Manolić o prvom susretu s Tuđmanom 1942. godine: Radio je u Ministarstvu oružanih snaga NDH. Nisam znao…

Prvi susret s Franjom Tuđmanom Manoliću je ostao jasno urezan u pamćenje. Prisjetio ga se u svojoj knjizi memoara. Našli su se na dogovorenom mjestu u Zagrebu 1942., a Manolić nije bio siguran je li Tuđman prikriveni ustaša ili skojevac jer je tada, navodi, bio zaposlenik Ministarstava oružanih snaga NDH, piše net.hr.

“Bio sam ponosni komunist kojega su u Partiju primili 1939., a biti komunistom značilo je tada isto što i biti obavještajcem KPJ, koji je bio okrenut velikom SSSR-u, prvoj zemlji na planetu u kojoj vlada radnička klasa. Do nas su dolazile samo lijepe priče o industrijskom zamahu, o novoj pravdi, socijalnoj sigurnosti. Određen društvenim naslijeđem i obiteljskim siromaštvom, nisam imao šanse za školovanje, dakle, ‘finiju’ intelektualnu profesiju. Mogao sam ostati seljak koji u rodnoj Podravini obrađuje zemlju ili izučiti neki zanat koji omogućuje brzu egzistencijalnu samostalnost. Obavještajac sam postao nesvjesno, ulaskom u SKOJ u Bjelovaru, organizaciju komunističkog podmlatka, omladine ili mladeži, kako god to nazvali. Mi mladi u početku bismo kao kuriri, prenosili vijesti, pisma, štampani materijal koji nije smio pasti u pogrešne ruke, skrivajući ga u odjeći, zamotuljcima hrane, iznalazeći i druge najmaštovitije načine”, prisjetio se Josip Manolić svojih političkih početaka u knjizi “Špijuni i domovina – Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku” u dijelu “Kako sam postao obavještajac.”

U Partiju je zrelijih naraštaja primljen je kao 19-godišnji radnik u Druckerovoj kožnoj galanteriji u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, naveo je u svojoj knjizi u djelu u kojem se prisjetio svojih skojevskih dana u Zagrebu.

“Ova moja sjećanja započinjem s tajnom koju čuvao više od 70 godina. Svih ovih godina koje su iza mene lomio sam se – progovoriti ili i dalje šutjeti. Vrijeme postaje moj loš saveznik i stoga sam se odlučio podijeliti tajnu s hrvatskom javnošću”, napisao je te se tada prisjetio prvog susreta s dvije godine mlađim, prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom.

‘Strepio sam od ustaških agenata’

“Organizacijski sekretar PK SKOJ-a i član gradskoga partijskog rukovodstva bio sam u trenutku donošenja odluke koja će, kako danas vidim, biti jedna od prijelomnih za nastanak hrvatske države. Lipanjski dani u Zagrebu 1942. samo su naizgled bili mirni. Unutar SKOJ-a sve je vrvjelo od brojnih akcija, a ja sam imao obvezu pronaći skojevca za specijalne zadatke u krapinskom partijskom vodstvu. lako se nekih detalja ne sjećam, ipak je prvi susret s Franjom Tuđmanom ostao jasno urezan u pamćenje. Opreznost kojom sam se tih dana rukovodio natjerala me je da Tuđmana ne dočekujem na dogovorenu mjestu već da ga presretnem na putu kojim će prići dogovorenoj lokaciji sastanka. Dolazio je iz Hercegovačke ulice 5, gdje je tada stanovao, a ja sam ga slijedio budno pazeći prate li ga UNS-ovi agenti.

Više je razloga bilo za povećan oprez: policijska potraga za mnom nakon niza izdaja u partijskoj i skojevskoj organizaciji Zagreba, ali i činjenica da je veza koja je posredovala tom sastanku upozorila da je skojevac Franjo Tuđman, od prvog dana uspostave ustaške države, zaposlenik Ministarstava oružanih snaga NDH, tj. Ministarstva domobranstva NDH i da treba provjeravati nije li njegov dolazak na sastanak nova policijska klopka za prodor u naše partijske i skojevske redove. Sjećanje na zasjedu u koju sam upao s Pubom Cerjanom bilo je previše svježe.

Brinuo sam se ne samo hoće li me taj skojevac izručiti agentima UNS-a, nego i što će se dogoditi s Fadilom Hadžić koja je čekala u uličici pokraj crkve i poznavala Franju Tuđmana, a pripadala skojevskom rukovodstvu Zagreba”, počeo je svoje prisjećanje Manolić.

Nastavio je: “Valja dodati da je Tuđman bio podstanar na rečenoj adresi kod Valerije Raukar. Ona je pak 1990-ih svjedočila da je ‘na stanu i košti’ 1940.-1942. imala Franju Tuđmana. Kazala je da je Franjo Tuđman pisao dnevnik, koji je skrila nekoliko dana prije Gestapova pretresa kuće. Tuđman je dva dana prije tog događaja napustio Zagreb. No Valerija Raukar imala je još jednoga važnog podstanara, Vladu Stopara, koji je srednju školu pohađao s F. Tuđmanom, a NOP-u se priključio odmah po dolasku Tuđmana u Krapinu i donio kovčeg srebra koji je ostavio njegov otac Židov prije odlaska u logor; Vlado je srebro dao za nabavu tehnike za umnažanje pisanih materijala. Poslije rata bio je urednik ‘Vjesnika’ i njegov dopisnik iz Pariza. Imao je poseban odnos s Tuđmanom, osobito glede događaja u Institutu za historiju radničkog pokreta u kojemu su obojica radili 60-ih godina”, objasnio je Manolić u svom djelu Špijuni i Domovina.

