalost, zbog malicioznosti pojedinih sudaca sve se to oteže u nedogled, čime se u stvari želi obeshrabriti potrošače u ostvarenju njihovih prava i omogućiti bankama da i dalje zadržavaju neosnovano stečeno bogatstvo koje su prigrabile nezakonitim kreditima.
Udruga Franak neće odustati od podrške potrošačima, i neće odustati od ukazivanja na zakone i pravo Unije, nasuprot arbitrarnim stavovima pojedinih malicioznih sudaca te nasuprot kartelskoj udruzi banaka, koja u biti uopće nije udruga u pravom smislu te riječi, nego je udružena ekipa za bankarske interese kartelskoga tipa.
Uvjereni smo da će svaka negativna odluka Vrhovnog suda RH biti ukinuta na Ustavnom sudu i to prije svega uslijed potpuno neobrazloženih apsolutno arbitrarnih razloga za odbijanje prava na obeštećenje odnosno za odbijanje utvrđenja ništetnosti ugovora, naravno pod uvjetom da je podnesena ustavna tužba!
U međuvremenu, krajnje je vrijeme da VSRH ujednači pravna shvaćanja i po pitanju konvertiranih kredita, i po pitanju ništetnih CHF ugovora”, piše Udruga Franak.