“”I, eto, danas prvi put iznosim spomenute detalje. Mladi skojevac bio je zahvaljujući obiteljskim vezama, kao sin HSS-ovca i preko jednog rođaka, zaposlen kao dnevničar u vrhu Ministarstva oružanih snaga. Cijelo razdoblje do tog susreta nisam bio siguran je li mladi Tuđman prikriveni ustaša ili skojevac”, naveo je Manolić. UNS (Ustaška nadzorna služba”), je provodila za sve zaposlenike Ministarstava oružanih snaga sigurnosne provjere, ali Tuđman će proći provjeru i biti zaposlen u tom ideološki čistom ustaškom upravnom resoru, objasnio je Manolić.

‘Povučen, samozatajan, dotjeran’

“Tko je i je li uopće itko utjecao na te okolnosti da se prikrije njegova skojevska prošlost, nemam saznanja. Susret je trebao poslužiti da lakše i jasnije donesem odluku je li “moj skojevac” dorastao problemu i zadatku na koji ga šaljem i, dakako, gdje je ideološki pozicioniran. Biti u OK KPH Krapine zadužen za agitaciju, propagandu, ali i obavještajne poslove za koje nije školovan, nije mogao biti bilo tko. Dojam koji pamtim ostao je i danas urezan u pamćenje: povučen, samozatajan mladić, dotjeran, štreber, cvikeraš rekli bi tada, ali kada progovori zna gdje je i zna o čemu govori. Propitavši ga o njegovu odnosu s NDH, Ministarstvom oružanih snaga, odlučio sam ipak da bude ta nužna karika koja nam je nedostajala u Krapini”, stoji u Manolićevim memoarima.

Svi su tada u Mjesnom komitetu partije, nastavlja Manolić, mislili kako je riječ o “srednjoškolcu skojevcu” a on je jedini znao da se mladi Tuđman “sklonio” u ustaško ministarstvo kako bi izbjegao regrutaciju za popunu jedinica oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske. “O tom ću podatku razmišljati još jednom kad je Tuđman upao u aferu s angažmanom jednog UNS-ova agenta i partijski bio kažnjen početkom 1944.”, prisjetio se Manolić.

“Potezati tada pitanje Ministarstva domobranstva i zaposlenja nisam se usudio. Braniti ga tvrdnjom kako se odrekao karijere u tom ministarstvu i kako je riječ o skojevcu koji dijeli naše vrijednosti, a ne ustaške ideologije, smatrao sam kontraproduktivnim. Nisam se nikad kasnije koristio spoznajom gdje sam našao Franju Tuđmana, ali ona je bila svojevrsna iskra koja se palila kada smo Tuđman i ja mnogo godina poslije, osnivajući HDZ, razgovarali o ustaškom pokretu, o nastanku NDH i njezinoj politici i težnji hrvatskog naroda za svojom državom”, prisjetio se Manolić.

Školovanje za špijuna

“Nisam školovan za špijuna, ako se pod pripremom za špijunsko djelovanje ne smatra dolazak na obavještajni tečaj od mjesec dana koji je 1943. u Voćinu, na Papuku, vodio Mile Počuča’ i predavao nam marksizam, politiku i strategije. Na tom tečaju za kontraobavještajce bili su Franjo Tuđman, Dragutin Rafaj, Ivan Mišković Brk’, Zlatko Uzelac i drugi čijih se imena ne sjećam Dolazili su tu i razni predavači koji su nas podučavali tajnama špijunskog zanata – od toga kako pisati nevidljivom tintom pa do saslušavanja neprijateljskih agenata. Ondje sam stigao u tijeku jedne neprijateljske ofenzive i zapravo bio prisilni polaznik jer se nisam mogao vratiti u PK SKOJ-a. Tuđman je na tečaju zapamćen kao “uredan, izbrijan, marljiv”; vodio je bilješke i bio pažljiv ‘đak’ improviziranog školovanja u partizanskoj bazi”, naveo je Manolić u svojim memoarima Špijuni i Domovina.

Školovanje za Tuđmana i mene umalo će završiti tragično, nastavio je opisivati svoja sjećanja

“Jedno jutro, naime, netom što smo sjeli u školske klupe, njemačko ratno zrakoplovstvo sa šest je “štuka” bombardiralo objekt škole u kojoj smo se nalazili. lzletjet ću sa Zlatkom Uzelcem iz zgrade, on u crkvu koja je bila u blizini, a ja sam otrčao u kanal nedaleko nekog šumarka. Razlog bombardiranja njemačka je osveta za onemogućivanje mirnog iseljavanja domaćih Nijemaca iz okolice Voćina od strane partizanskih jedinica; akcijom je na njemačkoj strani rada rukovodio major von Pott”, prisjetio se Manolić u svojim memoarima druženja sa Franjom Tuđmanom za vrijeme Drugog svjetskog rata, piše net.hr.

Kćer opisala zadnje trenutke života Josipa Manolića: Evo kako je završio

U 105. godini preminuo Josip Manolić

Share This Article